Zamislite da živite u BiH i imate mjesečna primanja između pet i sedam hiljada maraka. Zamislite da sve što trebate raditi za tu plaću jeste da se jednom u nekoliko sedmica pojavite na sjednici, progovorite koju, dižete ruku i to je, manje-više, to. Eventualno ćete imati neki angažman u nekoj komisiji, ali i to će vam biti debelo nadoknađeno.

Zamislite da, uz malu pomoć svojih kolega, sami sebi određujete visinu plaće. Zamislite i da se zovete Halid. Prezivate se, recimo, Genjac. I zamislite da vas građani na izborima uporno ne biraju za funkciju za koju se kandidirate, ali i pored toga se stranka brine za vas, pa redovno, punih 25 godina, putem kompenzacijskih lista ulazite u Parlament BiH, a ako ni to ne prođe, tu je uvijek jednako unosna stolica u Domu naroda u koji će vas delegirati stranka.

Ako vam ovo sve zvuči previše bajkovito, ta bajka je upravo ono u čemu bh. političke elite i naročito pojedini političari žive posljednjih 25 godina. U jednoj od najsiromašnijih država Evrope, s najvećom nezaposlenošću, u kojoj su najveći izvozni proizvod mladi ljudi, koji u potrazi za boljim životom u masama odlaze na Zapad, vladajuća politička oligarhija stvorila je paralelni svijet u kojem živi poput francuskih velmoža, a koji im osiguravaju upravo ti siromašni radnici putem nesnosno visokih harača, za koje zauzvrat ne dobivaju gotovo ništa - to sasvim sigurno nisu kvalitetno, školstvo, zdravstvo ili vakcine koje život znače.

Da ne spominjemo da su političke oligarhije suvereno prisvojile resurse ovog društva, da su svojom nesposobnošću i uhljebima uništile desetine firmi u ovom društvu, dok, putem javnih nabavki i budžetskih preraspodjela, nastavljaju suvereno krasti.

Bh. oligarhije učinit će sve što je u njihovoj moći da, ne birajući žrtve, što je moguće duže održe ovakav sistem u životu. No privilegije šačice za direktnu posljedicu imaju bijedu i beznađe za ogromnu većinu. Koliko nam još bijede mogu posijati, prije nego što im mase konačno požanju gnjev?