KOMENTAR DANA

Mrtve glave

U brzini života, u kojem vladaju stres, tegobe, iskrivljene vrijednosti, društvene mreže, sve je po strani, pa i razgovor

Zapaljene svijeće za stradale ispred beogradske škole. Davor Javorovic / PIXSELL

Miralem  Aščić

5.5.2023

Zločin je zločin, počinilo ga dijete ili odrasla osoba. Maloljetnik ili čovjek. Totalno je nevažno. Istina, jeste šokantnije kada to uradi dijete koje ne bi trebalo imati dodir s pištoljem, oružjem. Koje ne bi smjelo ni da zna da li je njegov roditelj naoružan. Dijete koje ne bi trebalo da sa 13 godina misli na zlo.

Ali krv je prolivena i ubijenu djecu iz Beograda ne može više niko vratiti. Možemo sada tugovati i pitati se kako i zašto…

Ne može i neće niko vratiti ni djetinjstvo dječaka Koste Kecmanovića. A očito je dječak, koliko god da je na monstruozan način ubio svoje drugove, drugarice i čovjeka koji mu je svako jutro otvarao vrata i govorio “dobro jutro”, imao problema!

I oni su gurani pod tepih. Sistem je danas takav. Društvo. Roditelji. Svi su krivi i svi su zakazali. Kostu, dječaka, sada monstruoznog ubicu, možda da je neko saslušao, ne bi bio tema dana svih vijesti u regionu, ali i u svijetu.

Djeca rade šta vide. Roditelji su ti koji uče djecu kako da se ponašaju, šta da rade. Zlo se ne rađa, ono nastaje. A danas roditelji trče, žure, guraju pod tepih i svoje i probleme djece. Utočište se traži u materijalnim stvarima, ugledu, društvu. U trci za nečim, a niko više ni sam ne razumije za čim...

Ko će imati više i bolje. A djeca? Djeca gledaju, šute, trpe. Guraju se u ćošak, zanemaruju. “Uzmi mobitel”, “Kupit ćemo novi PlayStation”...

Miralem Aščić. Avaz

Na mobitele u dječijim rukama rijetko obraćamo pažnju. Brinemo da li je mobitel koji ćemo kupiti bolji od onog koji imaju njihovi drugovi. Da li je novi IPhone ili Samsung. Ne brinemo šta i kako rade, gledaju i uz kakav sadržaj provode sate.

A kada se desi nesreća, onda je kasno.

S djecom danas i ne pričamo, čast izuzecima. Ali ih je malo. U brzini ovog života, u kojem vladaju stres, tegobe, iskrivljene vrijednosti, društvene mreže, sve je po strani, pa i razgovor.

Razgovor je valjda, kada se pogleda i sagleda sve, rješenje za mnoge probleme. Ljubimo i grlimo djecu dok ne bude kasno. Učimo ih da je svaki mobitel isti, da je sreća u drugarstvu, pažnji, ljubavi. Da ružna riječ, vršnjačko nasilje, koje je itekako prisutno, ne smije biti okidač za osvetu. I opet je do razgovora. Do nas. Do roditelja, škole, nastavnika, pedagoga. Svaki problem je isti, ali je svako dijete drugačije.

Kosta je možda monstrum, ili dječak kojem je trebala pomoć.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.