Poput tragičnog igrokaza s unaprijed poznatim tekstom i završetkom izgleda bosanskohercegovačka realnost koja najavljuje nimalo svijetlu budućnost. Kao na ringišpilu strave i užasa, s kojeg svako malo neko od nas odlazi u smrt, praćen vriskom onih što ostaju, sumanuta vožnja se nastavlja, a niko joj ne vidi kraj. Nikoga da dotakne to magično dugme i zaustavi haos, jer svjesni smo da ovako dalje ne može i da ovako nećemo nigdje.
Nakon ubistava u Banjoj Luci, Doboju i Sarajevu, u Tuzli je ubijena žena. Već danas, nažalost, vijesti iz bilo kojeg drugog grada mogu početi puniti stupce crnih hronika. U strahu od potencijalnih ubica, građani se s mrakom povlače u svoje domove, jer vrag je, očigledno, odnio šalu, pravdu su mnogi spremni uzeti u svoje ruke, a niko više ne može garantirati hoće li to biti lokalni kriminalac, drogirani prijestupnik u saobraćaju ili, evo, policajac. Kao i svaki put do sada, nižu se reakcije ispunjene ogorčenjem, bijesom i nemoći, ponovo se daju preporuke, ukazuje na propuste, po ko zna koji put pitamo se gdje smo zakazali i do koga je.
U državi u kojoj su rat i poraće dobrano načeli i psihičko zdravlje svakog pojedinca, gdje neodgovorni i bahati političari uporno promoviraju agresiju i prijetnju kao prihvatljiv vid komunikacije, lista s imenima žrtava postaje sve duža. U državi u kojoj raspolažemo s milion komada oružja, legalnog i ilegalnog, u kojoj je nekom bilmezu palo na pamet da putem oglasa ponudi čak i opremu za tenk, poput šamara odzvanjaju izjave iz MUP-a TK da se ni u samoj policiji ne drži baš do pravila, jer policajac i na godišnji odmor može ponijeti službeni pištolj, a ljekarski pregledi mogu biti rijetki zato što su skupi!?
Teško je odgovoriti odakle, ali opći nered se odnekud mora početi pospremati, i to brzo, a sigurnosna situacija, s konkretnim mjerama, trebala bi se naći na dnevnom redu najviših entitetskih, pa i državnih organa. U protivnom, ne trebamo strahovati od rata ako već ovoliko ginemo u ovome što se zove mir.