Crna Gora i Bosna i Hercegovina proživljavaju svoj "Sastanak u Samari". Crnu Goru stiže ono od čega je mislila da je pobjegla u maju 2006; Bosna i Hercegovina suočava se sa onim što je mislila da je savladala u ratu, piše Andrej Nikolaidis za Gradski.me.
Znate li priču o sastanku u Samari? Prvi put je ispričana negdje u Mesopotamiji, u drevna vremena: prije nego su se ljudi dosjetili da je Bog jedan i svemoćan, u doba kada su ljudi ono što će kasnije imenovati kao božiju volju još uvijek zvali – sudbinom, slučajem.
Varijaciju te priče, pod naslovom "Pismo iz 1920" potpisao je Ivo Andrić (uzgred: "Aska i vuk" varijacija je motiva iz "1001 noći"). Zapadni čovjek priču, međutim, zna u interpretaciji Somerseta Moma. U Momovoj verziji, sama Smrt govori. Priča ide ovako:
- Neki trgovac u Bagdadu pošalje svog slugu na tržnicu, da mu kupi hrane. Poslije izjvesnog vremena sluga se vrati blijed i drhćući mu reče: "Gospodaru, baš sada, na trgu, gurnu me u vrevi neka žena, a kad se okrenuh, vidjeh – gurnula me je Smrt. Pogledala me je i zaprijetila mi rukom. Molim te, pozajmi mi konja, da odmah odjašem iz ovog grada, ne bih li izmakao svojoj sudbini. Otići ću u Samaru, tamo me Smrt neće pronaći."
Trgovac mu dade konja, sluga ga uzjaši, podbode mamuzama i natjera da juri najbrže što je mogao. Tada trgovac dođe na tržnicu, ugleda mene među svetinom, približi mi se i upita: "Zašto si jutros prijetila mome slugi?" "Nisam mu pretila", odvratih ja, "već se samo lecnuh od iznenađenja. Zapanjilo me što ga vidim u Bagdadu, kad noćas imam s njim sastanak u Samari".
Blistavi trenutak priče nije teza "sudbini se ne može umaći", pa ni završni obrat koji iz nje proizilazi, nego iznenađenje, zbunjenost Smrti u susretu sa čovjekom kojega nije trebala sresti na bagdadskoj tržnici. Jasno: da sluga nije sreo Smrt u Bagdadu, ne bi odjurio u Samaru, gdje mu je bilo suđeno da umre. No Smrt ga je, nije li, mogla uzeti već na tržnici: mogao je umrijeti već tu, u Bagdadu, prije nego osedla konja i pokuša se spasiti bijegom u Samaru. Sa stanovišta zapadnjački pojmljene efikasnosti, odlazak u Samaru bio je izlišan. No Smrt je bila odveć iznenađena da bi bila smrtonosna: postoje, eto, stvari koje su i za nju tajna.
Crna Gora i Bosna i Hercegovina proživljavaju svoj "Sastanak u Samari". Crnu Goru stiže ono od čega je mislila da je pobjegla u maju 2006; Bosna i Hercegovina suočava se sa onim što je mislila da je savladala u ratu.
U ovdašnjoj, sadašnjoj postavci priče ulogu sluge koji bježi u Samaru igraju Bošnjaci i Crnogorci. Ono što ih čeka u Samari nije smrt, nego sudbina Palestinaca i Kurda. Ulogu onoga ko određuje što će se zbiti sa ljudima i narodima, onoga što upravlja svim, pa i samom Smrću – zovite to, volja vas, Bogom; zovite to, volja vas, slučajem – preuzele su takozvane velike sile – države toliko moćne da su povjerovale kako nad njima nema ni Boga ni sudbine. Njihovi emisari odlučili su da preoblikuju Crnu Goru pa sada, kao plastelin, sve dok ne postignu oblik koji su zamislile, gnječe njenu vladu i ostale njene vladare. Jedan od njihovih emisara, predsjednik Slovenije, sastao se sa bosanskim predsjednicima želeći da ispita: može li se Bosna mirno raspasti.
Za ono što zapadne sile danas rade sa Bosnom i Crnom Gorom stari su Grci imali ime: hibris. Od hibrisa nema bijega. Slugu iz Momove priče u smrt je odveo strah; one zaražene hibrisom u propast vodi odsustvo straha. Hibris je ime za oholost koja čovjeka navodi na postupke koji srde bogove: recimo kada se ljudi igraju bogova. Ime je to za samoskrivljeni, samoizabrani put u propast.
Riječ hibris označava nečuvenu, bestidnu samovolju. Hibris je repulzivan: govorimo o obijesti koja ponižava žrtvu, jer na taj način onaj obuzet ohološću potvrđuje iluziju svoje moći. Hibris nije lišen seksualnih konotacija: to je grijeh silovatelja.
Prisjetimo se: po početku rata u Bosni, zapad je toj zemlji uveo zabranu uvoza oružja. Jedna strana imala je svo oružje JNA; druga strana bila je praktično nenaoružana. Takva odluka donijeta je da ni slučajno ne bi bila narušena neravnoteža snaga: da bi do zuba naoružani lovac ostao lovac, a lovina – lovina.
Prisjetimo se: genocid u Srebrenici desio se u zaštićeni zoni pod kontrolom Ujedinjenih nacija. Još jednom: u zaštićenoj zoni.
Prisjetimo se: Dejton je jednoj strani omogućio da zadrži sve stečeno ratnim zločinima; privremeno je zaustavio centrifugalne, a trajno onemogućio centripetalne sile u Bosni.
A onda se izaslanik hibrisa spustio u Sarajevo da izvidi: može li se sada kraju privesti ono što nije dovršeno ratom, zločinima i Dejtonom. Non-paper koji kruži institucijama Evropske unije predlaže preuređenje Balkana: stvaranje velikih država i žrtvovanje Bosne i Hercegovine te Crne Gore na oltaru velikodržavnog nacionalizma; predlaže prekrajanje granica i getoizaciju, asimilaciju i nestanak čitavih naroda.
Ima, međutim, jedna stvar koju oholi previđaju. Bilo da si sluga ili da si umislio da si gospodar; bilo da te vodi strah ili osjećaj svemoći; svi putevi vode u Samaru.
