Rat u Ukrajini traje već gotovo osam mjeseci. Rusija ondje uništava cijele gradove, ubija civile i tjera ljude da napuste svoje domove i potraže utočište u drugim zemljama. Prema informacijama iz hrvatskih izvora, Hrvatska je prihvatila više od 20.000 Ukrajinaca, dala im status privremene zaštite i pomogla im da se smjeste u novoj zemlji.

Ekipa iz 24sata porazgovarala je s Ukrajinkama koje su dobile besplatan smještaj u Gradu mladih u zagrebačkoj Dubravi. S njima su podijelile priče o svom prijeratnom životu, užasu u okupiranim gradovima i iskustvu boravka u Hrvatskoj.

Anželika (52) i njezina kćerka Diana (30) živjele su u Berdjansku u Zaporoškoj regiji, koji su trećeg dana rata okupirale ruske trupe. Gospođa Anželika je prije rata radila u gradskom vijeću u finansijskom odjelu rodnoga grada i zbog toga zna mnoge detalje o dolasku nove, ruske vlasti, u Berdjansk.

- Život u okupaciji stvarno je užasan i jeziv. Prvog dana rata je neko odozgo donio odluku da se iz grada povuče sva vojna tehnika i vojno osoblje te da se grad preda Rusima. Obećali su da neće dirati civilno stanovništvo. Imala sam osjećaj da smo napušteni. Nekoliko dana nakon početka rata tenkovi su ušli u grad, ali je bilo jasno da ne razumiju gdje su i u kojem smjeru trebaju ići. Kad su Rusi pitali moje omiljene Ukrajince gdje je luka, naši su im pokazali sasvim drugi smjer - sa smiješkom se prisjeća gospođa Anželika. 

Nakon nekog vremena Rusi su pronašli tadašnjega gradonačelnika, pokušali ga prebaciti na svoju stranu, no on je bio proukrajinski orijentiran. Odbijao je saradnju s Rusima, pa je jednostavno bio izbačen iz ureda. Nakon kratkog vremena ukrajinske bivše gradske vlasti počele su se okupljati na području Doma kulture i organizirale svu humanitarnu pomoć, pokušale su uhvatiti mobilnu komunikaciju jer su je, kao i ukrajinsku televiziju, Rusi blokirali čim su došli u grad. Stanovnicima grada bilo je vrlo teško saznati istinite informacije o tome što se događa u cijeloj zemlji, a ruski TV kanali uvijek su naglašavali da ih je Ukrajina napustila.

- Sve to vrijeme živjeli smo bez ikakve opskrbe, bez ukrajinske televizije, nismo imali struju, ostali smo bez plina. Prvih dana trgovine su se zatvorile, onda su nestali svi lijekovi u apotekama, bilo je nemoguće kupiti bilo kakve sedative. Imam prijateljicu koja je umrla od moždanog udara. Izazvalo ga je to što joj je dijete dijabetičar i nije mogla dobiti inzulin. Bilo je stvarno užasno. Nismo imali ni hljeba ni vode - prisjeća se Anželika.

Život u Berdjansku izgledao je ovako: ruski vojnici hodali su gradom s oružjem, vozili su vojnu tehniku i neprestano je vladao strah. Rusi su sastavljali popise i tražili ljude koji su barem nekako bili uključeni u državni posao. 

- Prvo stvarno nisu dirali civilno stanovništvo, okupljali smo se, šetali glavnom ulicom, organizirali proteste, dovikivali im, a onda su nakon demonstracija krenuli u lov na aktiviste. Na kraju smo prestali to raditi. Ali smo se ipak okupljali i samo molili za Ukrajinu - prisjeća se gospođa.

Privremena ruska vlada preuzela je gradsko vijeće, izbacila sve dokumente i postavila svoje "zgodne" ljude, uključujući gradonačelnika.

- Prvi gradonačelnički kandidat nije stigao do ureda, drugi se također izgubio na putu, pa su predložili trećeg. Kažu da je odradio zatvorsku kaznu zbog zlostavljanja maloljetnika. Možete li zamisliti gdje su ga pronašli - s tugom pita Anželika.

Rusi su učinili sve kako bi dobili lične podatke Ukrajinaca da bi ih koristili za svoje referendume. Rok se uvijek produljivao, jer niko od Ukrajinaca nije htio potpisati dokumente na kojima bi se navodili njihovi podaci.

- Nedostajali su im i dokumenti i ljudi. Na papiru si mogao glasati u bilo koje ime, u svoje, u ime svoje porodice, u ime svog komšije, samo je trebalo prezime... Svi su ostali doma tog dana i nisu htjeli izaći na referendum. Onda su Rusi počeli obilaziti kuće, tražiti ljude, a Ukrajinci su svi odmah otišli na posao da im pobjegnu. Od dva glasačka listića oni su negdje uzeli 94 posto - kroz smijeh govori Anželika.

Anželika i Diana uspjele su napustiti Berdjansk automobilom s ljudima koji su se evakuirali iz Mariupolja.

- Zbog toga što sam radila u gradskom vijeću, bilo nas je strah i brzo smo donijele odluku da napustimo Berdjansk. Najprije je kroz naš grad prošao evakuacijski konvoj iz Mariupolja. Tri dana kasnije moja kći bila je u nevjerovatno teškom psihičkom stanju i nismo više mogle čekati pa smo odlučili otići automobilom s ljudima iz Mariupolja. Bili su to neustrašivi i okorjeli ljudi koji su proživjeli golem užas, pa se više ničeg nisu bojali i vozili su se seoskim cestama. Morali smo proći više od 20 kontrolnih tačaka i bila sam vrlo uplašen, jer se pričalo da Rusi već imaju popise ljudi koje ne smiju pustiti iz grada. Vjerujem da nas Bog čuva i uz njegovu smo pomoć uspjeli otići - govori Anželika.

Prekrasna šuma, čist zrak i mir

Majka i kći došle su 30. aprila prvo u Poljsku, ostale ondje oko sedam dana, a onda ih je njihov poznanik iz Hrvatske, koji je saznao za situaciju, pozvao k sebi. Za to se vrijeme Dianino emocionalno stanje pogoršalo. Nije mogla dobiti odgovarajući tretman i pronaći potrebne lijekove u apotekama u Berdjansku, pa je nakon dolaska u Zagreb djevojka provela mjesec dana u Klinici za psihijatriju Vrapče.

- Nakon što sam došla iz rata u Hrvatsku, bila sam u užasnom stanju, mjesec dana sam se liječila u poznatoj psihološkoj klinici. Puno mi je pomogao i Crveni križ, dali su nam novu odjeću, organizirali mi besplatne sate sa psihologom, s kojim i danas radim, na čemu im veliko hvala. Idemo i na besplatne sate hrvatskog jezika, što jako volimo. Profesorica hrvatskog jezika uz pomoć volontera pomogla nam je da dobijemo smještaj u Gradu mladih – govori Diana.

Zbog okupacije Berdjanska Anželika je morala kćer Dianu izvući iz grada. Psihički se nije mogla nositi s tim, pa ih je izvukla porodicu iz Mariupolja. Nije mogla dobiti sedative, pa je nakon dolaska u Hrvatsku djevojka mjesec dana provela na liječenju u Klinici za psihijatriju Vrapče. Ondje su je spasili te sad žive u Gradu mladih. Pomogao joj je i Crveni križ, koji joj je organizirao redovite razgovore sa psihologom.

Diana i Anželika jako vole odmjeren život u Gradu mladih jer su okružene prekrasnom šumom, uvijek je čist zrak i vlada mir.

- Ovdje živimo više od mjesec dana i dobro nam je. Vrlo je mirno i okruženi smo prekrasnom prirodom. Imamo i tri besplatna obroka, sve nam je besplatno. Ovdje se malo po malo navikavamo, učimo jezik i kulturu. Obilazimo i muzeje, bile smo već u Muzeju iluzija, Muzeju prekinutih veza, Tehničkome muzeju, a vozile smo se i žičarom i uspinjačom - govori djevojka.

Diana bi voljela ostati u Hrvatskoj i nastavlja učiti jezik. Jako joj se sviđa ovdje, ali gospođa Anželika sanja o povratku u domovinu.

- Jako mi se sviđa što Hrvati vode žive mnogo odmjerenije, smiješe se jedni drugima, pozdravljaju se na ulici, čak i ako se ne poznaju. Sviđa mi se i Zagreb jer je internacionalni grad, u koji dolazi mnogo turista, a lokalno stanovništvo ima pozitivan stav prema njemu. Također bih iskoristila ovu priliku da izrazim zahvalnost svim strukturama i institucijama koje su pomogle da se ovdje smjestimo i nastavimo živjeti. Stvarno se nadam da će nas Hrvati, kad uspijemo pronaći posao, prihvatiti i da se neće uvrijediti što nešto ne znamo. Sad smo ovdje samo gosti i to razumijemo - priznaje Diana.

Život pod okupacijom

Gospođa je ispričala samo najgore stvari o životu pod okupacijom. Nema lijekova, nema proizvoda, nema ukrajinske televizije, što znači samo ruska propaganda.

- Normalnog života uopće nema. Nažalost, ti ljudi koji su ostali pod okupacijom naviknuli su se na sve jer drugog izbora nemaju. Neki nemaju novca za odlazak, neki ne mogu ostaviti svoje domove. Pitali su i mene kamo idem i kome ostavljam kuću, ali sam odgovorila da ne želim u toj kući umrijeti, bit će kako bude, Bog će odlučiti – govori ona.

Gospođi Tatjani jako se sviđa život u Hrvatskoj, ide na kurseve i uči jezik, a jedna od profesorica pomogla joj je da dobije smještaj u Gradu mladih.

- Jako mi se sviđa ovdje, nemam veliku penziju i ne bih si mogla priuštiti drugi smještaj. Ovdje je prekrasna priroda, predivna šuma, vrlo čist zrak, kao da sam u raju - govori nam.

Tatjana u Zagrebu vodi vrlo aktivan stil života i pohađa brojne kurseve. Osim toga, putuje i upoznaje nove zanimljive ljude.

- Ovdje i plešem i idem na kurseve, učim hrvatski jezik, idem na sve proteste koje organizira naša ukrajinska zajednica. Za mene je Ukrajina sve. Jako sam pozitivna, jer sam stalno među ljudima, stalno komuniciram sa svima, to mi je cijeli život, trudim se govoriti i s Hrvatima, čak ih razumijem kad sporo govore... Zaboravila sam reći ono osnovno, organiziramo pozorišnu grupu u kojoj ću i ja sudjelovati, pa ako neko želi, može doći kod nas na predstavu prije Nove godine! - kaže ona.

Alina (31) u Hrvatsku je došla s troje djece iz grada Nikopolja u Dnjipropetrovskoj regiji. Ostali su u rodnom gradu do kraja, ali kad su Rusi počeli aktivno granatirati Nikopolj, Alina je htjela spasiti djecu i odlučila je otići u Hrvatsku.

- Prvo nas nisu dirali i ostali smo u gradu do kraja, ali 12. juna krenulo je svakodnevno aktivno granatiranje i više nisam mogla izdržati. Moja najmlađa kći (6) imala je sijedu kosu, prestala je potpuno jesti, ostale su samo kosti i koža. Počela je gristi kožu oko nokta, izgrizla ga je sve do mesa. I stariji sinovi bili su uplašeni, ali su se pravili da se ne boje jer se smatraju već odraslima - dijeli svoja sjećanja Alina.

Nikopolj je sad stalno pod vatrom, mnogi ljudi gube domove, neko ostaje bez udova, a nekome Rusija oduzima najvrednije - život. Prema gospođi Alini, prije nego što je rat počeo, stanovništvo Nikopolja imalo je 120.000 ljudi. Otišlo je njih 80.000.

Isprva je Alina s djecom otišla u zapadnu Ukrajinu, odande u Poljsku i tek poslije u Hrvatsku. Sedam dana nakon dolaska Alina je pronašla posao i sad radi u Konzumu.

- Super me prihvatila ekipa na poslu, gotovo svaki dan mi govore "Slava Ukrajini". I moja djeca dobro su prihvaćena u školi, iako domaća djeca, ne shvaćajući važnost svojih riječi, da bi ismijali moju, govore da je Putin "cool", a da je Ukrajina sr**e. Međutim, razgovarala sam s učiteljicom i djeca su to prestala govoriti. Dijete mi je došlo kući uplakano jer nije razumjela zašto to govore. Osim toga, vrlo se neugodno osjećamo kad čujemo neki glasan zvuk, zvuk aviona ili vatrometa. Čim smo došli ovamo, djeca su se sakrila u kuću kad su čula let aviona - opisuje svoja iskustva.

Gospođa Irina (62) dolazi iz Harkiva. Živi u Gradu mladih s unukom Danilom (12). Prijateljica gospođe Irine već dugo živi u Hrvatskoj i pozvala ih je da dođu.

- Budući da sam već u penziji i imam problema s nogom, ne mogu raditi cijeli dan, ali pomažem Ukrajinkama koje rade, otpratim ili pokupim njihovu djecu iz škole. Moj unuk uči online u ukrajinskoj školi. Ovdje je neko vrijeme išao u lokalnu školu, ali se svaki dan nadamo da ćemo se vratiti kući. Osim toga, počeo je igrati nogomet s lokalnom djecom i čak stekao prijatelje. Također, jako volim hrvatski izraz "samo polako". Uopće im se ne žuri, po tome se najviše razlikujemo od Hrvata. I nakon povratka u Ukrajinu koristit ću tu riječ "polako" - sa smiješkom govori gospođa Irina.

Njezin suprug, sin i cijela porodica ostali su u Ukrajini, pa svakako planira vratiti se nakon što se situacija stabilizira.

Olga (52) je iz grada Rubižne, Luganska regija, a Marina (41), Olena (39) i Katerina (31) su iz Harkiva. Zajedno žive u istom paviljonu u Gradu mladih i podijelile su svoja zapažanja o životu u Hrvatskoj.

- Hrvati su vrlo društveni, mi Ukrajinci nismo takvi. U stresnim situacijama počnemo vikati i oštro reagirati na neke događaje, a Hrvati nisu takvi. No, jako vole izraz "polako", ne žuri im se, pa se postupno navikavamo na to – govori gospođa Olga.

Sad radi u rehabilitacijskom centru za Ukrajince s invaliditetom, a njezina kći ide u lokalnu školu, uči jezik i već je uspjela pronaći prijatelje iz Hrvatske.

- Vrlo sam zadovoljna hrvatskom školom, čini mi se da je ovdje bolji odnos profesora prema učenicima. Tretiraju se kao pojedinci, njihovo mišljenje je važno, to je najveća razlika u odnosu na ukrajinsku školu. Program je ovdje jednostavniji nego u Ukrajini - govori Olga.

Hristina (26) u Zagreb je došla iz grada Nikopolja. Prije rata djevojka je radila u upravi fakulteta, a sad radi u Konzumu.

- Došla sam u Zagreb u julu, odmah dobila posao, odlično sam primljena od ekipe, što je vrlo vrijedno. Definitivno se planiram vratiti u Ukrajinu, jako je volim i želim se vratiti kući što prije - kaže nam.