Suočeni sa sumornom svakodnevicom i neizvjesnom budućnošću, zemlje zapadnog Balkana ostaju bez stanovništva. Ne radi se više o postepenoj depopulaciji, već o egzodusu u kojem su ljubav prema zavičaju, pa često i roditeljima i najbližima, morale potisnuti višedecenijske promašene politike, stalne tenzije i najave novih sukoba, loša ekonomska situacija i briga za budućnost djece.
Najviše, međutim, brinu upozorenja eksperata da je BiH u vrhu liste zemalja svijeta s najvećim gubitkom stanovništva, te procjene da ćemo u narednih dvije i po decenije izgubiti dodatnih 18,2 posto naših građana. Potvrde ovako alarmantnih procjena demografa i nevladinih organizacija stižu i iz baze „World Population Prospects“ Ujedinjenih nacija.
Iz UN-a stiže posljednja u seriji uznemirujućih informacija da će do kraja stoljeća na ovom prostoru živjeti nešto više od 1,3 miliona stanovnika, te još jedna potvrda dugogodišnjih najava medija i stručnjaka kako postajemo zemlja staraca. S političarima koji uvijek imaju prečeg posla, sa širom otvorenim vratima Evrope i izostankom bilo kakvih nagovještaja da ćemo se ipak snažnije pokrenuti prema razvijenom, uređenijem, pravednijem i boljem dijelu svijeta, nije teško zaključiti da nas čeka demografski slom i kraj zemlje kakvu poznajemo.
Sve što imamo, a ne cijenimo i što ćemo, bez ikakvog prava i racionalnog razloga, oduzeti budućim generacijama.
