- Znate li da poslužujete kafom bivšeg predsjednika Jugoslavije - pitam dvadesetpetogodišnjeg konobara u jednom beogradskom kafiću. Sjedim s Borisavom Jovićem, predsjednikom Predsjedništva SFRJ od 1990. do 1991. godine.

Bora Jović skida masku, ali mladić ne prepoznaje devedesetdvogodišnjaka koji se odlično drži. Konobar se rodio četiri godine poslije Jovićevog predsjedavanja rotirajućim predsjedništvom. Zbunjeno ga gleda.

- Osjećam se kao muzejski primjerak - kaže mi Jović dok razgovaramo o njegovoj novoj knjizi „Velika prevara”. Planirana je velika promocija, ali zbog korone Borisav Jović nekadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ se, kao pripadnik stare političke škole, odlučio da u intervjuu za „Politiku” kaže ono o čemu bi razgovarao s posjetiocima. 

Poslije sat vremena ustaje i odlazi sam iz kafića. Odbija da ga ispratim. 

Poruka vaše knjige je da je srpski narod naivno i na prevaru izgubio državu koju su njegovi preci stekli velikim žrtvama, kao i da veliku prevaru nisu na vrijeme shvatili, pa su je sami svesrdno podržavali.

Naša bivša država bila je stvorena voljom tri naroda, a rasturena je voljom šest republika koje nisu ni postojale kad je država stvarana. Izvršeno je do sada neviđeno političko nasilje nad pravom naroda, poništeno je pravo naroda na samoopredeljenje, a ustanovljeno do sada nepoznato pravo republika na otcjepljenje.

- Možemo da tvrdimo da zdravom razumu ne bi bilo prihvatljivo da bi jedna slobodarska nacija kao što je srpska i da je njeno političko rukovodstvo, pa i komunističko, pod bilo kakvim uvjetima prihvatalo i podržavalo politiku koja je vodila konačnom ishodu koji smo doživjeli, a da nije teško prevareno i izigrano. Za nas je od historijskog značaja da nacija bude svjesna kako joj se to dogodilo, da sagleda proces i njegove glavne tačke odlučivanja, gdje je i kada prevarena, kako smo zapali u situaciju da prestanemo da mislimo svojom glavom o svojoj sudbini i da bezizlazno klizimo ka propasti.

- Sve komunističke partije osnovane su od 1919. godine pa do kraja Drugog svjetskog rata i one su donijele sve odluke o rasturanju Jugoslavije i obespravljivanju srpskog naroda. Tito nije dozvolio da se KP Srbije osnuje sve do poslije rata. Bilo je logično da se KP Srbije pri osnivanju distancira od odluka KPJ koje se odnose na srpsko pitanje. Ali to kod Tita nije bilo moguće.

- Činjenica da Srbi nisu imali svoju komunističku partiju i da su bili članovi KP Jugoslavije, nametnula je kao logično da im se na čelo oružane borbe protiv okupatora stavi njihov generalni sekretar Josip Broz. Ta logika nije pala s neba, ona je bila sastavni dio svjesne politike da se srpskom narodu ne dozvoli da ima svoje institucije, pa ni KP, da bi se srpskom narodu nametnulo rukovodstvo koje će raditi protiv njegovih interesa. Tito se dočepao vlasti na nelegalan način i takva vlast koja je prikazivana kao demokratski izabrana od predstavnika svih naroda, a defakto je preoteta zahvaljujući raspoloživoj vojnoj sili, služila je Brozu da vlada Jugoslavijom 40 godina. Preotimanje i vješto zadržavanje vlasti u svojim rukama omogućilo mu je da ostvari odluke Drezdenskog kongresa. 

Na pitanje da li je Aleksandar Ranković prvi srpski komunistički igrač teške kategorije koji shvata Titove namjere i da li je zato uklonjen, Jović govori da je Ranković smijenjen zato što se suprotstavio raspadanju Jugoslavije prijenosom državnih funkcija na republike.

- Sve ostalo su bile Titove mahinacije, pored ostalih da on špijunira Tita, ali i srpske funkcionere da bi smijenio i njih zajedno s Titom. Na ovom pitanju srpski funkcioneri su pokazali najveću političku slabost i nacionalnu sramotu, od koje se u historiji ne mogu oprati.

- Oni koji pokušavaju da optužbe svale na Slobodana Miloševića, a time posredno i na Srbiju, računajući da je to sada u modi, misle da je neko slijep i da ne vidi činjenice. A one pokazuju da je politika rasturanja Jugoslavije utvrđena ne samo prije nego što se Milošević pojavio na političkoj sceni Srbije nego i prije njegovog rođenja. Ako je neko požurio da izađe iz Jugoslavije, brže nego što je inače imao namjeru, zbog pojave Miloševića i njegovih stavova o odbrani interesa srpskog naroda, to nikako ne može da promijeni historijske činjenice ni o time ko je i kada odlučio da se Jugoslavija rasturi, ni ko je te odluke sproveo u život.

Ako pročitate knjigu, možete videti moje žestoke kritike pred najvišim jugoslovenskim funkcionerima, uključujući i Edvarda Kardelja i na politički i na ekonomski sistem, usljed čega sam pomjeren u inozemstvo da onemoguće moj utjecaj. Saradnja s Miloševićem bila je na pitanjima od interesa za Srbiju. Pored ostalog, ja sam lično radio na promjeni Ustava Srbije, što je omogućilo zaustavljanje progona srpskog naroda s Kosova, ali i na drugim pitanjima od interesa za Srbiju, sve dok Milošević nije odabrao bliže saradnike i dok se njegova supruga nije umiješala u vođenje politike. Pripisivanje Miloševiću odgovornosti za rasturanje Jugoslavije je neosnovano. Milošević se pojavio tek kad se zemlja uveliko raspadala da bi pokušao da koliko može zaštiti interese Srbije, što je veoma zasmetalo onima koji su stekli naviku da rade kao da Srbija ne postoji.

- Moja knjiga je apsolutno argumentovana do mere da se srpskom narodu ne mogu pripisati odgovornost i krivica i da se ne mogu više u đačkim knjigama i enciklopedijama pisati historijske neistine. Kao i da srpski političari u budućnosti ne prave greške kao neki njihovi prethodnici - rekao je Jović.