Trideset je godina prošlo od početka najduže opsade jednog grada u modernoj historiji. Slike neviđenog terora i divljaštva, koje se puna 44 mjeseca provodilo nad Sarajevom, isprepliću se i miješaju s ratnom kataklizmom koja se dešava u Ukrajini.

Kao da su jučer bili Sarajevo, Srebrenica, Foča... Bosna i Hercegovina i kao da je jučer svijet rekao: „Nikad više.“ A, evo, ponavlja se brutalna i krvava agresija nad nedužnim ljudima koji ginu u svom na svom jer se ne uklapaju u planove nekoga ko misli da je važniji i veći od njih.

Bude se bolna sjećanja i sve, nekako, podsjeća na krvave devedesete kod nas - osim razlike što svijet u Ukrajinu šalje sve - od bombi do soli, a nama su uveli embargo na oružje. Ali smo se odbranili.

Knedla je u grlu i nikako da prođe. Zbog nedužne mladosti koja je krvlju natopila bosansku zemlju, koju danas gaze, uništavaju i pokušavaju da rastave na proste faktore. Zbog fotografija iz Ukrajine koje, razdirući dušu i mozak, podsjećaju na Bosnu. Zbog svijeta u kojem je čovjek nebitan, u kojem su poginuli samo broj i koji s lakoćom tuđe sinove šalje na front i u rovove. Zbog svijeta u kojem pravde nema.

I knedla u grlu stoji tako čvrsto, kao da je naumila tu ostati za vijek vjekova. A, opet, zbog naše djece, kako se pomiriti da smo nemoćni i da smo, da parafraziram Dinu Šarana, samo matični brojevi, brojevi računa i da nas nikad nije ni bilo. Nikako - već odgovoriti im pjesmom Ede Maajke: „Mater vam j***m“, pomnožiti ih s nulom i - zbog naše djece i nas samih - uključiti mozak i poslati ih tamo gdje im je mjesto.