Dok se 2024. neumitno približava i podvlači crta ispod godine na izmaku, kuju se planovi za novih 365 dana. Neko od 1. januara prestaje pušiti cigarete, neko ide na dijetu, neko kreće u teretanu...

Dok uglavnom svi razmišljaju o vanjsko-kozmetičkim promjenama na sebi, kraj godine je vrijeme i da se zapitamo kakvi smo ljudi bili u ovoj 2023. i kakvi ulazimo u 2024. godinu.

Kad se pogledamo u ogledalo – mrka kapa.

Kakvi smo mi to ljudi kada ćemo strpljivo u redu čekati pred nekom prodavnicom da po sniženju kupimo beznačajnu krpicu, a nešto nam se ne da izaći na ulicu da dignemo glas za svoja prava?

A prava su nam svedena na minimum. Pa, čak ni minimum nije ispoštavan. Jer ukinuto nam je, recimo, pravo na čist zrak.

Kakvi smo mi to ljudi kad nam je normalno da za liječenje djece sakupljamo novac, dok se političari leškare u preskupim limuzinama plaćenim našim parama?

Kakvi smo mi to ljudi kad ni prstom ne mrdnemo na informaciju da nema lijekova za onkološke bolesnike, ali zato dižemo bunu ako, recimo, 10 minuta nemamo pristup internetu?

Kakvi smo mi to ljudi kad bjesomučno tamanimo pse i mačke, kad nam je ogovaranje sport broj 1, kad smeće bacamo kroz prozore stana ili automobila...?

Školstvo nam je na koljenima, svelo se na Viber grupe roditelja u kojima se nerijetko bilda ego, a to što nam djeca postaju sve veće neznalice, nebitno. Nikoga nije briga ko će nas liječiti sutra, ali zato nas je briga ko će se leškariti u preskupim i superluksuznim limuzinama kupljenim našim parama.

Standard nam je... Ustvari, šta to bješe standard?

Dakle, kakvi kao ljudi ulazimo u 2024. godinu? Uglavnom nikakvi, a sve je do nas. Pa, sretna Nova!