Kako se jasnije naziru obrisi novog, robusnijeg američko-evropskog pristupa u BiH, tako raste nervoza i tupe se jezik i moć političkog kabadahije Milorada Dodika.

Lijepi strah, što bi rekao narod. Bajden u Bijeloj kući i američke trupe na Manjači, praćene mukom iz Beograda i šutnjom iz Moskve, djelovali su na goropadnog Dodika poput šamarčine posred lica.

A sve donedavno, negdje do novembarskih predsjedničkih izbora u Americi i lokalnih u BiH, činilo se da niko ne može zaustaviti laktaškog buldožera. Opoziciju je mljeo kroz mašinu za meso, nepoćudne novinare je vrijeđao i omalovažavao gdje god je stigao, svakodnevno je držao vazove o „propaloj državi BiH".

Izvan dometa njegovog poganog jezika nisu ostajali ni Valentin Incko, američki ambasadori u Sarajevu, britanski i njemački diplomati...

Doduše, Dodik, poput ošamućenog i dezorijentiranog teškaša bližeg podu nego nastavku meča, još uspijeva zadati pokoji prljavi udarac. Opoziciju i dalje optužuje za izdaju i sluganstvo prema Bošnjacima,  Bosna mu je stalna noćna mora, a secesija omiljena riječ. Napada uglednu analitičarku Tanju Topić, hapsi narodnog tribuna Nebojšu Vukanovića, ali sve je to samo sjena od originalnog Dodika.

Kao što je nekad sebe hrabrio, a javnost obmanjivao, da su američke sankcije prema njemu greška i da će Trampova administracija to ispraviti, tako se i sada kofrči i širi lažnu nadu da izbor Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika u BiH nije gotova stvar.

Na Dodikovu veliku žalost, Šmit će biti u Sarajevu od 1. avgusta, a njegove procjene i očekivanja više niko ne uzima zaozbiljno.

Ostaje mu da poput grogiranog boksera na konopcima, nemoćno čeka da li će sudija nastaviti meč i tako ga izložiti riziku od klasičnog nokauta, ili će iz njegovog ugla neko baciti peškir u ring i označiti predaju i kraj meča.