Srebrenica, mjesto genocida, jučer je osvanula oblijepljena posterima njegovog izvršitelja Ratka Mladića i porukama “On je naš heroj”. Kao i svaki nečastan posao, i ovo nedjelo učinjeno je pod okriljem noći.

Dok je pošten svijet spavao, sljedbenici generala, koji je bijegom i skrivanjem godinama pokazivao kolika je ustvari kukavica, njegove fotografije lijepili su po gradu. Zašto? Ako je cilj bio iskazati podršku kreatorima i izvršiteljima ratnih zločina, to su dan ranije listom uradili politički predstavnici iz RS.

To rade i potpisnici peticije koja je u toku, nesvjesni kakav teret ostavljaju u naslijeđe svojoj djeci. Ako je to bio još jedan način da se pokaže prkos normalnom, civiliziranom dijelu svijeta, zar takav trend ne traje odavno, od hapšenja pripadnika UNPROFOR-a u posljednjem ratu, naprimjer!? Ili je posrijedi namjera da se preživjelima, povratnicima u Srebrenicu pošalje nova, ko zna koja po redu poruka?

Na trenutak ostavimo po strani pravnu formulaciju genocida, presudu Međunarodnog suda u Hagu i rezolucije parlamenata država od Novog Zelanda, preko EU, do Kanade, računajući Crnu Goru, Kosovo, pa i Srbiju.

Je li narod koji ga je preživio zaslužuje da mu jutra sviću s pogledima na osuđenika koji je “velikim zločinom” direktno komandovao i ima li imalo pijeteta prema žrtvama? Je li i narod, u čije se ime štampaju posteri i slikaju murali, zaslužio da ostane zarobljen na tom otoku beščašća i bešćutnosti?

Ohrabruje reakcija policije koja je po dojavi s ulica Srebrenice uklonila sporne plakate, a slično bi trebale postupiti i sigurnosne agencije i komunalne službe u cijeloj državi, pa ukloniti grafite, postere, murale, nazive ulica, sve što vrijeđa i ne vodi ka dobru. Itekako je važna i činjenica da se promotori politike zla manje kreću danju, pa postere lijepe noću. A heroji se ne slave u mraku.