Nobelovac Ivo Andrić umro je prije 42 godine, ali ni danas još ne znamo mnogo o važnim detaljima iz njegovog života, poput onog da je poklonio cjelokupan iznos (današnjih oko milion eura) Nobelove nagrade.
Naime, Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine, kada je imao 69 godina. Nagrade se, kao i danas, sastojala od tri djela: medalje, diplome i novčanog djela od oko milon eura.
Kako pišu mediji, Andrić je cjelokupnu sumu donirao Bosni i Hercegovini za izgradnju biblioteka i za kupovinu knjiga.
- Vjerovatno zbog poznavanja mentaliteta naroda, najprije je donirao polovinu novca, nakon čega je tražio izvještaje o načinu trošenja para, a onda je donirao i drugi dio - prenose mediji.
Također, novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao za razvoj bibliotekarstva BiH.
Proslavljeni pisac je ovu nagradu dobio za roman “Na Drini ćuprija”. Bio je prvi čovjek sa prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Svečana dodjela nagrada održana je u Štokholmu, u dvorani Koncertne palate švedske akademije.
Dok je primao nagradu Andrić je održao čuveni govor u kojem je kazao da je “njegova domovina zaista mala zemlja među svjetovima i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila”.
- Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim. Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha - kazao je Andrić.
