Dejvid Sarnof (David Sarnoff), američki biznismen i pionir američke televizije i radija, napisao je da je posao radiodifuzijske djelatnosti zabaviti, informirati i poučiti. Britanac Džon Rajt (John Reith) promijenio je redoslijed: informirati, poučiti i zabaviti. Razlika između Sarnofa i Rajta bila je u tome što je prvi osnivao privatne stanice i primat je davao komercijalnom zabavnom sadržaju, a potonji je bio prvi direktor BBC-a, prvog javnog servisa u svijetu.
Rajt je shvatao da smisao javnog servisa jeste da bude dijametralno drugačiji od komercijalnih televizija, da gledaocima ponudi ono više, odnosno da prije svega informira i poučava, a zabavu stavi na posljednje mjesto.
Primijenjeno u praksi, to bi značilo da se javni servisi trebaju posvetiti onome za šta privatne televizije u utrci za profitom nemaju prostora, od kvalitetnog edukativnog, preko dokumentarnog programa, razvoja nacionalne filmske produkcije, do prijenosa državno značajnih događaja poput utakmica reprezentacije, organiziranja domaćih takmičenja za pjesmu Evrovizije...
Dakle, sve ono što ne čine javni servisi u BiH s BHT-om na čelu. Tako većina građana ostaje uskraćena za gledanje utakmica vlastitih reprezentacija, jer ih prenose komercijalne televizije s ograničenim brojem korisnika na kablovskim televizijama. Isti je slučaj i s evropskim i svjetskim prvenstvima. Zbog nesposobnosti Uprave BHT-a naša zemlja već godinama ne učestvuje na Evroviziji pod krinkom da „nema novca“, iako smo na njoj učestvovali i u najtežim, ratnim danima. O ozbiljnijem edukativnom, dokumentarnom programu ili, ne daj Bože, kinematografiji, da i ne govorimo.
Kad se podvuče crta, javni servis u BiH niti informira niti poučava, a čak ni ne zabavlja, pa je konačan rezultat da ga u konačnici uglavnom ne gleda niko, jer nema šta. Pažnju javnosti privlače još jedino skandalima svojih „novinara“, kada, primjerice, Armiju RBiH nazovu „takozvanom“, veličaju Karadžića i Mladića, ismijavaju broj ubijene djece u Sarajevu tokom rata, slave hercegbosansku šestorku...
Javni servis u ovoj državi odavno je postao tek igračka u rukama vladajuće političke oligarhije, a kadrovi koji rade u sklopu njega biraju se po kriterijima ideološke odanosti svojim političkim gospodarima, pa u praksi dobivamo novinarsku presliku politike - nacionalistički barbarizam, ostrašćenost i neukost minus profesionalizam i znanje. Rezultat je devastirani javni servis, zajedno s većinom ostalih institucija i simbola državnosti BiH.
