“Moram pitati Židove, kojih je ubijeno šest milijuna, i Tutsije u Ruandi, kojih je umlaćeno u mjesec dana 800.000, i Srbe koji su stradali u Jasenovcu na desetine tisuća i 5.000 do 6.000 mladih muškaraca koji su ubijeni oko Srebrenice u pokušaju da se probiju kroz srpski obruč.“
Ovu monstruoznu gadost kojom relativizira genocid u Srebrenici nije rekao Milorad Dodik, ni Miša Vacić, ni Miroljub Petrović, ni Rajko Vasić, ni kakav sličan velikosrpski trubadur cirkuskog veličanja klanja i zgarišta, uz istovremeno negiranje genocida.
Izgovorio ju je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji je potom, na informaciju da Tužilaštvo BiH provjerava navode iz krivične prijave protiv njega zbog negiranja genocida, odgovorio da mu Tužilaštvo BiH može – “puvati”.
Ok, sad ipak zvuči kao Dodik na steroidima (zlonamjernici bi rekli na kokainu), a da mu je predsjednik RS uzor, Milanović nije krio ni prije nekoliko dana, kada je za laktaškog vožda ustvrdio „takvog Srbina želim“.
Dijeli Milanović s Dodikom i ljubav prema Putinu, pa za agresiju Rusije na Ukrajinu krivi Ukrajinu i Zapad, izjavljuje kako Rusija ne može izgubiti rat i zabranjuje obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj.
Psovanje, kočijaško vrijeđanje ljudi, sumanuti javni istupi i davanje skandaloznih izjava, maniri su aktuelnog predsjednika Hrvatske. Ipak, u jeku agresije na Ukrajinu svrstavanjem nasuprot ostatka civilizacije na stranu agresora, negiranjem genocida i divljenjem Miloradu Dodiku Milanović od sebe pravi najveću sramotu na čelu Hrvatske još od ustaškog krvoloka Ante Pavelića.
Sreća pak za Hrvatsku i Hrvate je to što su mu kao predsjedniku ovlasti prilično ograničene. Kakvi su pritisci, opijati, interesi, psihički udari, ili sve to pomiješano, Milanovića od nekoć relativno pristojnog čovjeka pretvorili u ovakvu moralnu i političku nakazu, historija tek treba utvrditi. Ostaje pak nedvojbena činjenica da je Milanović naprosto otišao u tri lijepe i da će na stranicama te historije njegovo ime ostati ispisano sramnim slovima.
