Goran Marković (71), reditelj, scenarista, esejista i pisac, često i sam kaže da ne zna koliko ostvarenja potpisuje. Na listi 100 najboljih filmova Jugoslavenske kinotekte Marković je najzastupljeniji autor. Njegovih sedam ostvarenja – “Nacionalna klasa”, “Specijalno vaspitanje”, “Variola vera”, “Tito i ja”,  “Majstori, majstori”, “Već viđeno” i “Sabirni centar” uvršteni su na ovu listu.

Proslavljeni reditelj u narednom periodu boravit će u Americi, studentima na Univerzitetu u Kolumbiji držat će predavanja, a bit će prikazana i neka od njegovih ostvarenja.

Engleski kritičari

Kad smo ga pozvali, pakovao je posljednji kofer za put. Iako je bio u gužvi, našao je vremena za intervju za “Dnevni avaz”. Razgovarali smo o putovanju u Ameriku, dugovječnosti nekih njegovih ostvarenja, novim projektima, društvenoj situaciji, a otkrio nam je šta je naslijedio od roditelja Olivere i Radeta Markovića.

- Drago mi je da će studenti, ustvari mladi ljudi, moći vidjeti moja ostvarenja – govori nam Marković.

Koliko danas mlađe generacije zanimaju filmovi koji su nekad davno snimljeni?

- Ne znam, pravo da vam kažem. Iskreno, imam utisak da ih mnogo ne zanima, jer su danas druga vremena i sve je instant. Ljudi putem interneta mogu da dođu do bilo koje informacije i te informacije su uglavnom kratke i vrlo površne, a niko se ne bavi dublje historijom ili fenomenom filma. Uglavnom se mladi ljudi danas bave tehnologijom i načinom kako da iskoriste određeni medij. To je, naravno, greška, jer su izražajna sredstva vječita i nešto što danas nije moderno, sutra će biti i suprotno.

Koliko Vam znači što ste na listi 100 najboljih filmova Jugoslavenske kinoteke najzastupljeniji autor?

- Znate kako, to mi, s jedne strane, mnogo znači, kao i činjenica da je "Variole vere" uvršten među 100 najboljih filmova svih vremena među engleskim kritičarima. Opet, svjestan sam da se ovdje, kod nas, mnoge stvari korumpiraju, a ja još imam utisak da mogu nešto uraditi. Iskren da budem, ne uživam u tome što postajem prošlost nego bih želio da, ako mogu, uradim nešto i za budućnost.

 Koliko Vas zanima stanje u društvu?

- Ovaj sistem u kojem ja živim, a valjda i vi, užasan je u najmanju ruku. Mislim da u mojih sedamdesetak godina nikad nije bilo gore i ne pamtim da smo živjeli u lošijim okolnostima kad je u pitanju ekonomska, psihološka, ali i društvena situacija. Naše društvo je u potpunom rasulu, moral nam je spao na najniže moguće grane i potpuno je zavladalo društvo laži i krađe. Ljudi više ne smatraju da je lagati neki naročiti prekršaj, jer vide da svi lažu, od predsjednika države pa nadalje. Ne znam šta je potrebno da se desi kako bi nam se vratile elementarne vrijednosti - poštenje, istina, socijalna pravda... To mi sve u ovom trenutku izgleda nedokučivo.

Bol i tuga

Sumnjate da se te vrijednosti mogu vratiti?

- Možda mogu poslije nekih užasno velikih promjena i u nekom periodu u kojem ja, vjerovatno, neću biti prisutan. Kod nas je sve dovedeno do apsurda, količina tiranije i manipuliranje ljudima, količina kontrole nad svakim segmentom društva od strane jednog čovjeka, do te su mjere strašni da postaju neizdržljivi. Nije ni čudo što ljudi odavde bježe glavom bez obzira.

Opet, s druge strane, ljudi na Balkanu posjeduju i dozu humora. Koliko im ona dobro dođe?

- To je trenutno jedini način da se spasimo. Cijelog života sam smatrao da je humor neka vrsta bola, odnosno izražavanja bola i tuge. Umjesto jaukanja, smijeh. U suštini, ne možete se smijati stvarima koje vas ne bole i moraju da vas se itekako tiču da bi postale smiješne. Jednostavno je, smijeh je oblik jaukanja. Ako ono što je strašno možemo da pretočimo u humor, onda je to na neki način i rješenje.

 Iz umjetničke ste porodice, šta ste naslijedili od oca, a šta od majke?

- Od oca sam naslijedio vikendicu, a od majke stan. Malo se šalim. Njih dvoje su bili veoma različiti ljudi i neki put u sebi primijetim kako se ta dva toka, zapravo čovjeka, miješaju. Otac je bio racionalan, pametan i analitičan čovjek, a majka je bila duhovita osoba. Onda, nekad se vidim kao ovo prvo, a nekad kao drugo, primitivca koji se zavitlava sa svime. Prema tome, i jedno i drugo imam u sebi, i oca i majku, a vjerovatno većina ljudi u sebi nosi tako neke kombinacije.

Kako je otac upao u film “Variola vera”

- Moji su roditelji zaista bili dobri glumci i igrali su u mojim filmovima. Kad sam snimao svoj najteži film u karijeri "Variola vera", u vrlo teškim uvjetima, noć prije snimanja, glumac Branko Pleša mi je otkazao. A on je trebao da igra ulogu negativca, direktora bolnice. Nazvao me je i rekao: “Dosta mi je da igram Nijemce i negativce i neću doći na snimanje.” Onda sam ja u jedan sat uvečer nazvao oca i rekao: “Sutra imaš snimanje, dođi”, a on me je pitao: “Pa, reci mi bar šta igram”, na šta sam odgvorio: “Reći ću ti kad dođeš.” Ostalo je historija - govori Marković.

Kad sistem upetlja ruke

- Imam nekoliko projekata koje razvijam i već sam u pregovorima s određenim televizijama o serijama, a pokušat ću opet da konkuriram i za film našem Fondu za kinematografiju, koji me dosta dugo izbjegava. Već pet ili šest puta sam imao projekte koji nisu prošli i već sam počeo da razmišljam da se upetljao sistem u to ili im se, ipak, ne sviđa ono što radim – pita se Marković.