Uopće ne sumnjam da će bogata povijest i kultura Crne Gore, bez obzira ko bude na vlasti, biti čvrst temelj očuvanja crnogorskog identiteta, kazao je u intervjuu portalu CdM univerzitetski profesor i bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović. On poručuje da je važno da Crna Gora što prije sprovede reforme i zaključi pregovore s EU. Josipović naglašava da taj put nije, li lagan, ni brz, ali da je nagrada na kraju puta velika.

Josipović se, između ostalog, dotakao i situacije u Bosni i Hercegovini.

Prema njegovim riječima, na žalost, u gotovo svim državama ponovo se javlja nacionalizam, pa i teritorijalne pretenzije.

Očuvanje navionalnog identiteta

U Crnoj Gori je krajem avgusta 2020. godine došlo do promjene vlasti. Pratite li politička dešavanja u Crnoj Gori i kako izgledaju iz Vašeg ugla?

- Naravno, pratim događaje u susjedstvu, pa i u Crnoj Gori. Ne bih komentirao odabir građana Crne Gore na posljednjim izborima, građani su rekli svoje. Na drugima je da to poštuju. Ono što je važno znati jest da su promjene vlasti normalne u demokratskim društvima. Crna Gora sada ima tzv. kohabitaciju, predsjednika države i vladu iz različitih političkih opcija. I sam sam iskusio takvu situaciju. Iako, osjetljiva, kohabitacija je također test stupnja demokratske zrelosti koji polažu obje strane. Ono što mi se čini važnim jest da Crna Gora sačuva svoje opredjeljenje za NATO i Evropsku uniju. Iz političkih rasprava koje sam pratio putem medija, građankama i građanima Crne Gore važno je i očuvanje nacionalnog identiteta. Uopće ne sumnjam da će bogata povijest i kultura Crne Gore, bez obzira tko bude na vlasti, biti čvrst temelj očuvanja crnogorskog identiteta.

Da li smatrate da je članstvo Crne Gore u NATO bilo presudno da se sačuva njena zapadna orijentacija nakon promjene vlasti?

Ne, iako važno, članstvo u NATO nije presudno. Mislim da je presudna svijest većine građanki i građana, većine političkih stranaka, da Crna Gora jest dio Zapada i da želi nastaviti put priključenja Evropskoj Uniji. Članstvo u NATO tek je izraz volje crnogorskog naroda koji je logična posljedica te svijesti. Da te volje nema, Crna Gora bi bila na nekom drugom, ne na evropskom putu. Važno je da Crna Gora što prije provede reforme i zaključi pregovore s EU. Taj put nije, li lagan, ni brz. Ali, nagrada je na kraju puta velika. Evropa nije potpuna bez balkanskih zemalja i prije ili kasnije, sve će biti članice EU.

Kakav je po Vašem mišljenju sadašnji odnos Hrvatske i Crne Gore?

- Mislim da su odnosi izvrsni. Neka otvorena pitanja koja imamo, poput granice ili školskog broda Jadran nisu “vruća” pitanja koja bi bila razlog lošoj suradnji ili kakvim velikim političkim sporovima. Inače, uvjeren sam, bilo bi dobro da se sva sporna pitanja, posebno ona granična, što prije zatvore, ako nije moguće pregovorima, ono iznošenjem spora pred Međunarodni sud pravde. Mislim da je kvalitetu naših odnosa najbolje pokazao posjet predsjednika Đukanovića Hrvatskoj i njegov susret s predsjednikom Milanovićem. Oba su predsjednika biranim riječima opisali naše odnose kao prave, prijateljske. Siguran sam, u Hrvatskoj će Crna Gora uvijek imati saveznika vezano za ulazak u Evropsku uniju, susjeda koji je spreman pružiti i političku, i tehničku podršku.

Kontaktirate li sa predstavnicima Hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori, i da kakav je po Vašem mišljenju njen položaj?

- Da, naravno. Najvažnje je hrvatska je zajednica, koliko sam čuo, uglavnom zadovoljna svojim položajem. Zadnje je vrijeme, istina, bilo nekih prijepora vezanih za priznanje hrvatskog kulturnog doprinosa globalnoj crnogorskoj kulturnoj baštini, ali, siguran sam, ti će prijepori biti riješeni na zadovoljstvo sviju. Crna Gora je u svoj izborni sustav ugradila važna rješenja koja omogućavaju političku zastupljenost manjinskih zajednica. Na žalost, na zadnjim izborima, Hrvati su išli s dvije liste, podijelili su biračko tijelo i zato nemaju zastupnika u parlamentu. Nadam se da će iz tih izbora izvući pouke.

Nadmetanje velikih i manje velikih sila

U cijelom regionu Zapadnog Balkana politička situacija je uzburkana. Ko je po Vašem mišljenju najodgovorniji za trenutna politička dešavanja u regionu?

- Nažalost, u gotovo svim državama ponovo se javlja nacionalizam, pa i teritorijalne pretenzije. Nema isključivog krivca, ali, smatram, jasno je tko je glavni. Teoretičari “srpskog sveta” i probuđeni miloševićevski duh najodgovorniji su za nemirnu političku scenu Zapadnog Balkana. Iako, treba reći kako i u nekim drugim državama, nažalost, jačaju tendencije suprotne evropskim vrijednostima. Naravno, određenog utjecaja ima i stalno globalno nadmetanje velikih i manje velikih sila za utjecaj na Balkanu. Ali, bez lokalnih nacionalističkih agresivnih politika, sadašnje krize ne bi bilo. Sigurno, ne treba potcijeniti ni ulogu rastuće korupcije i organiziranog kriminala na cijelom Balkanu.

Da li je region donekle uspio da se izbori sa demonima prošlosti, posebno sa onima iz 90-tih godina prošlog vijeka?

- Današnje stanje ipak se ne može uspoređivati sa zlokobnim vremenima devedesetih. Devedesete su bile eksplozija nacionalizma, oružane agresije i strašnih zločina. Danas toga nema. Ali, povijest nas uči da zlo uvijek vreba i da zatvaranje očiju, ma i pred početnim signalima da je zlo opet spremno, može dovesti do nesagledivih posljedica. Velika je odgovornost vodećih političara da ne dopuste da se retrogradne, protuevropske snage ponovo ojačaju. Posebno, važno je da se suzbije povijesni revizionizam i ne dopusti jačanje ekstremnih nacionalizama.

Nažalost, vidno jačaju nacionalizmi. Povijesni revizionizam, kako onaj u pogledu II svjetskog rata, tako i u odnosu na devedesete. Ljuto se varaju oni koji misle da je priča o ustašama, četnicima i drugih kolaboracionista s jedna, i partizana s druge, tek puko vraćanje u povijest. Pokušaji da se od izdajnika naprave heroji, od onih koji su paktirali s Hitlerom i Musolinijem domoljube, a od partizana izdajice, da se od zla napravi dobro i obratno, opasna je stramputica. To je priča o budućnosti, o tome koje vrijednosti želimo u našim drušvima. Isto je i s devedesetima. Negiranje agresije, genocida i zločina, najbolji su put u ponavljanje povijesti.

Hrvatska je 2013. godine kada ste Vi bili predsjednik države postala članica EU. Kako je to uticalo na politički i društveni život Hrvatske?

- Hrvatska je na putu u EU postajala, ne samo bolja država, već i bolje društvo. Reforme koje smo proveli, borba protiv korupcije, demokratizacija društvo, jačanje standarda kvalitete u gospodarstvu, znanosti i svim drugim područjima, jako su utjecali na Hrvatsku. Nažalost, kasnije, kao da smo popustili i učinili korak nazad, posebno kada je riječ o funkcioniranju pravosuđa i borbi protiv korupcije. Ipak, siguran sam da je ulazak u EU bila iznimno važna i dobra odluka i da je Hrvatska silno profitirala od članstva u EU. Ne radi se samo o EU fondovima, radi se o vrijednostima i njihovoj implementaciji u svakodnevni život.

Valja poštivati suverenost BiH

EU ponavlja da je perpsektiva država Zapadnog Balkana u evropskim integracijama. Smatrate li da će Crna Gora biti prva naredna članica EU?

- Crna Gora bi zaista mogla biti prva naredna nova članica EU. Ali, to nitko ne može jamčiti. To najviše ovisi o tempu reformi kojim ćete se usklađivati sa standardima EU, a i o unutarnjoj stabilnosti zemlje. U slučaju Hrvatske, ključno je bilo da je postojalo puno jedinstvo svih relevantnih političkih stranaka o članstvu u EU. I Vlada i oporba radili su na tome zajedno. Bez toga, teško da bi Hrvatska danas bila članica EU. Ako u Crnoj Gori o evropskoj budućnosti bude postojalo jedinstvo, ne samo na riječima, nego i na djelu, Crna Gora relativno brzo može postati nova članica EU.

Kako komentarišete politiku predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića prema BiH?

- Već dulje vrijeme potpuno izbjegavam komentirati stanje u i oko BiH. Naime, tamošnji političari i stranke, pa i cijelo društvo toliko je podijeljeno, s drastično različitim viđenjem budućnosti te zemlje, da što god kažete, bez obzira na najbolje namjere, nekome to bude povod za zaoštravanje, bilo unutranjih, bilo međudržavnih tenzija. Osobno, meni je BiH osobito draga zemlja. U vrijeme mog predsjedničkog mandata bili smo znatno popravili odnose. Danas je u BiH stanje ozbiljno i nikakvim komentarom ne želim dolijevati ulje na vatru.

O budućnosti BiH mogu i moraju odlučiti tamošnji političari, institucije i građani. Što se predsjednika Milanovića tiče, mislim da nema zlih namjera kakve mu neki pripisuju, da i on želi BiH dobro, da želi da ta zemlja uđe što prije u EU. Ali je često, ne samo kada je riječ o BiH, izričaja koji može biti prijeporan, nekada i neodmjeren, može koga povrijediti. Posebno kada je riječ o međunarodnim odnosima. Za mene je uvijek bilo važno naglasiti da valja poštivati suverenost BiH, paziti na granicu čiji prelazak znači miješanje u unutarnje poslove druge zemlje i znati kako o sudbini BiH mogu odlučivati samo građani i institucije te zemlje, uvažavajući specifičnosti koje proizlaze iz činjenice postojanja tri konstitutivna naroda.