Još jedna tužna kolona s tabutima žrtava genocida u Srebrenici prošla je gradovima Bosne i Hercegovine, okićena cvijećem i orošena suzama članova porodica i građana Visokog, Ilijaša, Vogošće, Sarajeva… Na putu ka trajnom smiraju u dolini bijelih nišana u Potočarima kosti 14 nevinih Podrinjaca ispraćene su s bolom koji zaledi srca i uspori život u ovoj zemlji, ali i vječnim pitanjem - zašto?!
Kakva je to mržnja (ili zao vojno-politički cilj) bila spremna za nekoliko dana ugasiti 8.372 ljudska života?! Planski, mehanički, po tačno utvrđenim terminima i rasporedima ubijati, a potom ljudska tijela iskopavati i raskomadana izmještati na druge lokacije! Koliko god otkrivali decenijama poslije, koliko god ispovijesti svjedoka ostalo zabilježeno, koliko god odgovora nudile presude Haškog tribunala, malo je da bi se do kraja razumjelo i s tim pomirilo.
Jedno je, međutim, sigurno. Genocid u Srebrenici gorka je istina o opasnosti koja prijeti svijetu od politika i režima utemeljenih na mržnji zbog imena, vjere i nacije, na snovima o etnički čistim prostorima i projektima njihovog stvaranja. A oni su živi i danas. U državi koja još nije zacijelila sve svoje rane, pronašla i dostojanstveno ukopala sve svoje žrtve i obnovila porušeno iz devedesetih, slušamo poruke slične onima od prije tri decenije. Na sceni su ponovo političari koji se bave grbovima, zastavama, paradama, razdruživanjima i pokušajima crtanja novih granica. Kao da iz Srebrenice, ali i svih naših stradanja poput Srebrenice, iz ne tako davne krvave prošlosti, ništa nismo naučili.
