Voditelj emisije Nedjeljom u dva Aleksandar Stanković komentarisao je to što su Marcelo Brozović i Dejan Lovren prilikom proslave bronze sa Svjetskog prvenstva u Kataru uzvikivali "Za dom Spremni", a on je poručio da mu ne trebaju takvi ambasadori.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
- Prije 5 godina Luka Modrić je kratkim pamćenjem štitio Zdravka Mamića na sudu. O tome sam radio emisiju s Joškom Jeličićem koji je zaključio da Modrić nije dorastao suđenju, a ja sam zaključio kako bi nas 90 posto učinilo isto i zapitao se ko nam je kriv što vjerujemo da su fudbaleri naši najbolji ambasadori. U međuvremenu su fudbaleri službeno postali naši najbolji ambasadori, a ja i dalje mislim isto. Hrvatska fudbalska reprezentacija je 20-ak mladića koji odlično rade svoj posao. Uz časne izuzetke fini momci, selektor simpatična osoba, Luka Modrić vrijedan čovjek međutim on nije moj najbolji ambasador. I sada slijedi pitanje "a čiji ćeš ti biti ambasador tako pametan?" Ničiji! Ja u startu nemam kvalifikacije za tu čast jer imam dobro pamćenje i jer redovno plaćam porez. Dakle, ja sam sam svoj ambasador..
Pojašnjenje: Nisam fudbalski navijač i ne padam u euforiju kada igra Dinamo, ili reprezentacija. Više sam se radovao uspjesima Mirka Filipovića, Željka Mavrovića, Ivaniševića, nekada Beneša i Parlova nego fudbalske reprezentacije. Eto, takav sam, više volim druge sportove. Ne preplavi me osjećaj ponosa, ili išta slično kada u Alžiru spomenu Modrića, Šukera ,Tita ili Teslu. Tesla je bio genij, ali mene tu nije bilo nigdje. To što govorimo isti jezik i što smo rođeni relativno blizu nije dovoljno da sebe prepoznajem u Tesli. Ili da okrenemo stvari ovako: mogu se prepoznati i biti ponosan na sve izvrsne ljude ovog svijeta od Newtona do Tesle, od Harmsa do Slamniga, od Saše Petrovića do Anga Leeja, ali nekako mi se čini da je to i za egomanijaka poput mene previše.
I da, i dalje mislim da fudbaleri nisu moji najbolji ambasadori već su najbolji ambasadori sami sebe. Ne trebaju mi ambasadori koji se opuštaju uz Za dom spremni. Naravno, "moji ambasadori su Vučić i Šešelj", al koga da ja nakon ovih 20 godina javnog rada više u što uvjeravam, fu** off!. Na ovom svijetu postoje teški fudbalski fanovi čija zaluđenost loptom se ne može racionalno objasniti i za njih je očekivano da se poistovjećuju s fudbalerima.
Tu je stvar jasna i njima svaka čast. Međutim, čini mi se da su u ovoj priči o velikom ambasadorskom šinjelu Luke Modrića najglasniji oni koji nisu ništa napravili u životu i kojima treba skrbnik da bi imali pristojno mišljenje o sebi. I uopšte ta priča o fudbalu koji utječe na imidž zemlje? Da, Hrvatska je vidljivija nakon uspjeha fudbalske3 reprezentacije, ali nakon što su Argentinci postali svjetski prvaci imamo li bolje mišljenje o Argentini? Divimo li se Argentincima kako su uredili društvenu zajednicu u kojoj žive? Poželjeli smo živjeti u Argentini, čitati Borhesa, draži nam je Čegevara??
Dakle, ideja o tome da me neko mora predstavljati mi baš nije draga, ali s obzirom da je to ovih dana must have…ako baš insistirate…biram ljude iz realnog života. Recimo onaj dečko iz Rijeke koji može micati samo jednim prstom, svaki dan zahvaljuje požrtvovanoj majci, raduje se životu, ili onaj Deda Mraz penzioner koji nakon 40 godina staža zbog male penzije cijeli dan stoji na zimi i uveseljava klince da bi unucima mogao kupiti poklon. Patetičan sam? U konkurenciji svih vas koji saosjećate s duševnim bolima fudbalera nakon izgubljene utakmice ja sam racionalna planina.
Društvo pada, ili prolazi na odnosu prema najslabijima. Milion nas je čekalo fudbalere i neka je, lijepo je vidjeti ljude kako se raduju u dobroj vjeri, ali prošle sedmice roditelje s bolesnom djecom na Markovu trgu nije čekao niko. Heroji su bogati i slavni, a boli nas dupe za slabe i bolesne. To je hrvatski patriotizam. I da se razumijemo. U tom pogledu nisam ništa bolji od vas. I sam sam lijena guzica kojoj je bilo teško otići na protest, (najradije bih da se organizira neka humanitarka pa da taj problem riješim telefonom s kauča) ali ja sam barem to osvijestio za razliku od mnogih koji domoljublje iscrpljuju sjedenjem ispred televizora, urlanjem za vrijeme utakmice i nakon toga kačenjem patetičnih objava po fejsu.
Luka Modrić uprkos tome što je izvrstan u jednoj igri nije moj predstavnik, a nekako se nadam da nije ambasador ni one Gandijevske grupe patriota koji me zbog toga s isukanim sabljama već danima jure po internetu.
I za kraj priznajem, pogriješio sam. Prije 5 godina docirao sam i svijet pokušao krojiti prema mjeri vlastitog idealizma, a to ne ide. Fudbaleri su tvoji najbolji ambasadori, moji nisu, zaključio je.
