Na treskavičkom visu Čelina 9. oktobra 1995. godine, iznad prijevoja Rogoj, poginuo je legendarni Zaim Imamović, komandant 14. divizije i heroj odbrane Goražda, i to samo dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu BiH, bila je to jučerašnja vijest u gotovo svim probosanskim medijima.

I tako je gotovo uvijek. Porodice znaju kako im je, bez obzira na proteklo vrijeme, bol nikada neće proći, a mediji se sjete tu i tamo i objave pokoji tekst.

Spominju se godišnjice stradanja heroja i najboljih sinova Bosne i Hercegovine, a oni kojima su Imamović, Nanić, Šehović, Hujdur, Malkić i mnogi drugi omogućili da danas sjede u udobnim političkim foteljama teško da će bilo šta uraditi barem na te bitne datume.

Vladajući u Bosni i Hercegovini su ljudi koji su potpuno van ovog svijeta, van onoga što je narodno i ne čudi to što ama baš ni na jedan način ne obilježe stradanja najboljih sinova ove države.

Da li se iko od ovih koji se tako žestoko bore da se održe na vlasti zapitao ko je ostao iza ovih ljudi koji su položili živote za našu zemlju, kako žive ti ljudi, poneka majka ili otac?

Pitaju li se da li su djeca i unuci bh. heroja, zahvaljujući njihovom neradu, sada raseljena negdje po Evropi, gdje su poštovaniji nego u zemlji za koju su njihovi najbliži živote dali?

Oni koji se zaklinju u BiH i njene branitelje čini se da samo računaju mandate, a sve ostalo će, kao i do sada, pustiti niz vodu. Najtužnije, poneki se sjete tokom izborne kampanje, pa i članovi porodica su znali reagirati i zamoliti da se to ne radi.

Kada se sve sabere, i nije čudno da se u ovoj zemlji živi kako se živi, jer ljudi koji ne znaju cijeniti ono najsvetije sigurno i ne mogu pomoći da stvari budu bolje.

Ustvari, oni koji su svojim životima i dijelovima tijela platili da danas imamo državu i ne trebaju sjećanje od bh. vlasti. Možda bi to tek bilo posebno poniženje.