“Simfonijski orkestar danas košta manje od nogometaša; kakvo naslijeđe očekujemo da ostavimo našoj djeci? Kultura ne postoji da bi ostvarila profit, postoji da bi se ljudi obrazovali. Ako se to ne promijeni, u budućim generacijama prevladavat će površni i vrlo opasni ljudi.”
Riječima slavnog maestra Mutija, koji će uskoro po treći put biti dirigent jednog koncerta u Sarajevu, želim potaknuti sve ljude i institucije iz BiH da doprinesu uspješnom obilježavanju 100. godišnjice od nastanka Sarajevske filharmonije, njenog 100. rođendana.
Impresivni rezultati
Sarajevska filharmonija, kao najstarija muzička institucija i trenutno jedini ozbiljan profesionalni orkestar u BiH, zajedno sa svim svojim umjetnicima i uposlenicima, treba da bude u svakom pogledu u ovoj 2023. godini u epicentru domaće, ali i svjetske pažnje. A put Sarajevske filharmonije nije bio nimalo jednostavan…
Iako osnovana 1923. godine, po prvi put je zvanično registrirana 1994. godine, kada su stalno zaposlenje dobili prvi muzičari i kada su se počeli nabavljati prvi instrumenti za orkestar.
Pored borbe za puko preživljavanje ansambla, vodila se i borba za publiku, da se muzika koju izvodi Sarajevska filharmonija predstavi širem krugu građana - ne samo Sarajeva i BiH, već i van granica naše zemlje, uvijek njegujući i muzička djela domaćih kompozitora.
Posebno se ustrajalo u tome da Sarajevska filharmonija ostane samostalni pravni subjekt - javna ustanova u okviru Ministarstva kulture i sporta Vlade Kantona Sarajevo i da je ne zadesi sudbina Simfonijskog orkestra, Plesnog orkestra i Velikog narodnog orkestra muzičke produkcije RTVBiH, kao i Operskog orkestra, koji su ugašeni i vjerovatno više nikad neće djelovati.
Zašto svi trebamo ove godine podržati Sarajevsku filharmoniju?
Zato što je samo u periodu 1993-2007. godine gostovala (cijeli orkestar ili manji kamerni sastavi) u više od 20 zemalja svijeta, uključujući 7 koncerata u SAD, 7 u Austriji i više od 50 koncerata u 17 gradova nama prijateljske Italije.
Sarajevskoj publici dovela je više od 220 umjetnika iz 33 zemlje svijeta. Ovom prilikom spomenut ću samo neke: Zubin Mehta, Riccardo Muti, lord Yehudi Menuhin, Johannes Wildner, Maxim Vangerov, Thomas Hampson, Jose Van Dam, Mary Wilson, Ivry Gitlis, Rudolf Kherer, Ruggero Raimondi, Cecilia Gasdia, Oskar Danon, Stefan Milenković, Neal Gittlemen, Eric Breton, Charles Ansbacher, Gary Brain, Heinrich Klug, Ruben Dalibaltayan, Jon Kimura Parker, Ejin Nimura, Vjekoslav Šutej, Arve Tellefsen, Geir Henning Braaten, Riccardo Giovannini, Jorg Demus, Jasminka Stančul, Valter Dešpalj, Aleksandar Melnikov, Sergej Kravčenko, Jovan Kulundžija, Janice Weber, Miha Pogačnik, Ljiljana Nestorovska, Bernarda Fink Insko, Petya Ivanova, Krunoslav Cigoj, Janez Lotrič, Edmondo Rahme, Gianluca Zampieri, Mojca Zlobko Vajgl, Astrit Selita, Igor Malinovski, Dragana Del Monako, Janis Vakarelis, Sanja Kerkez…
Dva puta Sarajevska publika je mogla da uživa u zvucima Stradivarijusovih violina na koncertima kad su svirali jedan od najvećih violinista Ivry Gitlis i Antonio De Lorenzi, tadašnji zvanični svirač violina Muzeja violina iz Kremone.
Mislim da ne postoji niti jedan umjetnički ansambl u BiH koji ima ovakve impresivne rezultate, kako na domaćem tako i na internacionalnom planu.
No, okrenimo se budućnosti. Šta je Sarajevskoj filharmoniji potrebno da se svrsta u velike evropske orkestre?
Prije svega to su materijalne i kadrovske potrebe, ali i koncertna dvorana s pratećim sadržajima.
I poslije skoro 30 godina od postignutog mira u BiH, orkestar nije popunjen, jer jednostavno nemamo naših mladih muzičara. Ovo je i najozbiljnije pitanje budućnosti ne samo filharmonije već uopšte muzičke kulture u BiH, a koje ne smije biti stvar pojedinaca ili jedne institucije, već jednog tijela koje će trasirati budućnost muzičkih kadrova.
