Bilo je u Košarkaškom savezu Bosne i Hercegovine dobrih, loših, radnih, lijenih... Bilo je kompromitiranih i poštenih, a bilo je i sponzora, procenata od sponzora...

Imali smo i blistavih trenutaka i boravka u dubokom ponoru, a nakon svega ostala je pustoš u blagajni i sjećanje na neke trice Mirze Teletovića s parkinga, kako je to rekao jedan poznati komentator, ili oni stariji su se sjećali pobjeda u režiji Nenada Markovića i njegove generacije.

A onda se krenulo iznova, došli su košarkaši, reprezentativke i reprezentativci, ljudi koji nikada nisu živjeli od reprezentacije BiH i nikada neće ni živjeti. Spojili su se na jednom mjestu ljudi generacija koje su nas uveseljavale.

Dočekala ih je lopata, a oni su imali čisto i srce, pa su zasukali rukave. Borba oko nabavljanja potrebnog novca je nešto što samo oni znaju kako prolaze, ali radili su i rade, pa je i taj problem nevidljiv.

Birani su selektori s karakterom, a usto su za najbliže saradnike dobili velika imena bh. košarke, a igračice i igrači su prolazili jednu posebnu selekciju. Igrački kvalitet, ali i karakter koji će težiti zajedništvu.

Ni slova ne treba o nacionalnom karakteru muške i ženske košarkaške reprezentacije, jer ako to niko od onih koji su u svlačionici ne gleda kao nešto bitno, ni drugi ne bi trebali.

Epilog je da su se i ženska i muška reprezentacija plasirale na Evropsko prvenstvo, ali ne treba ni pomisliti da se do toga došlo lako. Stvorena je potrebna kohezija, ni blizu uvjeti kakve imaju Rusija ili Francuska, ali našima je sasvim dovoljno da bude sve normalno i da se vidi uspjeh. Ovo je sada normalno i svi zajedno zaslužuju čestitke.