Kada u filmu nespretno pomiješate žanrove obično dobijete trash - ili, u boljem slučaju Tarantina. A kada to uradite u politici, obično dobijete - karikaturu, piše Balša Brković za Vijesti.me o ministru Vladimiru Leposaviću iz Vlade Crne Gore, koji je negirao genocid počinjen u Srebrenici. Rekao je, također, da neće podnijeti ostavku.
Pogledajte kako, sasvim karikaturalno, ekspret postade - političar. Ne ide on nikud dok se skupština ne izjasni. Da se narod pita, mora da vjeruje da zaslužuje i kakav omanji referendum.
Dakle - budimo precizni, Leposavić se našao tu gdje se našao kao ekspert. Vjerovali smo na riječ premijeru. Ministrova politička odgovornost ne postoji, tako da u principu nije trebalo da se opterećuje Skupštinom i njenim stavom.
Legitimitet ministra-eksperta proističe isključivo iz odluke premijera da ga postavi tu gdje jeste. To što je on u međuvremenu povjerovao da je nešto drugo, to je sasvim druga priča. Još jedan otužni kliše.
Kakve god pseudomoralističke egzibicije Leposavić danas izvodio, nesumnjivo da je njegova ostavka jedino moralno razrješenje. Stoga je formulacija “nemam pravo da podnesem ostavku” biser svoje vrste. Vjeruje, dalje vidimo, da mu se neka pitanja postavljaju samo zato što je Srbin? Ovakvo retoričko utočište govori sve o ministru-ekspertu.
Podvalili su mu Srebrenicu, a on je samo bio iskren. Jedino mu vjerujem to - da je bio iskren. Ta iskrenost je golema, ima dimenzije pakla.
Ipak, što nam govori ovaj nagli skok iz jednog u drugi žanr? Da je “ekspert” bila samo maska za političara, recimo. A sad ćemo ga tek vidjeti u pravom svijetlu i punoj iskrenosti. Do sada je morao da se uzdržava zbog Sporazuma, iako im je premijer dao “punu slobodu”…
Jeziva je i krajnje pretenziozna rečenica poslanika koji, bez zazora, tvrdi da svaki Srbin misli isto što i Leposavić, prevashodno misleći na Srebrenicu i Haški tribunal, jer pretpostavljam da ne misli da svi Srbi moraju da podržavaju i sve druge ministrove stavove. Ali, što podržvaju? Ministar tvrdi da nije negirao genocid, a ovi tvrde da svaki Srbin misli isto što i on, čvrsto vjerujući da je Leposavić ipak negirao genocid. Nije se tu lako snaći, još kad se uključe novinarske sablje navučene na fejsbuk…
Ko tako surovo podvaljuje Srbima i dokle će to da se radi, ovako olako, ovako glupavo. Za njihovo dobro, kako vjeruju dušebriznici. (To je zanimljivo - u svijesti nacionalnih dušebrižnika taj inače bogotvoreni nacion tretira se poput djeteta ometenog u razvoju: potrebno je stalno nadgledanje i vođenje na pravi put, orgija instrukcija…)
No, vratimo se crnoj suštini: da li, zaista, čovjek, ako je Srbin u Crnoj Gori mora da misli kao Leposavić? Ko je smislio tako surovu kaznu.
Moj prijatelj, elitni crnogorski Srbin, sjajan pripovjedač i nekada veliki fudbaler, nema šanse da pristane da mu neko određuje da mora da misli što i Leposavić. Ili neki sličan ekspert. Njega nisu mogli ni Marksom da disciplinuju, a kamo li nekakvim današnjim (duhovnim) olovnim vojnicima…
Treba pratiti transformaciju nakadašnjeg eksperta a danas političara i narodnog tribuna u najavi. Biće to živopisno, vjerujem.
Uzgred, koji je smisao blokade puteva? Da se pokaže da država ne postoji? Znači li to da samo ako vlada DPS država zaista i postoji? Kako je došlo do tako opasne podvale? Na koju će nasjesti mnogi, opet.
Opasno igranje: jučer blokiraju jedni, danas drugi, u Crnoj Gori samo je blokada konstanta. U ovakvim igrarijama jedna glupost, jedna pogrešna emocija, jedna nepromišljenost, dovoljna je za naglu promjena žanra.
Od pojedinca nagla promjena žanra, kao što smo vidjeli, napravi karikaturu, ali od društva može napraviti okvir za tragediju.
A to je prevelika cijena za bilo što, za bilo čije nacionalne ili partijske frustracije.
