Čak 13 anesteziologa dalo je otkaz u KCUS-u. Njihovoj odluci prethodila su pisma koja su isplivala u javnost, a u kojima se žale na katastrofalne uvjete u ovoj instituciji te, između ostalog, veliki broj smrtnih slučajeva direktno povezuju s Fadilovim „malina respiratorima“, koji nisu za intenzivnu njegu.

Porodice umrlih svjedoče o stravičnim iskustvima kroz koja su njihovi najmiliji prošli u ovoj instituciji, anesteziolozi bježe iz KCUS-a u najtežim trenucima, pridružujući se stotinama ljekara i osoblja koji su u mandatu Sebije Izetbegović napustili ovu instituciju. Ljekari odlaze, a Sebija i dalje ostaje, bahato poručujući da joj ne trebaju i da ćemo je još dugo gledati... Ako budemo živi.

Ovakva količina samozaljubljene bahatosti, siledžijstva i bezobrazluka viđena je jedino u autokratskim bantustanima i, uglavnom, u nekim prošlim vremenima. Tretiranje države kao privatnog feuda u kome institucije služe tek kao igračke i poluge moći vladajuće porodične oligarhije, preko kojih narodne mase drže u bijedi i nepravdi, u pravilu je završavalo u društvenom haosu i masovnom buntu, od Rumunije 1989. do Srbije 2000.

I zapravo to ponajbolje svjedoči o porazu bh. ili, ako hoćete, bošnjačkog društva. Trideset godina treniranja demokratije, uz sve milione i pritiske međunarodne zajednice, nije pomoglo da bitnije sazrimo kao demokratsko društvo.

Jedna goropadna supruga jednog političkog lidera pred našim očima godinama provodi destrukciju zdravstvenog sektora u našoj zemlji, po cijenu i ljudskog zdravlja i života, a mi kao društvo pokazujemo potpuno nesposobnost i nemoć zaustaviti silništvo jedne osobe i porodično-stranačke oligarhije koja stoji iza nje.

Kolika je cijena funkcije Sebije Izetbegović i šta tačno još treba da se desi da bi se zaustavilo i obustavilo ovo iživljavanje nad građanima ove zemlje i razaranje njenih institucija?

Bilo kakvo nasilje ni u kom slučaju ne smijemo prizivati. No, domaći silnici su kukavice, barem su to pokazivali i rijetki protesti kada su, suočeni s iole većom masom, u pravilu davali ostavke i bježali glavom bez obzira, kao primjerice 2014. U zemlji porobljenih institucija glas ulice čini se da ostaje jedino rješenje.