Zločin je zločin, počinilo ga dijete ili odrasla osoba. Maloljetnik ili čovjek. Totalno je nevažno. Istina, jeste šokantnije kada to uradi dijete koje ne bi trebalo imati dodir s pištoljem, oružjem. Koje ne bi smjelo ni da zna da li je njegov roditelj naoružan. Dijete koje ne bi trebalo da sa 13 godina misli na zlo.
Ali krv je prolivena i ubijenu djecu iz Beograda ne može više niko vratiti. Možemo sada tugovati i pitati se kako i zašto…
Ne može i neće niko vratiti ni djetinjstvo dječaka Koste Kecmanovića. A očito je dječak, koliko god da je na monstruozan način ubio svoje drugove, drugarice i čovjeka koji mu je svako jutro otvarao vrata i govorio “dobro jutro”, imao problema!
I oni su gurani pod tepih. Sistem je danas takav. Društvo. Roditelji. Svi su krivi i svi su zakazali. Kostu, dječaka, sada monstruoznog ubicu, možda da je neko saslušao, ne bi bio tema dana svih vijesti u regionu, ali i u svijetu.
Djeca rade šta vide. Roditelji su ti koji uče djecu kako da se ponašaju, šta da rade. Zlo se ne rađa, ono nastaje. A danas roditelji trče, žure, guraju pod tepih i svoje i probleme djece. Utočište se traži u materijalnim stvarima, ugledu, društvu. U trci za nečim, a niko više ni sam ne razumije za čim...
Ko će imati više i bolje. A djeca? Djeca gledaju, šute, trpe. Guraju se u ćošak, zanemaruju. “Uzmi mobitel”, “Kupit ćemo novi PlayStation”...