Kod Vrbaskog mosta u Bugojnu pronađena je mrtva beba, vrištali su ovih dana naslovi na bh. portalima, prenoseći informaciju koja je potvrđena iz MUP-a SBK.
Dok istražitelji tragaju za majkom novorođenčeta, a javnost se zgražava nad sve crnjim sadržajima crnih hronika, teško je oteti se dojmu da smo i u ovom segmentu, kao društvo, zakazali i da informacije o nasilju nad djecom, pa i slučajevi ubistava najmlađih više nisu rijetkost.
I jedan je previše, ali i najjednostavnija pretraga arhiva informacija u posljednjih nekoliko godina pokazat će da su slučajevi ubistava tek rođenog djeteta policiji prijavljivani u skoro svim dijelovima BiH i regiona.
Načini izvršenja i motivi ovih neopisivih tragedija, o kojima smo, također, informirani, možda trebaju ostati unutar sudnica, jer interes javnosti nije da sazna baš svaki detalj.
Okidačima zbog kojih najčešće roditelj počini tako užasan čin neka se bave psiholozi. Mnogo ih je u državi koja decenijama nosi teške posljedice rata i poslijeratnih godina borbe sa životom, za egzistenciju i pravdu, a gdje je briga o psihičkom zdravlju i dobrobiti porodice na vrlo niskom nivou.
O kaznenoj politici u ovakvim slučajevima trebaju se izjasniti pravni eksperti koji trebaju reći je li visina kazne od jedne do pet godina za krivično djelo čedomorstvo dovoljna da djeluje preventivno. Državne institucije stavove stručnjaka, uz preporuke međunarodnih i domaćih organizacija, trebaju pretočiti u strategije i zakone.
Za početak, osigurati jedinstvenu evidenciju ovakvih, ali i svih slučajeva nasilja kojem su djeca u BiH izložena tokom svog odrastanja, a koja ne postoji, te podržati mjere prevencije i edukacije kroz obrazovne, socijalne, zdravstvene ustanove i druge segmente društva.
Od bolnih vijesti teži su šutnja i nezainteresiranost.
