Prije pet godina se pokretanjem Berlinskog procesa činilo da je zapadni Balkan jedan od prioriteta EU. No, vremena su se promijenila. Uoči predstojećeg novog samita u Berlinu osjeća se zamor.

Kada je prije pet godina započelo legislativno razdoblje sadašnjeg saziva Evropskog parlamenta, koje se upravo ovih dana okončava, činilo se da regija zapadnog Balkana nagon višegodišnjeg zapostavljanja ponovo dolazi na listu prioriteta Evropske unije. Da li je Berlinski proces sada samo jedna od paralelnih ulica?

Na poziv njemačke kancelarke Angele Merkel, koja se tada nalazila na vrhuncu svoje političke moći, i generalno je tada bila smatrana najmoćnijom ženom na svijetu, 24. avgusta 2014. je u Berlinu održana prva konferencija u okviru "Zapadnobalkanskog procesa", koji se kolokvijalno naziva i Berlinskim procesom. 

Na konferenciji je, uz osam zemalja članica EU (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija, Austrija, Poljska, Slovenija i Hrvatska), sudjelovalo i šest zemalja iz regiona (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija, Crna Gora), te predstavnik Evropske komisije. Cilj je bio da se s jedne strane pruži podrška zapadnobalkanskim zemljama u njihovim nastojanjima da postanu članovi EU, a s druge strane da se potakne uža međusobna regionalna saradnja tih zemalja.

No, istovremeno s tim vrlo obećavajućim signalom, iz Brisela je u zemlje regiona poslana i jedna sasvim drugačija poruka: tada novoizabrani predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker (Jean-Clod Juncker) je jasno dao do znanja da za vrijeme trajanja njegovog petogodišnjeg mandata neće biti daljnjeg proširenja EU.

Za Tonina Piculu, ranijeg hrvatskog ministra vanjskih poslova, i sada poslanika u Evropskom parlamentu iz redova Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP), Berlinski proces je od početka djelovao kao neka vrsta Plana B za zemlje zapadnog Balkana. 

- Već tada se moglo naslutiti da će pristupanje zapadnog Balkana kao posljednje velike cjeline u Evropsku uniju biti odgođeno za duže vrijeme, pa je Berlinski proces bio alternativa koja je trebala pomoći višem stepenu unutrašnje uređenosti tih zemalja i kvalitetnijih međusobnih odnosa - kaže Picula u razgovoru za DW.

On navodi da je već prije pet godina pojam "proširenje" bio kontaminiran i u zemljama EU je bilo malo onih koji su tako nešto podržavali. Stoga je, umjesto klasičnog puta pregovora o članstvu, zemljama zapadnog Balkana ponuđen Berlinski proces kao "paralelni put".

- Ni tada, a tako je i danas, proširenje gotovo nigdje nije dio izbornog programa relevantnih političkih partija unutar EU - naglašava Picula. 

To je, međutim, vrlo kratkovido shvatanje, uvjeren je ovaj evropski poslanik, jer je Evropska unija još otvoren projekt koji ne može biti upotpunjen kao projekt mira i prosperiteta za sve, sve dok zapadni Balkan kao jedan od ključnih regiona za funkcioniranje EU i mira na kontinentu ostaje izvan toga - tvrdi Picula.

Pritom je važno da se naglasi, kaže Picula, da je to prije svega pitanje političke volje. Kada je riječ o ekonomiji, tu su prije svega u igri zakoni malih brojeva. Zapadni Balkan je prije svega politički izazov, a EU zbog svoje strukture ima znatno veće probleme od rješavanja problema u našoj regiji. Tako da imamo situaciju, obaveze neizvršene, a obećanja neispunjena.