Parnični postupak po tužbi osam porodica ubijenih u masovnoj pucnjavi u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" održan je danas. Suđenje je trajalo šest sati, a iskazi su dali roditelji troje djece, piše Telegraf.

Na početku suđenja punomoćnih oštećenih porodica Ognjen Božović zatražio je da dio suđenja u kojem će iskaze davati braća i sestre ubijene djece bude zatvoren za javnost.

- Davanje iskaza kod djece budi traumu i psiholozi predlažu da javnost ne bude prisutna. Predlažemo da djeca govore na nekom drugom ročištu koje će biti zatvoreno za javnost - rekao je advokat, a sudija je usvojila prijedlog.

Postoji objektivna odgovornost škole

Božović je naveo i da je u podnesku škole navedeno da dežurstvo učenika nije bilo protivzakonito i da to nije tačno jer je 2022. godine donesen akt kojim je izričito utvrđeno da na dežurstvu treba da budu zaposleni, ne zaposleni i učenici.

On je istakao da škola ne može da bude kriva za ono što se desilo, ali da postoji objektivna odgovornost škole.

- Treba da se dokaže da li je škola kriva za propuste. Škola je odgovorna ako nije vršila nadzor na način na koji je propisano. Škola nije dostavila nijedan nalaz, nema program za zaštitu od nasilja, tim za zaštitu od nasilja, nema program protiv diskriminacije. Primjetno je odsustvo rada škole sa žrtvama nasilja. U pitanju je ogledna škola, ona treba da ima najsavremenije tehnike rada - dodao je i istakao da su svakako najodgovorniji dječak koji je pucao i njegovi roditelji, ali da i škola nosi odgovornost.

Advokatica porodice Kecmanović Marina Ivelja izjavila je saučešće porodicama u ime Kecmanovića i rekla da je dječak zvanično prebačen u drugo odjeljenje. Dodala je i da Streljački savez Srbije navodi da i djeca mlađa od dječaka koji je pucao u "Ribnikaru" mogu da se obučavaju za rukovanje oružjem.

Također, zatražila je i da bude prikazan snimak iz škole, kako bi bile utvrđene okolnosti.

Advokat Božović je odgovorio da se vidi da su roditelji podnijeli zahtjev za prebacivanje u drugo odjeljenje i smjenu i da to nije sporno, ali da je škola taj zahtjev odbila, da bih dan kasnije prihvatila i to "kada je otac otišao kod direktorice". On je napomenuo da nije ispoštovana procedura.

- Postoji razlika između sporta i onog što su oni radili. Dječak nije bio član streljačkog kluba, otac mu je omogućio rukovanje velikokalibarskim oružjem, pucali su u mete u obliku čovjeka. Otac je sina učio da bude mašina za ubijanje, učio ga je da puca iz češke zbrojevke, koju je kasnije upotrijebio u školi da puca u svoje drugove - rekao je Božović.

Sudija je potom pozvala roditelje ubijene dece da daju svoje iskaze i rekla im da "mogu da kažu sve što im je na duši i u mjeri u kojoj mogu". Roditelji su pričali kako je za njih izgledao taj 3. maj, ali i kako se nose sa gubitkom. Dok su iznosili iskaze, u suzama su bili roditelji, publika, novinari, advokati, kao i sudija.

"Prvi i posljednji put poljubila dijete 6. maja"

O tom danu koji je njihove živote promijenio iz korjena, prvi je govorio Ivan Božović, koji je tog 3. maja svoju kćerku odvezao u školu, a sa njom se čuo i neposredno prije ubistva.

- Taj dan je imala slikanje. Kasnila je. Poljubili smo se i otišla je. Zvala me je oko 8.33 i tražila hranu iz Meka. Rekla je da je tradicija da dežurni naruče Mek. Rekao sam da ću joj donijeti novac u povratku. Poslije toga me je zvala supruga i rekla da se desila pucnjava u školi. Svašta mi je prošlo kroz glavu, ali nisam mislio da je pucnjava baš u školi. Ipak, bila je dežurna, sjedila je blizu ulaza - ispričao je otac.

Kako je rekao, vrijeme je prolazilo u strahu. Odjeljenje njihove kćerke izašlo je iz škole, a ona se nije javljala na telefon, kao ni njena razredna. Niko nije znao odgovore na njihova pitanja.

Išli su od bolnice do bolnice. Otišli su u svaku bolnicu za koju je rečeno da su u njoj zbrinuta povrijeđena djeca. U tom momentu još nisu znali da ima ubijenih. Do njih je, kao i do drugih roditelja, došla vijest da je određeni broj djece zaključan u fiskulturnoj sali. Ivan se nadao da je njegova kćerka tamo.

- Gajili smo nadu da će sve da bude u redu, a onda je do nas došla informacija da je Dragan ubijen. Ona je sjedila u hodniku blizu njega. Potom smo saznali da je ubijeno osmero djece. Novinarka mi je pokazala poruku da roditelji koji ne znaju gdje su im djeca treba da se jave u policijsku stanicu. Dao sam bratu ključ od auta, a ja sam trčao - dodao je.

Ispred policijske stanice je, kako je rekao, vidio majku druge djevojčice "i bilo mu je jasno šta se događa". U kancelariji je bila direktorica, koja mu je rekla da je identifikovala njegovu kćerku. Poslije toga više ništa nije slušao.

- Zvao sam Ninu i rekao da naše kćerke više nema. Ona kao da nije razumjela, rekla je da će brzo da dođe. Sjeo sam na zidić i plakao. Nina je došla, zagrlili smo se. Prišla je majka jednog djeteta, njih dvije su se zagrlile, iako se nisu poznavale. Svijet nam se srušio - ispričao je Ivan.

Da su ga prije 3. maja pitali kako zamišlja život, rekao bi da ima sve. Sve to došlo je sa njihovom kćerkom. Tada su, rekao je, postali prava porodica. Njihova kćerka bila je njihovo svjetlo.

- Govorili smo sinu da ne zna koliko je sretan što ima sestru, a ona je njega obožavala. Bila je duhovita. Sin je maštao da ima kuće i automobile. Kada smo nju pitali šta će ona, rekla je da će da živi s bratom. Kuća je prazna bez nje. Ranije smo stalno išli u njenu sobu, ležali smo na njenom krevetu. Sada manje. Štitimo se na taj način. Kada se otvore ta vrata, suze same krenu. Najljepši dio naših života je gotov - ispričao je otac djevojčice.

Kako je rekao, smetala mu je priča o uglednoj porodici, otac ljekar, majka doktor nauka.

- Držali su oružje i municiju u kući. U njihovim iskazima se vidi da ne smatraju da su odgovorni, a kamoli krivi. U šta su mislili da će da im izraste dijete ako mu u ruke daju mašinu za ubijanje? Rekao je da mu je dijete upropastilo život. To je tvoje dijete, pustio si ga niz vodu. Ako si odgovoran roditelj, morao si da vidiš da postoji problem sa djetetom. Ne znaš da ti dijete ne spava cijelu noć pred 3. maj, da ima pištolj u torbi, da pravi Molotovljeve koktele, a tražiš krivca u streljani - dodao je.

Istakao je da mu je njegova kćerka prva misao kad se probudi i posljednja kada legne i da je to "teg koji pritiska".

- Kada treba da identifikujete dijete, to je strašno. Išli smo da je vidimo na njen rođendan, 6. maja. Odnijeli smo stvari. Uvijek smo je mi oblačili, a sada je oblači neko tamo. Nina je rekla da je svoju kćerku prvi i poslednji put poljubila 6. maja - rekao je Ivan.

Razmišlja, rekao je, o tome kako bi rasla njegova kćerka, kako bi izgledala, o tome da njegova supruga Nina više nema kćerku koju je toliko željela, da njegov sin više nema sestru, a "toliko su mu pričali koliko je važno što ima sestru".

Dio mene je otišao s njom

Ivanova supruga Ninela Radičević opisala je kako je 3. maj izgledao iz njenog ugla. Rekla je da su do toga bili srećna porodica, da su suprug i ona imali dobre poslove i da im je bilo bitno da se bave svojom djecom i izvedu ih na pravi put.

- Kad je otišla u školu čule su se sirene. Odmah sam pomislila da joj se nešto desilo, ali onda sam shvatila koliko je sati i da je ona već u školi. Otišla sam do prodavnice, kad me je zvala drugarica i rekla da je u "Ribnikaru" bila pucnjava i da će da čeka moju kćerku ispred škole. Izletjela sam iz radnje i zvala Ivana. Rekao mi je da je dežurna - ispričala je.

Dok je stigla do škole, sva djeca iz odjeljenja njene kćerke su već izašla. Iz ove perspektive joj je jasno da su svi već tada znali da joj je kćerka ubijena.

- Ja se tada vezujem za informacije koje meni odgovaraju. Znala sam da je sjedila blizu Dragana koji je ubijen, ali sam to odbacila kao čaršijske priče. Ana je uvijek vjerovala kad joj kažem da će sve da bude u redu. To sam govorila sebi dok sam išla ka bolnicama, a kroz sebe i njoj. Ispred Urgentnog centra sam vidjela kako uvode dječaka koji je pucao - dodala je.

Tada ju je, kako je ispričala, zvao suprug i rekao da njihove kćerke više nema.

- Cijeli život se spremate za tu vrstu vijesti, ali za roditelje, ne za dijete. Stajali smo na ulici, a ja sam samo željela da uletim unutra da je nađem. Nisam željela da rade obdukciju, uzrok smrti je jasan. Nisam htjela da je više diraju. Ipak, rekli su mi da moraju. Meni je ta škola sada kao sveto mjesto, tu su naša djeca otišla - rekla je Ninela.

Kako je rekla, nije znala da li ima snage da vidi svoju kćerku na njen rođendan. Drugarica joj je rekla da će da se kaje ako ne ode. Njena lćerka je izgledala mirno i to ju je smirilo. Posebno joj je strašan bio 8. maj, dan kada je krenula na sahranu svoje kćerke.

- Od 3. maja pijem lijekove za srce, šećer, kosa mi je opala. Od 3. maja se osjećam kao da je dio mene otišao s njom. Ja nemam suicidalne misli, ali samo hoću da budem s njom. Volim sina, ali tuga prevazilazi ljubav. Vrijeme nije saveznik, ne loječi, ne bojim se smrti. Želim da budem tu za svoje dijete, ali ne želim dugo da živim - dodala je.

Majka Andrije Čikića Suzana Stankovič Čikić ispričala je da je njen sin bio jedinac i da je donio svjetlost u njihov dom.

- Bio je svestran, stimulisao nas je da budemo bolji roditelji, da se razvijamo. Kad je imao pet godina, pitao me je da ga vodim napolje. Bila sam umorna, ali sam vidjela da nije u pitanju dječji hir i izvela sam ga. Pitao je da mu kupim sladoled. Dala sam mu novac. Kad smo krenuli kući, ušao je u cvjećaru i tražio crveni cvijet za mamu. Rekao je da je to poklon jer sam ga vodila u park - počela je priču o svom sinu.

Imao je mnoga interesovanja. Od šeste godine je svirao klavir, bavio se fotografijom. Mnoge večeri provodili su uz klavir. Volio je da putuje, radovao se jezičkom kampu u koji je trebalo dan ide u junu.

- Drugog maja je rekao da ga probudim ranije, da prvi čas ima historiju, da ne smij da zakasni. Ostavili smo ga ispred škole. Okrenuo se i poslao nam poljubac. Ušla sam u ordinaciju, a posloje 10 minuta me je zvao suprug. Rekao je da je bila pucnjava u "Ribnikaru" i da je krenuo ka školi. Mislila sam da je to ispred škole, ostala sam na poslu. Vidjela sam vijesti i strah me je preplavio. Uhvatila me je panika i izletjela sam napolje - dodala je.

Kao i drugi roditelji, obilazila je bolnice, vjerovala da je njen sin u sali za fizičko. Saznala je da je ubijen čuvar škole, ali joj je rečeno da nema ubijene djece. Dok je sa suprugom išla ka Tiršovoj, zvala ju je majka Sofije Negić i rekla da njene kćerke više nema. U tom trenutku na radiju su čuli da je ubijeno osmero djece. Rekla je taksisti da vozi u policijsku stanicu.

- Trebalo je da identifikujem svoje dijete. Taj dan je padala kiša. Išla sam sa takvim strahom od onoga što bih tamo mogla da vidim. Pokazali su nam naše dijete u kesi za tijelo. Otišli smo na grobno mjesto, a ja sam rekla ne mogu ovdje da ga sahranim, ovo izgleda kao groblje. Potom smo otišli na Lešće. Izgledalo je kao park. Ako treba da odaberem vječni dom za svoje dijete, neka izgleda kao park. Peglala sam djetetu koncertno odijelo i spremala cipele kao da ide na ekskurziju i stavila novac u džep da ima za čamdžiju - ispričala je u suzama.

Kako je rekla, na dan sahrane je njenom sinu kosa bila mokra. Neposredno prije su ga okupali. Zamolila je za fen, da sinu posljednji put namjesti kosu. Ljubila ga je u čelo, kosu, lice, ruke. Govorila: "Ljubi majka ruke pijanističke". Kako je rekla, i sada čuje zvuk koji je napravio grumen zemlje koji je bacila u grob svog sina.

 - Išla sam na groblje, lutala na mjesta na koja je volio da ide moj sin, samo da ne odem kući. Nisam smjela da budem sama. Advokati su savjetovali da ne gledamo foto dokumentaciju sa obdukcije, ali ja sam morala da vidim. Fotografije mog Andrije bile su posljednje. Vidjela sam fotografije sve djece. U njegovoj jakni se u predjelu srca vidjela rupa od metka. Imao je rane na ruci i nozi - dodala je.

Živjeli smo za njega

Suzanin suprug Miloš Čikić, Andrijin otac, rekao je da je njegova porodica sve slobodno vrijeme koje je imala provodila zajedno. Značilo mu je što je sin neke stvari pričao samo njemu.

- Sjećam se da me je jedan dan zvao i rekao da ne planiram ništa. Isto je rekao i majci. Odvezao sam ga na prvu adresu koju je rekao. Rekao mi je da ostanem u kolima i izašao s majkom. Vratili su se sa kesom iz prodavnice tehnike. Onda smo otišli na drugu adresu. Tad je rekao mami da ostane u autu, a mi smo otišli u prodavnicu nakita da joj kupimo poklon. Sve je to kupio od svog novca. Rekao je da hoće da nam pokloni za sve što činimo za njega. Mi smo živjeli za njega - ispričao je.

Kada mu je kolega 3. maja rekao da je u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" došlo do pucnjave, dobio je napad panike. Sin mu se nije javljao, ali mislio je da su izašli iz škole i ostavili stvari u učionicama.

- Vidio sam da je ulica puna policije i naroda. Počeo sam da se tresem od straha i hladnoće. Niko ništa nije znao. Zvali smo roditelje druge djece iz odjeljenja i shvatili da su njihova djeca već stigla kući. Stalno su se smjenjivali strah i nada. Kada smo shvatili da nije u Urgentnom centru, nisam znao da li da odahnem jer nije ranjen ili da paničim jer ne znam gdje je - ispričao je.

Kada je usledio poziv Sofijine majke, Miloša razum nije hteo da sluša. Insistirao je da idu u Tiršovu, a ne u policiju.

- Jedva sam hodao, sav sam se tresao. Raspao sam se, okolina je prestala da postoji. Kada je došao momenat identifikacije, plašio sam se da ga vidim, ali sam znao da moram. Rekli su da je ubijen, ali ja to nisam vidio - dodao je.

U vrijeme kada je Andrija sahranjen, njegovi roditelji i dalje nisu znali kako je ubijen. Zato su pogledali već spomenutu fotodokumentaciju kako bi dobili odgovore na brojna pitanja koja su imali.

- Slike ubijene djece koja leže po podu su nešto najstrašnije što sam vidio u životu. Mislio sam da ću da puknem od bola. Shvatili smo da je Andrija uspio da izbjegne prvi metak. On je završio u stolici. Drugi ga je pogodio u nogu, a treći je prošao kroz ruku i srce. Bio je stravično precizan. Gađao je u glavu i srce. Oni su za njega bili pokretne mete - rekao je otac.

Tišina u njihovom stanu i dalje para uši. Nema klavira, Miloš nema s kim da razgovara o tome koji je fotoaparat bolji, nema kome i čemu da se nada. Često ne može da ustane iz kreveta, a kaže da nema ni zbog čega.

- Teško mi je da idem na mjesta koja je Andrija volio. Ne postoji ništa što me pokreće u životu. Bolno je vidjeti opravdavanje zločina - rekao je.

Dijete smo grlili u kovčegu

- Prilikom identifikacije vidio sam da je mojoj kćerki išla krv iz usta. Dijete smo grlili u kovčegu. U obdukcijskom nalazu je navedeno više od 15 prostrelnih rana. Ljudska bića su masakrirana tog dana - ispričao je Zoran Martinović.

Kako je rekao, njegova kćerka je, osim u "Ribnikar", išla u baletsku školu. "Ribnikar" je spominjala samo kada je govorila o tome kako joj je naporno.

- Moju bol povećava strah da neko opet može da uradi nešto što nije normalno. Ne mogu da kažem da se ovo ne bi desilo da je škola reagovala, kad neko ima 2.500 metaka u kući, ali da se neke stvari nisu zataškavale, imali bismo drugačiji stav prema toj školi - rekao je.

Zoran je rekao da živi u strahu od sunčanog dana jer ne zna šta može da se desi.

- To je egzekucija djece. Poslali smo ih da nešto nauče i da se vrate živi. Da je porodica gajila ljubav prema hemikalijama, mogao je to da bude bojni otrov. Kamo sreće da su gajili ljubav prema balonima sa vodom, možda bi taj dan bili samo mokri - dodao je otac.

On je rekao da živi u strahu jer život njegovog djeteta nije epilog i da samo želi epilog za svoje dijete.

- Lakše mi je kad uđem u prodavnicu i prodavačica me zagrli. Ne mora ništa da kaže. Više nemamo planove. Život nam je određen time koliko smo duševno i fizički dobro da preživimo. Sve je bilo prilagođeno njoj. Ja sad ne znam kako bih vozio auto, nedostaje mi suvozač. Nisam uspio da je zaštitim tog dana. Bojim se da se ta greška ne ponovi - rekao je Zoran.

Zoranova supruga Miljana kaže da, kada pomisli na 3. maj, više ne može da izgovori rečenicu "sve će da bude u redu". Kada je čula za pucnjavu, iz kuće ke izletjela sa srednjom kćerkom, a za najmlađu je ponijela vodu i keks. Mislila je da je došlo do okršaja u blizini škole i da je njenu kćerku okrznuo metak.

- Srela sam oca Sofije Negič, bio je jako loše. Nismo znali šta su naše kćerke taj dan obukle u školu. Sjećam se jakog zagrljaja od prethodne večeri. Kasno je legla, a poslije je ustala jer je bila uznemirena i sve nas je još jednom izgrlila - ispričala je.

Živi sa vjerom da će ponovo da sretne svoju kćerku i boli je što devetoro dece neće ostvariti svoje snove, nikada neće imati svoju djecu.

- Došla sam po stvari da se presvučem i iz ormara je ispala poruka koju mi je napisala, a koju ranije nisam primjetila. Pisala je da me voli najviše na svijetu. Shvatila sam to kao znak - dodala je Miljana.

Period praznika joj teško pada jer je njena kćerka bila ta koja je stavljala zvijezdu na jelku. Nije sigurna da će da ima snage da ove godine ukrasi jelku.

Parnično ročište biće nastavljeno sutra, kada će govoriti Anđelko i Natalija Aćimović, Živorad i Kosa Vlahović i Dragan i Nina Kobiljski.