Daleko od toga da je aktuelna većina odgovorila očekivanjima građana, isporučila obećane rezultate i promijenila praksu u kojoj su porodični i stranački interesi bili iznad interesa naroda i države, ali trenutnoj opoziciji treba odati priznanje na sposobnosti da izabere teme, vješto ih nametne u medijskom prostoru, pa ih digne i na nivo prioriteta od kojih maltene zavisi i sudbina države.
Tako je i od izbora Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH napravljena višemjesečna drama u kojoj se problematiziraju njegove kvalifikacije i stranačka neovisnost, pa i od onih koji su svoje nekadašnje stranačke prvake davno instalirali u najvišu pravosudnu instituciju u državi. Istovremeno, kao da se ne čuju upozorenja iz samog Ustavnog suda BiH koji bi bez stranih sudija već bio u blokadi, da je Veliko vijeće, koje odlučuje o najvećem broju predmeta, u nedostatku sudija već blokirano i da se političkim opstrukcijama iz RS, ali i iz FBiH, ne popunjavaju upražnjene pozicije u Ustavnom sudu BiH.
U Ustavnom sudu trenutno radi šest od devet sudija, a od tih šest, samo troje je domaćih. Zato je odlaganje ispunjavanja ustavnih obaveza proizvod politikantstva i pokušaja da se blokadama gdje god je to moguće stanje učini gorim, a jedan problem zamijeni drugim, mnogo većim. Veći problem u konkretnom slučaju bila bi, svakako, potpuna blokada Ustavnog suda BiH.
Umjesto o sistemskim rješenjima, eliminiranju političkog utjecaja tamo gdje ga ne smije biti, pa i iz pravosudnog sistema, te konkretnijim i preciznijim kriterijima izbora (i) sudija Ustavnog suda, slušamo beskonačne rasprave i političke ofanzive od jedne do druge tačke dnevnog reda, pitajući se kada će na red doći druge važne teme, ubrzavanje evropskih integracija ili životni problemi građana. Njih je, zbog stalnih poskupljenja i sve izvjesnijeg rasta i cijena struje, sve više.
