Stravičan zemljotres jučer je pogodio Hrvatsku. Epicentar potresa magnitude 6,2 bio je kod Petrinje. Scene su bile zastrašujuće - razrušen grad, krici, plač i zapomaganja unesrećenih ljudi… Među poginulima je i djevojčica od 12 godina.

Mladi, lijepi, nevini život, koji je pred sobom imao nebrojeno snova i otvorenih puteva, naprasno je prekinut pred nepredvidivom i premoćnom silom prirode; silom koja nas još jednom podsjeća koliko smo mi ljudi, iako često zaneseni svojom umišljenom i smiješnog snagom, zapravo mali i nemoćni pred njenim nepredvidivim moćima.

Valjda smo zato prvenstveno u tragedijama jedni prema drugima nježni i solidarni, jer nas one podsjete na onu našu iskonsku, zajedničku ljudsku sudbinu i slabost. Iz čitave regije u Hrvatsku su stizale poruke sućuti i podrške.

No, ta solidarnost često i naprasno, poput zemljotresa, zna da prestane kada nam postane izlišno da jedni druge posmatramo prvenstveno kao ljude i krenemo se tretirati kroz pripadanje rasama, nacijama, državama, religijama, regijama i svim onim kolektivnim karakteristikama koje im pripišemo.

Tada i zbog politike hrvatske države prema BiH, koja je nerijetko maćehinska i zlonamjerna, mnogi od nas i stanovnike te zemlje su skloni početi tretirati s predrasudama i nepovjerenjem.

No, takav pristup uvijek je i neizostavno pogrešan. Jučerašnji krici nemoćnih, unesrećenih i nevinih hrvatskih građana kojima su preko noći životi srušeni svjedoče da smo svi na koncu potpuno jednaki u našoj slabosti i nemoći.

I pandemija koronavirusa, kao globalna nesreća koja je zadesila ljudski rod, također svjedoči o tome, ali i daje neophodnu lekciju da destruktivne sile prirode i nedaće našeg društva možemo ublažiti i savladati samo ako se držimo i radimo zajedno. To pokazuje i primjer pronalaska vakcine protiv COVID-a u rekordnom roku, kao rezultata ujedinjenog globalnog rada i napora.

Na koncu, ma gdje da smo se rodili, ma u šta vjerovali i ma kako izgledali, svi mi pripadamo istoj rasi, istoj vjeri, istoj naciji i istoj kulturi - ljudskoj.