Još od vremena Ante Markovića pričalo se kako bivša zajednička država može biti nova Švicarska. Kasnije, poslije prvih slobodnih izbora, govorilo se kako će i BiH biti „mala Švica“. Uslijedili su beskrupulozna agresija, uništavanje privrede, a nakon toga i pljačkaška privatizacija i smišljeno uništavanje javnih preduzeća.

Sve priče, izuzev političkog diskursa, padale su u vodu, pa i one ekonomske, kao presudnog faktora za oporavak i daljnji prosperitet države. Gledali kratkoročno ili dugoročno, na djelu je sistematsko uništavanje ozbiljnijeg ekonomskog napretka, jer napredak ne odgovara onim „silama“ koje opstaju na vlasti zarad narativa iz '90-ih.

To što je aktuelni saziv izvršne vlasti u FBiH, koji je, uzgred rečeno, u tehničkom mandatu, unazadio bh. ekonomiju za pet godina, nema razlike u odnosu na sve ranije sazive koji su funkcionirali, manje-više, po istoj matrici.

Upravo je to srž apatije bh. društva, koje od slobodnih izbora 1990. godine pa sve do danas nije pronašlo alternativu za izlazak iz ekonomske kliničke smrti.

Statistika je, davno su rekli, poput bikinija. Mnogo otkriva, ali sakriva najznačajnije detalje. Kakvo je stanje na terenu? Egzodus mladih i školovanih ljudi iz BiH prekinula je pandemija koronavirusa, a čim se granice otvore, svjedočit ćemo novim odlascima radno sposobnog stanovništva.

Ko će onda oporavljati posrnulu bh. ekonomiju i ko će imati hrabrosti pričati o stabilnosti penzionog ili zdravstvenog fonda? Ma koliko to demagoški zvučalo, odavno je vrijeme u BiH prešlo onih famoznih pet do 12. Majke rađaju djecu da bi ih iškolovale i poslale u inozemstvo. To je surova realnost koja prevazilazi najcrnje prognoze, prema kojima će BiH za nekoliko decenija postati zemlja staraca. Ako već nije!