Golemo je kad neko obilježava 55 godina umjetničkog rada, a u slučaju bh. glumačkog barda Josipa Pejaković – itekakvog rada. Vrhunskog. Obilježen je ovaj veliki jubilej u Narodnom pozorištu Sarajevo, ali po dobrom, starom bosanskom običaju – ni slavljenik ni slavlje nisu dobili dužnu pažnju šire javnosti.

Sam Pejaković u intervjuu za „Avaz“ precizno je detektirao bh. mentalitet i stanje duha rečenicom: „Trebao bih sve to ponoviti u Beogradu pa da me u Sarajevu dočekaju kao nekog bitnog.“

Da, nažalost, Pejaković je jedan u nizu primjera. Glumci, pjevači, književnici... iz komšiluka odnosno susjedstva ovdje se slave kao velikani, zvijezde, rijetke pojave, a bh. umjetnici se moraju prvo „ovjeriti“ u Zagrebu ili Beogradu da bi u Sarajevu dobili zasluženu pažnju i tretman.

Zašto je to tako? Jesmo li toliko nesigurni, neobrazovani i nebitni da ne znamo ništa uraditi bez tapšanja po leđima s Istoka ili Zapada? Može li se uopće taj podanički mentalitet tretirati, liječiti i izliječiti?

Umjetnost, kultura, a zašto ne reći, i estrada važni su činioci jedne države, a posebno kada ta ista država to zna cijeniti, pa i iskoristiti. Je li država Bosna i Hercegovina toliko zapostavila umjetnike da se oni moraju valorizirati van naših granica da bi im se i ovdje odalo priznanje? Nažalost – jeste!

I, nažalost, prave i velike prilike naši umjetnici moraju tražiti vani, jer ovdje su bh. političarima važni samo oni, njihove fotelje i džepovi.

Pa i kada se neko, igrom slučaja, odluči ostati i boriti se u ovoj žabokrečini, mnogi će reći – da je valjao, otišao bi. A nije tako!