Ugledni britanski The Economist napravio je analizu predstojećih izbora u Crnoj Gori.
The Economist navodi da je Crna Gora jedna od onih zemalja čiji je krajolik - blistavi planinski vrhovi, azurno more – upravo onako veličanstven kao što izgleda u turističkim brošurama, ali da je zato kampanja za opće izbore 30. augusta ružna.
"Pristalice vlade optužuju glavnu opozicionu koaliciju da su "klerikalni fašisti". Opozicija poziva glasače da ne podržavaju „nevjernike“. Kako se do ovdje došlo, potrebno je malo objasniti.
Predsjednik Milo Đukanović Crnom Gorom vlada od 1989. godine, bilo kao predsjednik, premijer ili šef vladajuće stranke. Njegova će stranka vjerojatno i ovog puta pobijediti. Ali stvari nisu bile posve mirne. U 2016. vlada je saopštila kako je zatajila zavjeru državnog udara na dan izbora koji su vodili opozicioni čelnici podržani od strane Rusije. Ove godine g. Đukanovića potresale su stalni protesti na kojima su desetine hiljada ljudi mahali srpskim zastavama, a predvodili su ih sveštenici. Mogli biste pomisliti da bi Crnogorci bili uznemireni zbog ekonomije: turizam generira petinu bdp-a, koji bi se ove godine mogao smanjiti za 9% zbog pandemije covid-19. Doista, mnogi demonstranti su ozlojađeni lošim državnim službama, korupcijom, nepotizmom i drugim nedaćama. No, umjesto da se bave takvim problemima, velike se stranke svađaju oko religije.
Prošlog decembra vlada je usvojila zakon kojim je propisano da ako vjerske grupe ne mogu dokazati svojstvo vlasništva prije 1918. godine, kada je Crna Gora postala dio nove države Jugoslavije, ona pripada državi. Sveštenici Srpske pravoslavne crkve, glavne denominacije u zemlji, optužuju vladu za napad na vjersku slobodu i promicanje "sotonskog kulta", pod tim podrazumijevajući malu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju, kako kažu, favorizira gospodin Đukanović. Bez obzira je li novi zakon otimanje zemljespor je postao borba za političku dušu zemlje.
Oko 75% Crnogoraca su srpski pravoslavci, a od 1918. godine pitanje da li ih treba jednostavno smatrati Srbima (a time i treba li njihova država biti dio Srbije)naizmjenično raste i opada. Sada se to pitanje vratilo u drugačijem obliku. Srpski nacionalisti počeli su govoriti o "srpskom svijetu", na isti način kako ruski nacionalisti svoje područje utjecaja nazivaju "ruskim svijetom". To ne mora nužno značiti da bi Crnu Goru i etnički-srpske dijelove Bosne i Kosova treba spojiti sa Srbijom, već da bi trebali čvrsto ostati u njenoj sferi utjecaja.
Opozicija Crne Gore podijeljena je između onih koji mašu srpskim zastavama i onih koji ih ne žele. Kada demonstranti uzvikuju „Crnu Goru, Srbiju - jedna porodica“, podsjećaju Bošnjake (Muslimane po baštini), Albance i Hrvate, koji zajedno čine 18% stanovništva, da onoliko koliko možda ne voljeli gospodina Đukanovića,srpski nacionalizam ne vole još i više. To je, uz dodatnu kupovinu glasova i prevaru, učinilo demokratski prijenos moći u Crnoj Gori prilično teoretskim, zaključuje The Economist.
