Nekad je Saliha Osmanović iz Dobraka, na lijevoj obali rijeke Drine, mjesna zajednica Skelani kod Srebrenice, imala presretan život, a njeno dvorište bilo je puno života, dječije graje njenih sinova Edina i Nermina. Ona i njen muž Ramo, koji je vikendom i za vrijeme godišnjeg odmora dolazio kući sa gradilišta iz Srbije i nekoliko arapskih zemalja, bezbrižno su živjeli…
Njeni najmiliji ubijeni su u genocidu nad Bošnjacima Srebrenice, zaštićene zone UN-a, u julu 1995. godine. Pronađeni su i ukopani u Memorijalnom centru Potočari, gdje Saliha često odlazi i uči im Fatihu.
Zbog tog prijašnjeg lijepog života i bijelih nišana u Potočarima vratila se na svoje među prvim povratnicima Dobraka i okoline. Vratila se tamo gdje je sve počelo i nastavila život. Živi u samoći, ali kaže da je održava to što „barem duše znaju da je došla“.