Sve je isto, samo para i sreće u BiH nema. Iako ulazak u Novu godinu za mnoge znači nadu u bolje sutra i neki novi početak, kod većine građana sve je po starom.
Glad ne zna šta su praznici i praznična trpeza, koja je za mnoge ove godine bila nedostižna. Redovi ispred javnih kuhinja i dobrotvornih društava su duži, dok su novčanici sve tanji. Cijene divljaju, a plaće i penzije iste. Ako ništa, barem su bile na vrijeme.
A, s druge strane, stupci crnih hronika su puni tragičnih vijesti. Često ne mogu sve ni da stanu na tih nekoliko stranica. Mlad čovjek odlučio dići ruku na sebe. Tragedija, život je bio pred njim. Svi potreseni dva do tri dana, a onda se zaboravi. Jer je došlo do nove tragedije. I tako se nalazimo u začaranom krugu.
Kod nas u BiH depresija je sveprisutna, ali se o njoj malo ili nikako ne priča. Jer je to sramota. Samo je spomenemo kada se desi ono najgore. Tada smo svi spremni da “proširimo vidike” i razgovaramo o tome. Ali samo nakratko. A mahom se mladi ljudi odlučuju na ono najgore jer ne vide drugi izlaz.
A vlasti šute. Najčešće niko od nadležnih ni ne prokomentira gubitak još jednog života, a prevencija je misaona imenica. Domovi zdravlja su širom naše države potkapacitirani, a godinama se upozorava na manjak psihologa i psihijatara. Krajnje je vrijeme da se situacija promijeni. Nas u BiH ne ubija samo loš kvalitet života nego i stigmatizacija kojoj smo skloni. Svaki hrabri pojedinac koji prizna sebi i okolini da mu je potrebna psihološka pomoć učinio je jedan veliki korak i već je pobjednik. A sljedeći put kada čujemo da za ljekare, rad na prevenciji i druge aktivnosti nema novca u budžetu, samo se sjetite dvije stvari – sve to plaćamo mi, građani, i jedino na šta se ne može staviti cijena je ljudski život.
