<p>Mađioničar lijepe riječi, profesor, književnik Meša Selimović rodio se u Tuzli prije 115 godina, 26. aprila 1910. Njegov roman „Derviš i smrt“ jedan je od najčitanijih u BiH i regiji, a rečenice iz njegovih djela su najcitiranije, naročito danas na društvenim mrežama, postavši svevremenske mudre izreke. </p><p>Filozofski fakultet u Beogradu Selimović je završio kao jedan od najboljih studenata, a bio je i politički veoma angažiran u Komunističkoj partiji bivše SFR Jugoslavije. </p><p>Nakon Drugog svjetskog rata Meša je živio i radio u Beogradu. Iako je bio oženjen čovjek, prilikom susreta s Daroslavom Darkom Božić zaljubio se toliko da nije mogao zamisliti svoj život bez nje. Kasnije je izjavio da nije pogriješio, jer je osjetio pravu ljubav. Da bi ostvario svoj san da bude s Darkom, morao je napustiti tadašnju suprugu Desanku i njihovu kćerku. Ali, od tog momenta morao je trpjeti i osude okoline u najsurovijem obliku. </p><p>Darka i Meša nisu čekali da se završi brakorazvodna parnica kako bi počeli živjeti zajedno, jer su svaki dan razdvojenog života smatrali izgubljenim. On je bio svjestan da ruši moralni kodeks kojeg se morao pridržavati kao komunist. Osim osude zbog vanbračne zajednice, sporno je bilo i to što je Darka bila kćerka generala kraljeve vojske te udata za vojnika kraljeve vojske koji je vođen kao nestao.</p>

<h2>Sud Partije</h2><p>Supruga Desanka, kao i većina ostavljenih žena, zamrzila je Darku mržnjom koja nikada nije prestala, te je upotrijebila sve veze da bi Meša bio pozvan pred sud Partije, gdje se morao pravdati i objašnjavati svoj postupak. Isključen je iz Komunističke partije, a samim tim postao nepoželjan na bilo kom radnom mjestu. Za njega je život u Beogradu postao nemoguć, te je potražio posao u Sarajevu. Dobivši posao, s Darkom je krenuo put Sarajeva s malo novca i stvarima iz Darkinog stana. Odlazeći, Darka je izgubila pravo na stan, ali se nije bunila, jer joj je, kao i Meši, bilo dovoljno da su zajedno. </p><p>Partija je Meši surovo i nepravedno oduzela i brata Šefkiju, koji je bio šef Komande tuzlanskog kraja. Negdje pred kraj 1944. godine Šefkija saznaje da mu je supruga preživjela koncentracioni logor i da se vraća u Tuzlu. Da bi namjestio prazne sobe i što prije pripremio kuću, Šefkija uzima iz glavnog magacina krevet, ormar, sto, stolicu i još nekoliko neophodnih sitnica. Prema pravilima Partije, to je bio neoprostiv grijeh. Šefkija je strijeljan, a držanje trećeg brata, Tevfika, partizanskog komandanta i moćne figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, najblaže rečeno, bilo je začuđujuće, jer nije htio intervenirati za brata.</p><p>Meša nikada nije oprostio Partiji ubistvo Šefkije, ali ni bratu Tevfiku ravnodušnost. Nikada nije prestao ni da traga za Šefkijinim grobom, ali je ostalo nepoznato gdje je on sahranjen, jer je tada bila kazna za „najveće zločince“ da im se ne zna grob ni obilježje da su postojali.</p><p>- Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDBA-e, koji je mog brata odveo na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje, rekao je: „Pozdravi Mešu, reci da sam nevin“. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije.</p><p>Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen pa ni dan-danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatni, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice – napisao je Meša u svojim memoarima. </p><p>Šefkijine posljednje riječi, koje je zapisao na ceduljici koja je Meši tajno dostavljena, bile su: “Brate, nisam kriv”. Mnogo kasnije, iz te tuge, kao omaž bratu, nastalo je njegovo remek-djelo “Derviš i smrt“.&nbsp;</p>

<h2>„Tvrđava“</h2><p>- Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen? Nisam zaklan? Nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite – piše Selimović o svom stanju u romanu “Tvrđava”, drugom velikom djelu u kome je opisao svoju životnu priču.</p><p>Dvadeset godina je trajalo Mešino i Darkino teško preživljavanje uz uskogrudost i neprijateljstvo zajednice. Meša je dobivao i gubio profesorsko mjesto bez ikakvih razumnih objašnjenja. U zemlji koja se borila protiv “kapitalističke nepravde i siromaštva radničke klase”, jedan idealist i borac za bolje sutra živio je kao prognanik jer se razlikovao. </p><p>U Sarajevu je Meša radio kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna Filma“, direktor Drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća „Svjetlost“. Godine 1971., penzioniran je i odselio se u Beograd. </p><p>Nakon izlaska romana „Derviš i smrt“ došlo je vrijeme književnih uspjeha, kada za Selimoviće počinje lakši život u materijalnom smislu. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH. </p><p>Selimović, svjestan da je dugogodišnje loše ophođenje prema njemu počivalo uglavnom na zavisti, nikad nije pokleknuo, jer je uz sebe imao svoju ljubav, svog “dobrog duha”. Često je isticao da je njegova ljubav prema Darki ispred njegovog uspjeha u književnosti, da bi mu tragično bilo živjeti bez nje. </p><p>Nije samo Meša bio zahvalan sudbini što mu je podarila Darku, svojom ljubavlju je i Darka posvjedočila isto, izjavivši: „Hvala sudbini što mi je podarila takvog čoveka kao što je Meša“. Da je mogla, s njim bi i u smrt pošla. U noći kada je Meša preminuo, 11. jula 1982. godine, Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: "Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!"</p><p>Nakon Mešine smrti Darka je nastavila da štiti njegovu zaostavštinu od zloupotreba.</p><p>Zahvaljujući njoj Meša Selimović je postao svevremenski pisac. Svi njegovi derviši i smrti, tvrđave, tuđe zemlje i tišine bili bi promašeni da nije bilo ljubavi zvane Darka. Jer, kako je kazao Meša: „Ko promaši ljubav, promašio je život“.</p><h2>Mešine mudrosti:</h2><p>-	Tajna se duže pamti nego jasna istina.</p><p>-	Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.</p><p>-	Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.</p><p>-	Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.</p><p>-	Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kad ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh.&nbsp;</p>

Iz tuge, kao omaž bratu, nastalo je njegovo remek-djelo “Derviš i smrt“ 

Meša Selimović: 115. godišnjica rođenja mađioničara lijepe riječi

<p>Verona je raj za hedoniste, grad koji možete obići u nekoliko dana, ali najbolje je kad joj date malo više vremena. Svakome ko voli uživati u životu, čaši vina, dobroj hrani i ljepoti ovaj "italijanski romantičar" će postati jedna od najdražih destinacija.</p><p>Glavni grad istoimene talijanske provincije i drugi najveći grad (poslije Venecije) u regiji Veneto, na rijeci Adige, u neposrednoj blizini jezera Lago di Garda, Verona je smještena 100 kilometara zapadno od Venecije. Najstariji tragovi naselja na području Verone potječu iz predrimskog perioda, a od 89. pr. n. e. na tom mjestu je nastala rimska kolonija.&nbsp;</p>

<h2>Mnoštvo znamenitosti</h2><p>Ovaj romantični grad i danas leži na sjecištu dviju glavnih ulica izvornog rimskog vojnog kampa, Cardo i Decumanus. U Veroni se nalazi mnoštvo dobro očuvanih kulturno-historijskih spomenika iz rimskog perioda. </p><p>Najslavniji spomenik je Veronska arena, treći po veličini očuvani rimski amfiteatar (poslije rimskog Koloseuma i amfiteatra u CapuaCapui) iz 1. stoljeća. Izgrađena oko 30. godine, duga je 139 i široka 110 metara, a mogla je primiti 22.000 gledatelja na 44 reda mramornih sjedišta. Današnja dvospratna fasada je zapravo unutrašnji potporni zid s lukovima, dok je komad vanjske trospratne kamene fasade ostao samo na jednom mjestu. Od tog kamena su izgrađene brojne građevine srednjovjekovne Verone. Veličanstveni interijer je netaknut i koristi se i danas za sajmove, predstave i operu pod zvijezdama tokom toplih ljetnih noći.</p><h2>Nezaobilazne lokacije</h2><p>Ako ste odlučili putovati u ovaj italijanski grad, preporučujemo vam ovih nekoliko nezaobilaznih lokacija:</p><p>•	Arena di Verona – historija i muzika pod istim nebom.</p><p>•	Piazza Bra – savršeno mjesto za jutarnju kafu.</p><p>•	Porta Borsari – rimska vrata koja vas vode u srce shopping zone.</p><p>•	Via Mazzini – elegantna ulica s radnjama i pogledom na rimske temelje pod staklom.</p><p>•	Piazza delle Erbe – stari rimski forum, danas šareni trg prepun života, voća, začina i vina.</p><p>•	Julijina kuća – balkon i bronzani kip koji i dalje mame romantične duše.</p><p>•	Castelvecchio – srednjovjekovni dvorac.</p><p>•	Giardino Giusti – renesansni vrtovi koji nude mir i savršen pogled na grad.</p><h2>Gdje jesti u Veroni?</h2><p><b>Bistro Con Amore Vini e Cucina</b></p><p>Najbolji tiramisu koji ćete ikad probati, ali i ostala jela su fantastična. Mjesto ima poseban šarm, dijelom zahvaljujući vlasniku i glavnom šefu koji uz kuhanje pjeva italijanske klasike! </p><p><b>La Vecia Mescola</b></p><p>Za večeru u nešto svečanijem tonu ovo je pravo mjesto. Tradicionalna jela iz regije Veneto, pripremljena s modernim twistom, uz vrlo dobru vinsku listu.</p><p><b>Trattoria Colonna</b></p><p>Ako ste ljubitelj „cottolete“ (ogromni kotleti u stilu bečke šnicle) – pripremite se na ozbiljne porcije. </p><p><b>La Bottega della Gina</b></p><p>Za brzu i kvalitetnu pastu svratite ovdje. Pripremaju svježu tjesteninu na licu mjesta, možete je uzeti za van ili sjesti unutra. Savršeno za pauzu između razgledanja znamenitosti.</p><p><b>Pizzeria Napoletana Regnum Verona</b></p><p>Mnogo jednostavniji prostor, ali pizza je prava napuljska, s mekanim, pufastim rubovima i punim okusom. Ovdje se ne dolazi zbog ambijenta, već zbog savršene pizze.</p>

Svakome ko voli uživati u životu, čaši vina, dobroj hrani i ljepoti ovaj italijanski grad će postati jedna od najdražih destinacija

Verona: Grad ljubavi, mostova i začina

<p class="">U subotu, 19. aprila, odigrana je druga i odlučujuća utakmica finala plej-ofa Premijerlige Bosne i Hercegovine u odbojci između HOK Magic Ice Domaljevac i OK Napredak Odžak. Obje ekipe su suvereno došle do finala i dokazale da su trenutno dvije najbolje odbojkaške momčadi u BiH.</p><p>- U finalu, koje se igra na dvije dobivene utakmice, u prvoj utakmici odigranoj u Orašju igrači OK Napretka su ostvarili tijesnu pobjedu 3:2, ali uzvratna utakmica u subotu u Odžaku bila je praznik odbojke pred prepunim gledalištem.&nbsp;</p><p>U dvorani je bilo 1200 gledatelja i utakmica je prošla bez ijednog incidenta. Drugu finalnu utakmicu igrači OK Napretka su riješili dominantno rezultatom 3:0 i tako osvojili naslov državnog prvaka, te osigurali kvalifikacije za najjače evropsko natjecanje - CEV ligu prvaka iduće sezone. To je ujedno i treći osvojeni naslov državnog prvaka, prethodna dva su bila 2002. i 2007. godine – kazao je za "Dnevni avaz" Franjo Pirkl, direktor OK Napredak Odžak.</p>

<p class="">Osim titule prvaka BiH, OK Napredak je ove sezone osvojio Kup Federacije BiH i igrao u finalu Kupa BiH.</p><h2 class="">Aktivnosti kluba</h2><p class="">- Klub radi na svim poljima društvenog djelovanja. Imamo tri omladinske selekcije (pioniri, kadeti i juniori). Prošle godine smo igrali prvo kolo CEV kupa, gdje smo izgubili od ekipe Paphos s Cipra. Organiziramo i međunarodne turnire, poput prošlogodišnjeg dvodnevnog turnira u čast pokojnog bivšeg predsjednika kluba Ive Matića, a gostovale su nam ekipe OK Panvita Pomgrad iz Slovenije, OK Ribola Kaštela iz Hrvatske i OK Karađorđe Topola iz Srbije. Također smo završili s pripremom monografije odžačke odbojke naslova “Odžak - Grad odbojke” u čast 50 godina kluba. Monografija je napisana na više od 300 stranica i trenutno je na štampanju i uvezivanju – govori Pirkl.</p><h2>Osnovan 1973.</h2><p>Odbojkaški klub u Odžaku osnovan je u septembru 1973. godine, a prva takmičarska sezona je bila 1974/1975.</p><p>- Ovaj klub i grad dali su nekoliko seniorskih reprezentativaca bivše SFR Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te još mnogo juniorskih, kadetskih i pionirskih reprezentativaca. Također je iz ovog kluba poteklo i pet državnih selektora. U ratno doba 90-ih godina klub je prestao da radi te se ponovo pokrenuo nakon rata, kada su uslijedili brojni uspjesi i dvije titule državnog prvaka. U doba pandemije smo se također prestali natjecati, ali smo se ponovo aktivirali 2022. godine – rekao je Pirkl.</p>

<p>Nova uprava, koju predvode predsjednik kluba Darko Kasap, sportski direktor Franjo Pirkl i direktor marketinga Ivica Grgić, osnovala je temelje za novi uspon posrnulog velikana i od te povratničke sezone 2022. - 2023. OK Napredak raste na svim poljima, došavši od drugoligaškog takmičenja u tri sezone do titule prvaka BiH i nastupa u Evropi.</p>

Osvajanjem titule prvaka BiH ovaj klub je osigurao kvalifikacije za najjače evropsko takmičenje - CEV ligu prvaka iduće sezone

Franjo Pirkl, direktor OK Napredak Odžak, za "Dnevni avaz": Odžačani državni prvaci u odbojci

<p>Na današnji dan 2024. godine, prestalo je da kuca srce jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih lingvista, profesora Dževada Jahića. Bio je jedan od osnivača, član i potpredsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. U Bošnjačkoj zajednici kulture bio je naučni voditelj projekta izrade “Bosanskog pravopisa”,  te predsjednik Savjeta Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) za bosanski jezik i književnost.</p><p>Područja Jahićevog naučnog zanimanja bila su dijalektologija, historija jezika i sociolingvistika bosanskog jezika, iz kojih je objavio veći broj radova u naučnim časopisima: “Južnoslovenski filolog”, “Zbornik za filologiju i lingvistiku”, “Slavjanskoje slavjanovedenije”, “Pregled” i “Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa”.</p><p>- Mi smo historijski, malo je reći sistemom spojenih posuda, vezani za bosanski prostor, za Bosnu. Bosna je naša osnovna odrednica. Bosna ima svoj etnos, svoj kontinuitet, i etnički, i jezički, u historijskom pamćenju i upotrebi samog bosanskog jezika – kazivao je akadem</p>

<h2>Veliki stručnjak</h2><p>Dževad Jahić rođen je 15. augusta 1948. u Mostaru. Osnovnu i srednju školu završio je u Rogatici, a studij srpskohrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu 1973. godine. </p><p>Magistarski rad naziva "Lovačka terminologija i lovački žargon u govoru rogatičkog kraja" odbranio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1977. godine. Doktorirao je s temom "Ijekavskošćakavski govori istočne i jugoistočne Bosne" 1981. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu. </p><p>Profesor Jahić je radio u Institutu za jezik i književnost u Sarajevu, te, od 1975. godine, na Filozofskom fakultetu. Godine 1983., izabran je za docenta, 1989. za vanrednog, a 2002. za redovnog profesora na predmetima Historijska gramatika i Historija bosanskog književnog jezika. Generacije lingvista, koji su bili njegovi studenti, pamtit će profesora Jahića, ne samo po velikoj stručnosti nego i po velikoj srčanosti i ljubavi prema bosanskom jeziku, koju je i na njih prenio.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Brojna djela</h2><p>Od 1989. do 1993. bio je lektor i predavač srpskohrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti na Katedri slavenskih jezika Filološkog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta. </p><p>Osim naučnog, bavio se i književnim radom i objavio je više zbirki pjesama. </p><p>Ostavio je brojna naučna i književna djela, među kojima su najznačajnija: “Jezik, nacija, nacionalizam”, “Jezik bosanskih Muslimana”, “Trešnjev bunar”, “Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora”, “Bošnjački narod i njegov jezik”, “Školski rječnik bosanskog jezika”, “Stakleni mejt”, “Gramatika bosanskoga jezika” (koautori: Senahid Halilović i Ismail Palić), “Sedra pelinova”, “Vitorin vrijes”, “Rječnik bosanskog jezika”.</p><p>Borio se za očuvanje i razvijanje bosanskog jezika o čemu najviše svjedoči deset tomova njegovog „Rječnika bosanskog jezika“, koji je akademik Jahić uradio samoinicijativno, samopregalački i samouvjerljivo na način da nam, kao naciji, mogu sve nacije pozavidjeti.</p><p>- Prvi put je građa bosanskog jezika predstavljena u cjelini. Rječnik je najvećim dijelom naučni, ali je tako rađen da je metodološki prilagođen svima bez obzira kojom se profesijom bave – kazao je profesor Jahić za svoj “Rječnik bosanskog jezika”.</p><p>Bogati naučni i književni opus profesora Dževada Jahića dio je kulturnog naslijeđa Sarajeva i Bosne i Hercegovine.</p><h2>Bos-, to jeste Bosna</h2><p>S filološkog i lingvističkog naučnog stanovišta pojasnio je nazive Bosna, Bošnjanin, Bošnjan, Bošnjak, Bosanac, bosanski jezik: </p><p>- Sve te odrednice praktično su isključivo vezane za našu prostornu odrednicu Bos–, to jeste Bosna. Svi ti oblici, nazivi, etnici, nazivi jezika su uvezani tom jedinom osnovom – Bos.&nbsp;</p>

Bosna ima svoj etnos, svoj kontinuitet, i etnički, i jezički, u historijskom pamćenju i upotrebi samog bosanskog jezika, kazivao je

Dževad Jahić: Prva godišnjica smrti bh. akademika, lingviste, profesora i pjesnika

<p>Na današnji dan 2020. godine, preminula je Emina Zečaj, jedna od najboljih bosanskohercegovačka interpretatorica sevdalinki. </p><p>Prema prvobitnom pravilu o pjevanju sevdalinki: „jedan glas, jedan saz“, kojeg se Emina strogo pridržavala, besprijekorno i veoma emotivno je svojim melizmatičnim glasom dočaravala „dert“, a oni koji su je slušali nisu mogli zaustaviti suze. Po tom izuzetnom daru i specifičnom pjevanju ovu neponovljivu doajenku sevdaha pamtit će i diviti joj se mnoge generacije i ljubitelji sevdaha. Do posljednjeg daha pjevala je pjesme koje su je održavale vitalnom svih 89 godina života.  .</p><p>Rođena je 17. marta 1931. godine u Sarajevu. Po završetku srednje škole, na nagovor prijateljice i pjevačice Slavke Petrovske, položila je audiciju na Radio Sarajevu. </p><h2>Uspješna karijera</h2><p>Kao i svi interpretatori sevdalinki čuvene zlatne generacije poput Zaima Imamovića, Bebe Selimović, Safeta Isovića, Zehre Deović... i Emina je počela pjevati uz Narodni orkestar RTV Sarajevo, koji je predvodio harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo. Kako ju je krasio čist i specifičan glas, ponuđeno joj je da pjeva uz saz i takvoj interpretaciji je ostala vjerna do kraja života. </p><p>Učestvovala je na brojnim koncertima u bivšoj SFR Jugoslaviji i inozemstvu, pobjeđivala na mnogim festivalima tradicionalnih narodnih pjesama, a nakon agresije na BiH 1992. - 1995., uz sazliju Mehmeda Gribajčevića, nastupala je na festivalima etnomuzike u Ljubljani, Inzbruku, Beču, Oslu i mnogim drugim gradovima širom svijeta, dostojanstveno predstavljajući i promovirajući svoju Bosnu i Hercegovinu i njenu kulturnu baštinu.</p><p>Brojne televizijske i radijske emisije te reportaže snimljene su o Emini, čak je i Bugarska radio-televizija snimila dokumentarni film naziva “Bosanska sevdalinka s Eminom Zečaj”, jer ih je plijenio njen glas i oduševljavala specifična interpretacija uz saz. Ta Eminina interpretacija i način izvođenja sevdalinki su građa i predmet proučavanja mnogih bosanskohercegovačkih i stranih kritičara i etnomuzikologa.</p><p>Snimila je više stotina sevdalinki za arhiv Radio Sarajeva, objavila pet singl-ploča, četiri LP albuma i četiri CD-a. </p><h2>Pjevala dušom</h2><p>Nije bila oduševljena modernim načinom izvođenja sevdalinke i to je jasno stavljala do znanja:</p><p>- Meni se to ne sviđa, jer nema duše u njihovom pjevanju. Kao da su rekli: "Sad ćemo malo modernije". Sevdalinka ne može doći do izražaja i potaknuti emocije ako je ne zapjevaš iz duše.</p><p>Snimila je pjesme za filmove “Gori vatra” režisera Pjera Žalice i “Remake” režisera Dine Mustafića, za šta je dobila veliki broj priznanja i pohvala. Američki časopis „Billboard“, 2004. godine, Eminu Zečaj je nazvao “ikonom tradicionalne bosanske muzike”.</p>

<h2>Preminuo engleski pisac Džordž Gordon Bajron</h2><p>1824. - Preminuo engleski pisac Džordž Gordon Bajron (George Gordon Byron), jedan od utemeljitelja evropskog romantizma. Imao je samo trideset šest godina. Svjetsku književnu slavu stekao je romantičnim epom „Čajld Harold“, poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Iako se rodio kao deklarirani aristokrata, te postao lord već u 10. godini, Bajron je po prirodi bio buntovnik i slobodoumnih nazora. Njegov život i djela, a naročito slobodarski pjesnički duh engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pjesnike, poput Puškina, Ljermontova, Lamartina... Bajronov idealizam, njegova “svjetska bol” i sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma, književnog pravca koji se rodio kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka. Iskustva iz veza s raznim ženama prikazao je u svojoj najboljoj poemi„Don Žuan“. Satirična i duhovita, ova poema ima šesnaest pjevanja i ostala je nedovršena.</p><p>1841. - U mjestašcu Tolisa kod Orašja u BiH, rođen je Bono Dobroslav Nedić, bosanskohercegovački i hrvatski književnik. Početne škole završio je u Tolisi, a u franjevački red stupio je 1857. godine. Filozofsko-teološki studij vjerovatno je završio u Italiji. Proučavao je narodne umotvorine, pisao kraće priče, historijske sastave, ali i upute za poljoprivrednike. Preminuo je 1. januara 1903. godine.</p><p>1882. - Umro engleski naučnik Čarls Darvin (Charles Darwin), tvorac teorije o evoluciji živih bića, nazvane darvinizam. Svoje ideje o promjenjivosti vrsta Darvin je objavio u djelu „Bilješke o transmutaciji vrsta“. Reakcije na Darvinovu knjigu bile su veoma negativne. Neki biolozi spočitavali su mu da ne može dokazati svoje hipoteze, drugi su kritizirali njegovu koncepciju o razvijanju različitih vrsta iz jedne. A najžešći napadi na Darvinovu teoriju dolazili su od crkvenih predstavnika, koji su mu spočitavali da teorija o prirodnoj selekciji poriče utjecaj Boga na stvaranje čovjeka i stavlja čovjeka na isti nivo sa životinjama. Ipak, Darvinovi savremenici prepoznali su važnost njegovog rada te je izabran u Kraljevsko društvo, 1839., i u Francusku akademiju nauka, 1878. godine. </p><p>1906. - Francuski fizičar i hemičar Pjer Kiri (Pierre Curie) preminuo je u saobraćajnoj nesreći. Doktorirao je na Univerzitetu u Parizu u Francuskoj 1895., kada je imenovan na mjesto profesora fizike. Te godine se oženio Marijom, s kojom je nastavio naučni rad, pa su, 1898., zajedno otkrili radioaktivne elemente polonij (Po) i radij (Ra), koje su dobili iz uranija (U). Supružnici Kiri su s Antoanom Anrijem Bekerelom (Antoine Henri Becquerel), koji je otkrio radioaktivnost, dobili Nobelovu nagradu za fiziku 1903. godine. Iste godine Kraljevsko društvo u Londonu supružnike Kiri nagradilo je medaljom, a Pjer je 1905. godine postao član Francuske akademije nauka. Pjer Kiri je istraživao i emisije zračenja radioaktivnih supstanci te pomoću magnetnih polja uspio dokazati da su neke emisije pozitivno naelektrisane, neke negativne, a neke neutralne. Oni odgovaraju alfa, beta i gama zračenju. A sa svojim učenikom Albertom Labordom (Laborde) Kiri je otkrio nuklearnu energiju, identificirajući kontinuiranu emisiju toplote iz čestica radija.&nbsp;</p>

<h2>Osnovan “Energoinvest”</h2><p>1951. - Osnovan “Energoinvest” rješenjem predsjednika tadašnje vlade, odnosno Izvršnog vijeća Narodne Republike Bosne i Hercegovine Đure Pucara Starog. “Energoinvest” d.d. Sarajevo je multidisciplinarna inžinjering kompanija, s dominantnom izvoznom orijentacijom,  respektabilna kompanija u Bosni i Hercegovini s obimom aktivnosti na polju projektovanja i realizacije kompleksnih objekata u zemlji i inozemstvu.</p><p>1993. - Počinjen masakr civila u Zenici, kada je od granata ispaljenih na centar Zenice s položaja HVO-a, pozicioniranih u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice, poginulo 15 i ranjeno više od 50 civila. U to doba dana odvijala se velika trgovačka aktivnost u samom centru grada, a u geografskoj zoni koja je bila granatirana nalazilo se od dvije do tri hiljade ljudi. </p><p>2002. - Umro Tor Hejerdal (Thor Heyerdahl), norveški antropolog, naučnik i istraživač. Bio je pacifist i vatreni pristaša ekologije ("zeleni"). Njegove teze bile su u vezi s kulturnom difuzijom modela razvitka kultura. Najpoznatiji je po ekspediciji "Kon-Tiki" iz 1947. godine na koju je otišao s grupom saradnika u Južnu Ameriku, gdje je izgradio splav od balzamovog drveta i drugih domorodačkih materijala. Želio je dokazati komunikaciju pretkolumbovskih civilizacija iz Polinezije i Južne Amerike.&nbsp;</p>

Danas je subota, 19. april/travanj 2025. godine, do kraja godine preostalo je još 256 dana 

Emina Zečaj: 5. godišnjica smrti jedne od najboljih bh. interpretatorica sevdalinki 

<p>Na današnji dan 1919. godine, u Mostaru je preminuo jedan od najistaknutijih bh. književnika Svetozar Ćorović, od posljedica bolesti koju je dobio na ratištima i u logorima tokom Prvog svjetskog rata. </p><p>Sa svojim savremenicima i prijateljima piscima, među kojima su naistaknutiji bili Aleksa Šantić, Osman Đikić i Jovan Dučić, Ćorović je činio poznatu mostarsku književnu i kulturnu grupu. U njegovim djelima su prefinjenim i lako razumljivim, jednostavnim i prirodnim pripovijedanjem, uz lične spoznaje i emocije, opisani historijski događaji na našim prostorima u vremenu u kojem je živio, poput Hercegovačkog ustanka 1882. godine, austrougarske aneksije BiH 1908., Prvog svjetskog rata 1914. godine... </p><p>U pripovijetkama, romanima, crticama i dramama koje je napisao Ćorović je faktografski vjerno dočarao život u Hercegovini i Mostaru, koji su bili njegova najveća inspiracija. Njegovi junaci su ljudi svih vjera, narodnosti i staleža, mali i veliki, obični i gazde, zanatlije, vojnici i sveštenici, čije je strahove, želje, nade, ljubav, ali i tugu opisivao. Nije pisao prema postavljenim normama, nego onako kako je on želio, pa je upravo zbog svog specifičnog stila pisanja i svrstan među najveće književnike u Bosni i Hercegovini, ali i cijelom našem regionu.</p><h2>Urednik „Zore“</h2><p>Svetozar Ćorović je bio veoma plodonosan pisac, iako je živio samo 44 godine. Rođen je 29. maja 1875. godine u trgovačkoj porodici u Mostaru, u kojem je završio osnovnu i srednju trgovačku školu. </p><p>Godine 1891., kada je imao samo 16 godina, Ćorović je napisao pjesmu ”Siroče na majčinom grobu” inspiriran istoimenom slikom malenog dječaka koji leži na majčinom grobu, koju je naslikao likovni umjetnik Uroš Predić. Pjesma, koja je objavljena 1892. u časopisu „Golub“, ni danas nikoga ko je pročita ne ostavlja ravnodušnim.   </p><p>U vrijeme aneksione krize, 1908., izbjegao je u Italiju, a 1910. godine izabran je za poslanika prilikom prvog zasjedanja Bosanskog sabora.  Odmah po izbijanju Prvog svjetskog rata, 1914. godine, bio je uhapšen i odveden u taoce, a potom mobiliziran i kao vojnik poslan u Mađarsku, odakle se teško bolestan vratio u Mostar 1917. godine. </p><p>Svoja djela Ćorović je objavljivao u mnogim listovima i časopisima: „Golub“, „Neven“, „Zora“, „Bosanska vila“, „Luča“, „Otadžbina“ i „Brankovo kolo“, a bio je i aktivan član mostarskog društva „Gusle“. Jedan je od osnivača časopisa „Zora“, pokrenutog u aprilu 1896., kojem je bio, zajedno s Aleksom Šantićem, prvi urednik. Bio je i urednik kalendara „Neretljanin“ (1894, 1895), te član redakcije i saradnik opozicionog lista „Narod“ (1907).</p><p>Ćorović je za kratkog života napisao i ostavio nam u amanet brojna djela, između ostalih, zbirku pjesama „Poletarke“, zbirke pripovijedaka „Krvni mir“, „Razoreno gnijezdo“ i „Iz moje domovine“, novele „Moji poznanici“, „U časovima odmora“, „Komšije“ i „Brđani“, romane „Ženidba P. Karantana“, „Majčina sultanija“, „Stojan Mutikaša“, „Jarani“, „U ćelijama“ i „Među svojima“, te drame „Zulumćar“ i „Ajša“.</p>

<h2>„Stojan Mutikaša“</h2><p>Najpoznatije njegovo djelo je roman „Stojan Mutikaša“ u kojem je opisan život siromašnog dječaka kojeg otac dovodi u grad kod trgovca na službu, gdje počinje njegovo odrastanje i formiranje ličnosti. Iako živi teškim životom, udaljen od svoje porodice, Stojan postepeno napreduje, te od siromašnog djeteta postaje ugledni, bogati trgovac, ali zbog nezahvalnosti i pohlepe na kraju gubi sve. Ćorović je romanom „Stojan Mutikaša“ poručio i primjerom pokazao kako završavaju pohlepni i nezahvalni ljudi.</p><p>„...A ja bi' da imam i koliko on, i koliko gazda Radovan, i svi zajedno! ... Tako je nakupovao još nekoliko ostarijih kuća, pa njiva, vinograda, mlinica. Izgledalo je da će za 'Anđine novce' čitav šeher kupiti...“</p><p>Prema romanu „Stojan Mutikaša“ jugoslavenski reditelj Fedor Handžeković režirao je istoimeni film, jedan od bosanskohercegovačkih pionirskih igranih filmova nastalih nakon Drugog svjetskog rata. Film je doživio veliki uspjeh i dobio drugu nagradu publike (stručni žiri tada nije postojao) na prvom Pulskom filmskom festivalu 1954. godine, a Dušan Janićijević, koji je glumio Stojana, dobitnik je nagrade za najbolju glavnu ulogu. Godine 1977., prema ovom romanu, snimljena je i jedna od kultnih jugoslavenskih TV serija „Porobdžije“ u režiji Aleksandra Jevđevića. </p><p>U Bileći se tradicionalno, svake godine u septembru, održavaju "Ćorovićevi susreti pisaca". </p><p> </p><h2>Samo da se Švabi ne pokori</h2><p>U noveli „Komšije“ Ćorović je tragi-komičnim načinom opisao prve reakcije Mostaraca na dolazak Austro-Ugarske u BiH.  </p><p>"Otkako Švabo uljeze u Bosnu, niko više nikada vidio nije Mahmut-bega u čaršiji. Zatvorio se čovjek u kuću, među čeljad svoju, i otuda nikako nije izlazio, ni poviravao čak. Nije htio svojim očima da vidi ni Švabu, ni ženu mu, ni dijete, ni švapskog vojnika, ni činovnika kakvog. Ako je muzika zasvirala, sakrivao se u najdublje sobe, gurio se, bježao, začepljajući uši rukama i sakrivajući glavu među jastuke, da je ne čuje; ako je zatrubila truba, on je padao na ćilim, čudnovato stenjao i, stiskajući šake i iskrivljujući lice, počeo grditi čeljad iz svega glasa, što je mogao jače, samo da zagluši sviranje njezino, da je nadviče. Ni prijatelji, ni srodnici, ni niko živi nije ga mogao natjerati da se okani toga, da se pomiri sa sudbinom, i da radi kao što i drugi rade . . . Ne!. . On je puštao da mu veresija propada, gine, ne htijući da ide po sudu i tužaka; puštao je da mu kmetovi, jedan po jedan, gotovo preotimlju zemlju i grabe je; puštao da mu i dućani u čaršiji ostaju nepopravljeni, iskrhani, da mu se kirajdžije sele iz njih, samo da se ne odreče svoje namjere: da se ne pokori Švabi i da ne izađe... "</p>

Romanom „Stojan Mutikaša“ poručio i primjerom pokazao kako završavaju pohlepni i nezahvalni ljudi

Svetozar Ćorović: 106. godišnjica smrti jednog od najistaknutijih bh. književnika

<p>Tvrtko Kulenović, bosanskohercegovački akademik, književnik, putopisac i scenarist, velikan pisane riječi, koji je ostavio neprocjenjivo književno bogatstvo svojoj Bosni i Hercegovini, otišao je na bolji svijet u 85. godini života, 13. aprila 2019. godine.  </p><p>- Čovjek je čovjek ne samo po onome što hoće da kaže, nego i po onome što neće, i po onome što ne zna da je rekao: na isti način je i pisac pisac – riječi su bosanskohercegovačkog akademika, književnika, putopisca i scenariste Tvrtka Kulenovića. Otvorenost prema drugome bila je njegova životna, ali i definicija književnosti, u koju ga je, kako je sam kazivao, uveo strip koji je kao dječak čitao u novinama u rodnom Šapcu.</p><p>- U djetinjstvu mi je strip bio opsesija. Strip mi je bio temelj svega. Na dan kad je počeo Drugi svjetski rat, čega se, naravno, sjećam, čitao sam „Politikin zabavnik“. Brick Bradford, junak istoimenog avanturističkog stripa, spuštao se u neki bunar, potjera je bila neka, a moj tata dolazi i kaže: „Počeo je rat, bombardovali su Beograd“ – kazivao je Tvrtko.</p><p>Kao autor više od 300 naučnih i stručnih radova, među kojima su romani, eseji iz oblasti teatrologije i književne teorije i kritike, putopisi, pripovijetke, radio-drame, profesor Tvrtko Kulenović uzor je mnogim generacijama svojih studenata, ali i svih onih kojima je književnost i ljubav i zanimanje.</p><p>- Veoma mi je drago kad vidim da moji studentu uspijevaju u onome u čemu sam i ja želio da uspijem, najviše u oblasti književnosti, ali i u teatru. To mi je velika satisfakcija, saznanje da sam bar malo učestvovao u oblikovanju nečega što će oni postati – ponosio se svojim studentima profesor Kulenović.</p><h2>Sin poznatog slikara</h2><p>Tvrtko Kulenović rođen je u Šapcu, 9. aprila 1935. godine, gdje je završio osnovnu školu i prvi razred gimnazije. Njegov otac Hakija Kulenović bio je poznati bosanskohercegovački slikar porijeklom iz stare krajiške bošnjačke porodice, a majka mu je bila nastavnica geografije, Beograđanka, čija je majka, Tvrtkova baka, bila učiteljica. </p><p>- Jedna od rijetkih očevih slika koje imam, zapravo jedino ulje, jeste portret mene kao šesnaestogodišnjaka, a specifična je po tome što je slikana kada sam imao trideset šest godina. Otac mi je kazao: “Sjedni da te slikam.” Sjeo sam jednom-dvaput, i onda mi je rekao da više ne poziram, da me najbolje zna iz doba kada sam imao šesnaest godina, te me takvog i naslikao – govorio je Tvrtko o najupečatljivijem sjećanju na svoga oca.</p><p>Srednjoškolsko obrazovanje Kulenović je stekao u Drugoj muškoj gimnaziji u Sarajevu, a diplomu profesora jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon diplomiranja, prvi posao, poslije služenja u to vrijeme obaveznog vojnog roka, dobio je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu.</p>

<h2>Commedia del' arte</h2><p>Od 1965. do 1967. Kulenović je boravio na Univerzitetu Osmania u Hajderabadu, u Indiji, gdje je studirao klasičnu indijsku i azijsku estetiku. Interes za Indiju probudila mu je knjiga „Umjetnost Indije“, koja je bila puna fascinantnih ilustracija indijskih skulptura. </p><p>- Kad sam vidio tu indijsku skulpturu, bio sam pogođen. Bila je potpuno drugačija od svega tradicionalnog, sva izvijugana, ljudsko tijelo je u vijugama. Ta skulptura je, zapravo, počivala na plesu, jer se u Indiji sva umjetnost izvodi iz umjetnosti plesa, tako da su to figure koje su uhvaćene u jednom vrlo čudnom stanju, u plesnom pokretu, što me je oduševilo – govorio je Kulenović o svojoj očaranosti indijskom umjetnošću i razlogu odlaska u Indiju.</p><p>Od januara do juna 1971. na Institutu del Teatro Univerziteta u Rimu izučavao je komediju del arte i njene veze s azijskim pozorištem. Nakon povratka u Sarajevo, krajem 1971., izabran je za asistenta na novootvorenom Odsjeku za komparativnu književnost, teatrologiju i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta. </p><p>U novembru 1974. Kulenović je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te je 1975. izabran u zvanje docenta, potom, 1980., postaje vanredni profesor, a 1983. redovni profesor na Odsjeku za opću književnost i bibliotekarstvo.</p><h2>Prvi predsjednik P.E.N. centra BiH</h2><p>Osim na Filozofskom fakultetu, Tvrtko je predavao i na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a 1981. i 1987. boravio je i predavao kao gostujući profesor u okviru Fulbrightove fondacije u SAD, na univerzitetima u Rutgersu, Floridi i Ilinoisu. </p><p>Kulenović je bio prvi predsjednik P.E.N. centra Bosne i Hercegovine, osnovanog 30. oktobra 1992., a od 1999. do 2003. bio je na funkciji direktora Narodnog pozorišta Sarajevo. Također je bio redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te saradnik časopisa „Sarajevske sveske“.</p><p>Dobitnik je Šestoaprilske nagrade Sarajeva (1975), Nagrade Udruženja književnika BiH (1983), Dvadesetsedmojulske nagrade BiH (1989), Nagrade Društva pisaca BiH (1994), te nagrade Fonda Otvoreno društvo za najbolji roman 2000. godine.</p><p>Prva književna djela počeo je pisati sedamdesetih godina prošloga vijeka, u periodu koji nazivamo postmodernizmom.</p><h2>Pisac nudi svoj život</h2><p>Početak Tvrtkovog književnog rada bili su stihovi, ali je ubrzo uvidio da mu više odgovara proza, te je njegovo prvo objavljeno djelo bio putopis „Odanost jugu“ (1970). Četiri godine nakon njega objavio je prozno djelo „Putovanja“, koje je književna kritika označila i kao putopis i kao roman. </p><p>- Napisao sam pjesama za pola zbirke. Prva pjesma mi je objavljena u listu „Mladi borac“ 1945. godine, zvala se „Palim borcima Jugoslavenske narodne armije“, ali sam ubrzo shvatio da nemam ono što bih trebao imati za poeziju pa sam počeo pisati priče – izjavio je Kulenović, prisjećajući svojih prvih spisateljskih poduhvata. </p><p>Romane je počeo pisati 1987. godine, kada je objavio „Kasino“, potom slijede „Čovjekova porodica“, „Istorija bolesti“ i „Jesenja violina“. Ujedno je objavljivao književnu kritiku i eseje, od kojih su zapažene „Lektire“ I, II i III, te „Rezime“, u kojem je i čuvena „Autorefleksija“. </p><p>Kulenović je napisao i putopise “Pejsaži zrelog doba” i “Majka voda”, pripovijetke “Trag crne žuči” i “Karavan”, radio-drame “Poetika odustajanja”, “San o staklu ”i “Orenbuška stepa“, te scenarij za poetsko-dokumentarni film “Smrt u Sarajevu”. </p><p>- Svako pisanje o sebi, i u „životu“ i u književnosti je pisanje drugima, svaki dnevnik je pošta, pisac uvijek nudi svoj život drugim ljudima, a drugim piscima nudi i svoj književni život – napisao je Kulenović, između ostalog, u svojoj „Autorefleksiji“.</p><h2>Kandidat za Nobelovu nagradu</h2><p>Početkom agresije na BiH '92.-'95. prvo umire Kulenovićeva majka, a zatim i prva supruga. Nakon rata umire i njegov brat Zoran (Zeko), kojeg spominje u svoja dva romana. </p><p>S drugom suprugom, psihijatricom Almom Đubur Kulenović, rođenom Zagrepčankom, porijeklom iz Hercegovine, oženio se nakon samo tri dana zabavljanja, a slučajno su se sreli i upoznali 1995. godine u Zagrebu.</p><p>S Almom je Tvrtko dobio kćerku Hanu, svoje prvo i jedino dijete. </p><p>- Najveća međuljudska blizina koja se uopšte može ostvariti ostvaruje se u porodici. Ona blizina koju ostvaruju u sportu, u ratu, u profesiji, u vjeri, pa čak i u samoj ljubavi koja joj je najbliža, ali podrazumijeva samo dvoje, ne može se s njom ni porediti. Ako postoji sreća, onda je to ta blizina koja je i meni darovana – opisao je Kulenović na svoj poseban način porodičnu sreću.</p><p>Osim ogromnog književnog opusa i brojnih nagrada, Tvrtko Kulenović je 2015. godine bio kandidat za Nobelovu nagradu, što je i svjetska potvrda vrijednosti njegovih djela. Posthumno mu je, 20. novembra 2019. godine, dodijeljena i nagrada za životno djelo „25. novembar“.&nbsp;</p>

Osim na univerzitetima u BiH i regiji, predavao je kao gostujući profesor u SAD, na univerzitetima u Rutgersu, Floridi i Ilinoisu

Tvrtko Kulenović: 6. godišnjica smrti bh. akademika, književnika, putopisca i scenariste

<p>Safvet-beg Bašagić, jedna od najznačajnijih i najmarkantnijih bosanskohercegovačkih ličnosti, pisac, prosvjetitelj, političar, začetnik moderne bh. književnosti, preminuo je prije 91 godinu, 9. aprila 1934., a sahranjen je među našim velikanima u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.</p><p>Safvet-begova dženaza bila je jedna od najveličanstvenijih ikada održanih u sarajevskoj čaršiji, koja je samo rijetkim pojedincima odavala takvu počast. Dženazi je prisustvovalo više od pet hiljada ljudi, među kojima gotovo svi značajniji ljudi iz kulturnog i javnog života u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.</p><h2>Predsjednik Sabora</h2><p>Bašagić je bio prvi bošnjački doktor nauka i začetnik bošnjačke književne, kulturne i društvene historiografije, te bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka.  Ovaj pjesnik, historičar, dramski pisac, prevodilac, političar i intelektualac, prvi savremeni orijentalist i osmanist 20. vijeka, bio je i predsjednik Bosanskog sabora. Također, Bašagić je jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik društva „Gajret“ koje je preteča i pravni prethodnik današnje Bošnjačke zajednice kulture. </p><p>Rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju. Po majci Almasa-hanumi bio je unuk Derviš-paše (Dedage), a praunuk Smail-age Čengića, pa je Safvet-beg i s očeve (Ibrahim-beg) i s majčine strane potomak starih begovskih porodica istočne Hercegovine. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu, a u Sarajevo se doselio 1882. godine, gdje je završio ruždiju i potom gimnaziju. Od 1895. do 1899. studirao je na Bečkom univerzitetu orijentalne jezike, arapski i perzijski jezik. </p><p>Bašagić je doktorirao orijentalne jezike i historiju islama u Beču 1910. godine, kada je i izabran za zastupnika u Bosanskom saboru. Odmah poslije smrti Ali-bega Firdusa imenovan je za predsjednika Bosanskog sabora. Nakon Prvog svjetskog rata, od 1919. godine radio je kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927., kada je penzionisan.</p>

<h2>Mirza Safvet</h2><p>Poeziju je Bašagić počeo pisati još kao učenik gimnazije, a tokom studiranja u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama “Trofanda iz hercegovačke dubrave”, kada je počeo pisati i prve naučne radove te prikupljati građu za historiju Bosne. Odmah po sticanju diplome počeo je raditi kao profesor u Velikoj gimnaziji u Sarajevu, te zajedno s književnicima Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem, 1. maja 1900., pokrenuo list “Behar”. Godine 1903., osnovao je društva “Gajret, “El-Kamer”, “Muslimanski klub”, a 1907. godine pokrenuo je list “Ogledao”.</p><p>Safvet-beg je pisao pod pseudonimom Mirza Safvet. Tipičan je pjesnik bosansko-begovskog ponosa, koji svojom punoćom izbija naročito u dramskim spjevovima „Abdullah-paša“ i „Boj pod Ozijom“, a  tako i u dramama, a jednu dramu je i naslovio „Bosanski ponos“. Njegove pjesme su jednostavne formom, ali bogate sadržajem, jer u njima Bašagić opijeva boli i stradanja, život i užitke naroda u Bosni i Hercegovini razapetog na velikoj raskrsnici Istoka i Zapada.  </p><p>Godine 1900., izdao je „Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850.“, koja je do pojave knjige „Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana“ historičara Muhameda Hadžijahića, bila standard proučavanja historije muslimana.</p><h2>Preveo “Rubaije”</h2><p>Osim navedenih, značajna su mu i djela: “Najstariji ferman begova Čengića”, “Misli i čuvstva: (nove pjesme)”, “Gazi Husrev-beg (U spomen četiristogodišnjice dolaska u Bosnu)”, “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, “Izabrane pjesme”, “Opis orijentalnih rukopisa moje biblioteke”, “Najstarija Turska vijest o Kosovskom boju”, “Mevlud. Po muteber ćitabima spjevao”... Bavio se i prevođenjem pa je, između ostalog, preveo “Rubaije” perzijskog pjesnika i naučnika Omera Hajama (Khayyam). </p><p>Posljednje Safvet-begovo djelo je „Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini“, u izdanju Matice hrvatske, 1931. godine, koje je svojevrsna nadopuna „Kratkoj uputi u prošlost Bosne od 1463. do 1850.“ i „Bošnjacima i Hercegovcima u islamskoj književnosti“. </p><p>Bašagićeva kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga, koja je u posjedu Univerzitetske biblioteke u Bratislavi, dio je UNESCO-ovog programa “Memory of the World Programme”.</p><p>BH Pošta izdala je, 2014. godine, markicu s likom našeg velikana koji je ostavio neizbrisiv pečat u historiji Bosne i Hercegovine i svog naroda za čiji se napredak borio i srcem i znanjem.&nbsp;</p>

<h2>Rodna kuća u Nevesinju</h2><p>Sve popularnija među posjetiocima, autentična stara bosanska kuća, kaldrma u avliji i stara česma ono je što vas dočeka kada dođete posjetiti rodnu kuću Safvet-bega Bašagića u Nevesinju. Smještena je uz Carevu džamiju (sultana Bajazida Velije) u uličici stotinjak metara iznad tog vjerskog objekta. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, 2005. godine, proglasila je Bašagićevu rodnu kuću nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. </p><h2>Literatura u amanet </h2><p>- Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak, imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima - napisao je Bašagić u svom djelu ”Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”.&nbsp;</p>

Začetnik bošnjačke književne, kulturne i društvene historiografije, te bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka 

Safvet-beg Bašagić: 91. godišnjica smrti prvog bošnjačkog doktora nauka

<p>Prvo treba znati da ju je pravilno pisati rastavljeno od glagola, poput: ne želim, ne radi, ne vole, ne odlazi, ne molite, ne snimaj, ne pjevaju i tako dalje, jer veoma često nailazimo na sastavljeno napisanu riječcu ne uz glagol. Međutim, kad je riječ o imenicama s odričnom riječnicom NE, pravilno ih je pisati sastavljeno: nekultura, nevinost, neznanje nerad, neimaština i tako dalje. I pridjeve koji se tvore dodavanjem riječce NE pravilno je sastavljeno pisati.</p>

<p>Kako je u našem primjeru riječ o pridjevu, i sami zaključujete da ga je pravilno pisati sastavljeno: neuzvraćen, neuzvraćena, neuzvraćeni, neuzvraćenih, neuzvraćenima… Isto vrijedi i za imenicu: neuzvraćenost.</p>

Kad je riječ o pisanju odrične riječnice NE, u
bosanskom jeziku se mnogo griješi u njenom pisanju, odnosno kad se piše sastavljeno, a kada rastavljeno

Kako se piše: neuzvraćen ili ne uzvraćen?

<p>Ova konstrukcija nastala je od prijedloga nad(a) i lične zamjenica ja u instrumentalu - mnom. Prema pravopisu bosanskog jezika, ispravno ju je pisati rastavljeno: nada mnom.</p>

<p>Isto tako se pravilno piše: nada se, nada te, nada me, preda te, preda se, preda me… U emisiji na linku pogledajte primjere ispravne upotrebe ove konstrukcije.</p>

Nadamnom - sastavljeno ili nada mnom - rastavljeno?

Kako se piše: nadamnom ili nada mnom?

<p>U našem primjeru riječ je o imenici ženskog roda koja ima više značenja – može označavati biološku stanicu, sobu u manastiru, samicu u zatvoru, kompjuterski napravljenu proračunsku tabelu i drugo.</p>

<p>Naglašena je kratkouzlaznim akcentom, a pravilno ju je izgovarati i pisati sa suglasnikom Ć - ćelija, ćelije, ćeliji, ćelijo, ćelijom…</p>

Dileme u pisanju i izgovaranju između glasova Č i Ć veoma su česte u bosanskom jeziku

Kako se kaže ili piše: ćelija ili čelija?

<p>Na današnji dan 1945. godine, u Banjoj Luci je rođen prof. dr. Munib Maglajlić. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Postdiplomski studij i titulu doktora književnih nauka stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.</p><p>Akademsku i istraživačku karijeru profesor Maglajlić počeo je 1970. godine, kada se zaposlio u Institutu za izučavanje južnoslavenskih književnosti u Sarajevu. Fokus njegovog djelovanja bila je bošnjačka usmena književnost, a prvi zapaženi tekstovi govore o sevdalinci.</p><p>- Sevdalinka je više nego bošnjačka, više nego bosanskohercegovačka, jer ono što vrijedi pripada cijelom svijetu, a za ono što ne vrijedi niko se ne otima – opisao je profesor Munib Maglajlić najjednostavnijim riječima suštinu našeg najljepšeg kulturnog blaga – sevdalinke. </p><h2>Bošnjačka usmena balada</h2><p>Koliko ga je oduševljavala i inspirirala bosanskohercegovačka usmena kulturna baština dokazuju teme i naslovi njegove magistarske radnje – „Sevdalinka“, koju je odbranio na  Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974., te doktorske disertacije – „Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade“, odbranjene također u Zagrebu 1980. godine.</p><p>Tokom svog četrdesetogodišnjeg bavljenja bošnjačkom usmenom baladom prof. Munib Maglajlić učinio je najviše od svih svojih savremenika, ali i prethodnika, na njenoj afirmaciji i promociji, utvrdivši da su usmene balade u BiH jedinstvene pojave u kontekstu cijelog južnoslavenskog usmenog pjesništva.</p><p>- Nema Bošnjaka koji s obzirom na vjersku pripadnost nisu muslimani pa zato nema ni muslimanske balade na bosanskom jeziku koja istovremeno nije i bošnjačka. Drugim riječima, od pripadnika srodnog slavenskog jezika bošnjačka balada odvaja se svojom bošnjačkom obojenošću, a od pripadnika iste vjere, a druge narodnosti, odvaja se jasnom branom jezičkog uobličenja – napisao je Maglajlić posljednjih dana života, dok je pripremao „Bošnjačku usmenu baladu“, ali nije dočekao objavljivanje svoje knjige.</p><p>- „Bošnjačka usmena balada“ studija je proistekla iz pregalačke radionice profesora Muniba Maglajlića. Ako je suditi prema svjetskoj slavi „Hasanaginice“, balada predstavlja najljepšu usmenopjesničku vrstu kod Bošnjaka. Njenu tematsku okosnicu čini susret sa smrću, a u naslovnoj monografiji predstavljena je na književnohistorijskom i književnoteorijskom planu te sagledana u kulturnohistorijskim okvirima svog nastanka. Međutim, još otvorena izvrsnosti istraživačkog oka, ostala je na profesorovu radnom stolu čekajući završne riječi kojima bi bila upotpunjena – kazala je prof. dr. Nirha Efendić, urednica Maglajlićeve knjige „Bošnjačka usmena balada“, koju je posthumno izdao Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.&nbsp;</p>

<h2>Predsjednik BZK „Preporod“</h2><p>Godine 1992., Maglajlić postaje redovni profesor na Odsjeku za južnoslavensku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1994. biva izabran za predsjednika Bošnjačke zajednice kulture (BZK) „Preporod“, a od 2001. godine do smrti obavlja funkciju direktora Instituta za bošnjačke studije BZK „Preporod“ te istovremeno urednika u Fondaciji „Mula Sadra“.</p><p>Osim brojnih članaka i rasprava objavljivanih u publikacijama, te priređivanja velikog broja antologija i zbornika, Maglajlić je napisao i knjige: „Bibliografija radova o narodnoj književnosti“ (1979), „Od zbilje do pjesme: ogledi o usmenom pjesništvu“ (1983), „Muslimanska usmena balada“ (1985), „Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača“ (1989), te „Usmena lirska pjesma, balada i romansa“ (1991).</p><p>U knjizi „Muslimanska usmena balada“, koju je objavio 1985. godine, Maglajlić je dao pregled dotadašnjih sakupljačkih radova i bavljenja baladom, ističući naročito teme koje su dominantne u baladama: smrt rastavljenih voljenih, djevojke i nevjeste loše sreće, nesretni supružnici, ojađeni roditelji... Posebnu pažnju posvetio je i odnosu bošnjačke balade prema savremenoj književnosti.</p><p>- Knjiga „Muslimanska usmena balada“ izišla je tek 1985. i tako je zapravo i trebao da glasi naslov Munibove disertacije. Munib je bio prisiljen, a to je bilo i u suglasju s njegovom istraživačkom prirodom, da ispituje historijski kontekst bošnjačke usmene balade, njena lokalna obilježja, pa tek onda njene poetičke i estetske vrijednosti. Tada, u tom burnom periodu bespoštednog, beskrupuloznog, politički orkestriranog napada na sve one koji su se bavili bošnjačkom književnosti i identitetom, Munib je, iako stalno napadan, nepokolebljivo vodio one britke polemike u odbranu, ne svoju, već onih koji su bili izvrgnuti tim orkestriranim napadima – rekao je prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović prilikom promocije posthumnog izdanja Maglajlićeve knjige „Bošnjačka usmena balada“. </p><h2>Srčani udar</h2><p>- Maglajlić je bio predsjednik „Preporoda“, profesor, istraživač, književni historičar koji je proučavao usmenu književnost Bošnjaka, direktor Instituta za bošnjačke studije. Čime god da se bavio, ulagao je bez ostatka sebe, uvijek s naumom za boljitak. Bio je za vraćanje digniteta „Preporodu“ kao bošnjačkoj kulturnoj matrici, pa je najmanje što je sadašnji „Preporod“ mogao učiniti u znak zahvalnosti ovoj znamenitoj ličnosti, štampanje prigodne poštanske marke koja će otići u svijet – kazao je sadašnji predsjednik BZK „Preporod“ prof. dr. Sanjin Kodrić prilikom promocije poštanske markice s likom Muniba Maglajlića, 1. decembra 2020. godine.</p><p>Svojim djelima Maglajlić je dao neprocjenjiv historiografski, književni i dokumentaristički doprinos našoj kulturnoj baštini, a u jednom članku o pjesnicima i pjevačima sevdalinki, između ostalog, napisao je:</p><p>- Govoreći o porodici iz koje potječe pjevač Abdija Porča, Hamdija Kreševljaković – povodom balade o pogibiji braće Morić – navodi kako “od trećeg decenija prošlog do početka ovog stoljeća bijahu na glasu pjevači ove i mnogih drugih pjesama Porče, i to Hasan i njegovi sinovi Mehmed i Abdija i Mehmedovi sinovi Abid i Muharem”. Kao što su pokazala etnomuzikološka bavljenja Cvjetka Rihtmana i njegovih saradnika, u sarajevskoj sredini je na glasu po umijeću pjevanja sevdalinki bila također porodica Varešanović, čiji je naizrasliji pojedinac u nizu godina prije i poslije Drugog svjetskog rata bio Muhamed Varešanović, zvani Varešan. Pomalo legendarne crte poprima predstava o Aliji Bibiću, slijepom pjevaču sevdalinki, vlasniku kafane na Brajkovcu, na padinama Trebevića, od kojeg je kao dječak učio pjesme Igbal Ljuca, poznati i omiljeni sazlija i pjevač sevdalinki, koji je u nizu godina pjevao i u bosanskohercegovačkoj javnosti bio prisutan u živopisnom duetu sa suprugom Behkom, također vrsnom pjevačicom sevdalinki.</p><p>Od posljedica srčanog udara, 19. oktobra 2015. godine, Munib Maglajlić preselio je na bolji svijet. Bio je zasigurno najzaslužniji što je bošnjačko usmeno pjesništvo u domaćoj, ali i u međunarodnoj književnoj historiografiji i folkloristici, pronašlo svoje mjesto, te zato zaslužuje epitet velikana bosanskohercegovačke književnohistoriografske akademske zajednice.</p>

Tokom svog četrdesetogodišnjeg bavljenja bh. usmenom baladom učinio je najviše od svih svojih savremenika, ali i prethodnika na njenoj afirmaciji

Prof. dr. Munib Maglajlić: 80. godišnjica rođenja bh. akademika i književnika 

<p>Godina je prošla od smrti jednog od najvećih i najboljih bosanskohercegovačkih književnika svih vremena akademika Abdulaha Sidrana. Te subote, 23. marta 2024. godine, kad je prestalo da kuca srce dobrog “Babuke”, kako su ga zvali svi koji su ga poznavali, vijest o njegovoj smrti potresla je bh. građane, koji su se nadali da će njihov omiljeni pjesnik ipak dobiti bitku s teškom bolešću. Ali nije je uspio pobijediti. Dobru pjesničku bosansku dušu “oplakivala” je i jedna mačka, čuvajući njegov mezar danima. </p><h2>“Sarajevski tabut”</h2><p>Abdulah Sidran rođen je u Sarajevu 2. oktobra 1944. godine. U rodnom gradu se školovao i apsolvirao na Filozofskom fakultetu. Jedno vrijeme je radio kao urednik studentskog lista “Naši dani”, a potom kao dramaturg na Televiziji Sarajevo, do 1992. godine. Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka počeo je objavljivati pjesme i prozu, u generaciji mladih književnika koja je nazvana "šezdesetosmaškom". </p><p>Zbirku poezije simboličnog naslova “Sarajevski tabut” napisao je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992. – 1995.), za koju je dobio priznanje "Nagrada slobode" francuskog PEN centra. Izbor Sidranove poezije koji je preveden na italijanski jezik osvojio je nagradu "Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo".</p>

<h2>Brojna djela</h2><p>Osim književnim djelima, Sidran se istakao i scenarijima za filmove "Sjećaš li se Dolly Bell", "Otac na službenom putu", "Kuduz", “Savršeni krug”... Bio je jedan od najznačajnijih filmskih scenarista, ne samo u bosanskohercegovačkoj, nego i u nekadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji. </p><p>Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Odjeljenje književnosti i umjetnosti (kasnije Odjeljenje umjetnosti) izabran je 1995., a za redovnog 2008. godine.</p><p>Prvo djelo “Šahbaza” Sidran je objavio 1970. godine, a potom su se nizala ostala: “Potukač”, “Kost i meso”, “Dječija bolest: Otac na službenom putu” (pozorišni komad), “Otac na službenom putu”, “Bolest od duše”, “Sarajevski tabut”, “Dvije grafike”, “Planeta Sarajevo”, “Zdravo Bosno, stižem iz Sarajeva” (putopis), “Zašto tone Venecija”, “Sarajevska zbirka i druge pjesme”, “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, “Kuduz”, “Sjećaš li se Doli Bel”, “Tvrđava Meše Selimovića” (dramatizacija i scenarij), “Morija”, “Dobročinitelj”, “Suze majki Srebrenice”, “Otkup sirove kože”, “Oranje mora”, “A Nurija veli”… </p><p>Neizbrisiv trag u našoj književnosti Sidran je naročito ostavio potresnom “Pjesmom o Srebrenici”.</p><h2>Nagrade i priznanja</h2><p>Koliko su Sidranova djela vrijedna i cijenjena, ne samo u BiH nego i u svijetu, dokazuju brojne važnije domaće i inozemne književne nagrade i priznanja koja je dobio, između ostalih: Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, 1979.; Godišnja nagrada izdavačkog preduzeća “Svjetlost”, 1979.; Zmajeva nagrada – Matica srpska, Novi Sad, 1980.; Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, 1986.; Nagrada za slobodu govora i izražavanja Fondacije za slobodu govora i izražavanja, SAD, 1993.; Nagrada Slobode PEN centra Francuske, 1994.; Premio letterario della Fondazione Laboratorio Mediterraneo 1996.; Nagrada Skender Kulenović, 2002.; Godišnja nagrada BZK “Preporod”, 2002.; Bosanski stećak – nagrada Društva pisaca BiH za životno djelo, 2004.; Premio letterario dedicato a Umberto Saba, Trst, 2005.; Velika plaketa Kantona Sarajevo, 2006.</p><p>Osim književnih, dobio je i mnoge filmske nagrade i priznanja, među kojima, Zlatne arene Filmskog festivala u Puli za scenarije filmova “Sjećaš li se Doli Bel”, “Otac na službenom putu” i  “Kuduz”; Felix, nagrada Evropske filmske akademije, za film “Kuduz”; Kaciga celjskog viteza za film “Savršeni krug”; Zlatni lav Filmskog festivala u Veneciji za film “Sjećaš li se Doli Bel”; Zlatna palma, Filmskog festivala u Kanu, za film “Otac na službenom putu”…</p>

<h2>Intelektualna gromada</h2><p>Teško je pobrojati sva djela koja je napisao, ali i nagrade koje je dobio, jer je Sidranov opus veoma bogat. Osim toga, pisao je tekstove i kolumne u mnogim bosanskohercegovačkim novinama, držao predavanja o književnosti i bosanskom jeziku. Bio je intelektualna gromada, a posebno se hvalio titulom majstorskog kandidata u šahu.</p><p>U znak sjećanja na našeg velikana Abdulaha Sidrana, prošle godine u avgustu, prije službenog otvorenja 30. izdanja Sarajevo Film Festivala, u Ljetnom kinu Coca-Cola održana je projekcija filma "Kuduz" Ademira Kenovića, za koji je Sidran napisao scenarij. Bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović se na festivalskom trgu ispred Narodnog pozorišta tada pojavio u majici s likom Abdulaha Sidrana uz natpis "Babuka", odavši i na taj način počast jednom od najboljih bosanskohercegovačkih sinova. </p><h2>Umreš, pa lijepo središ utiske</h2><p>“Ovako ništa ne valja. Poživi čovjek 70, 80 godina, i ode. Svašta vidio, ništa razumio. Kakav doš’o na svijet, takav sa svijeta otiš’o. Nego bi mu trebalo, čim krene da umre, dodati još 30-40, da sredi utiske… Život prođe k’o minuta – ništa nisi stig’o završiti”, napisao je Sidran u jednoj od svojih kolumni.</p>

Istakao se scenarijima za filmove "Sjećaš li se Dolly Bell", "Otac na službenom putu", "Kuduz", “Savršeni krug”...

Akademik Abdulah Sidran: Prva godišnjica smrti pjesnika duše bosanske 

<p>Zamjenica moj je prisvojna zamjenica, a zamjenica svoj je povratno-prisvojna. Kad nešto pripada prvom licu jednine, upotrijebit ćemo zamjenicu MOJ, a zamjenicu SVOJ kad se radnja odnosi na subjekt ili nešto pripada subjektu.</p>

<p>Veoma često se pogrešno koriste prisvojne zamjenice poput moj, tvoj, njegov, naš umjesto povratno-prisvojne zamjenice za svako lice - svoj. Da bi vam bilo potpuno jasno kad koju zamjenicu upotrijebiti, pogledajte primjere u emisiji.</p>

Odnosno kad koristiti zamjenicu moj, a kada zamjenicu svoj

Šta je pravilno: moj ili svoj?

<p>Isparta, prekrasni grad u centru istoimene regije na jugozapadu Turske, dom je bezbrojnim prirodnim čudima zbog čega je sve popularnija turistička destinacija Turske, sa svojom kulturom, ekonomijom, historijskim bogatstvom i prirodnim ljepotama. Poznata je naročito po uzgoju ruža i u procentu od 65 posto učestvuje u ukupnoj svjetskoj proizvodnji ulja od ruže. </p><p>Ova cvjetna bašta Turske posjetioce očarava svojim živopisnim ružinim vrtovima, ali i poljima lavande, gdje slatki cvjetni mirisi ispunjavaju zrak, a zadivljujuća prirodna čuda ostavljaju bez daha.</p>

<h2>Ruža i lavanda</h2><p>Ruža od davnina nosi titulu kraljice cvijeća, a po svojoj ljepoti i opojnom mirisu ističe se Rosa damascene ili Ispartanska ruža, koja cvjeta od početka do kraja juna. Ta godišnja berba ruža u Isparti predstavlja pravi praznik, kako za stanovnike tako i za posjetioce, donoseći sobom slatki miris cvjetnog slavlja. Od Ispartanske ruže nastaju različiti kozmetički proizvodi, uključujući ružinu vodicu, ulje, parfeme i kreme, ali i ukusni jestivi proizvodi poput ružinog slatka i pekmeza, koji se prerađuju u modernim fabrikama. </p><p>Osim po velikoj proizvodnji ruža, Isparta je danas poznata i po proizvodnji lavande. Lavandina polja u selu Kuyucak, smještenom u okrugu Keciborlu, trenutno čine čak 90 posto proizvodnje lavande u Turskoj. Nakon berbe, lavanda se prerađuje u svježu ili sušenu formu te se pretvara u raznovrsne proizvode poput krema, sapuna, ulja, kolonjskih vodica i drugih proizvoda. Berba lavande započinje poslije sezone berbe ruža, krajem jula, i traje do sredine avgusta, donoseći još jedan period mirisne magije.</p>

<h2>Jezera Egirdir i Kovada</h2><p>Čari Isparte, osim bogatih vrtova ruža i lavande, pojačava oblast jezera - područje u mediteranskom bazenu s nekoliko jezera. Ističu se veličanstveno jezero Egirdir, najveće u regiji, te slikovito jezero Kovada, koje je smješteno unutar nacionalnog parka.</p><p>Na jezeru Egirdir nalaze se dva otoka - Can, idealan za kampovanje i izlete, i Yesil, sa šarmantnim selom, drvenim kućicama i uskim ulicama. U blizini jezera Egirdir smješten je drevni dvorac Egirdir iz istočnorimskog perioda te 800 godina stara džamija Hizirbey. </p><p>Jezero Kovada pruža slikovito okruženje s jedinstvenom florom i faunom, dok nacionalni park koji ga okružuje predstavlja omiljeno odredište za fotografiranje prirodnih ljepota, posmatranje divljih životinja, planinarenje i kampovanje.</p>

Ova cvjetna bašta Turske posljednjih godina je sve popularnija turistička destinacija 

Isparta: Grad ruža

<p>Brojevi do pet: jedan, dva, tri i četiri se u bosanskom jeziku dekliniraju, što znači da su riječi dviju i dvaju ispravne, odnosno da je ovo pravilan oblik genitiva množine broja dva. Razlika je jedino u rodu, koji određuje kad koju treba koristiti. <br></p>

<div>Genitiv množine broja dva u ženskom rodu glasi dviju, a u muškom i srednjem rodu glasi dvaju, ali, nažalost, često im se zamijene mjesta ili se, što je još češće, čak uopće ne primjenjuju nego i u genitivu čujemo nominativni oblik dva. <br></div>

Meša Selimović: 115. godišnjica rođenja mađioničara lijepe riječi

Verona: Grad ljubavi, mostova i začina

Franjo Pirkl, direktor OK Napredak Odžak, za "Dnevni avaz": Odžačani državni prvaci u odbojci

Dževad Jahić: Prva godišnjica smrti bh. akademika, lingviste, profesora i pjesnika

Emina Zečaj: 5. godišnjica smrti jedne od najboljih bh. interpretatorica sevdalinki

Svetozar Ćorović: 106. godišnjica smrti jednog od najistaknutijih bh. književnika

Tvrtko Kulenović: 6. godišnjica smrti bh. akademika, književnika, putopisca i scenariste

Safvet-beg Bašagić: 91. godišnjica smrti prvog bošnjačkog doktora nauka

Kako se piše: neuzvraćen ili ne uzvraćen?

Kako se piše: nadamnom ili nada mnom?

Kako se kaže ili piše: ćelija ili čelija?

Prof. dr. Munib Maglajlić: 80. godišnjica rođenja bh. akademika i književnika

Akademik Abdulah Sidran: Prva godišnjica smrti pjesnika duše bosanske

Šta je pravilno: moj ili svoj?

Isparta: Grad ruža

Šta je pravilno: dviju ili dvaju?

Meša Selimović: 115. godišnjica rođenja mađioničara lijepe riječi

Verona: Grad ljubavi, mostova i začina

Franjo Pirkl, direktor OK Napredak Odžak, za "Dnevni avaz": Odžačani državni prvaci u odbojci

Dževad Jahić: Prva godišnjica smrti bh. akademika, lingviste, profesora i pjesnika

Emina Zečaj: 5. godišnjica smrti jedne od najboljih bh. interpretatorica sevdalinki

Svetozar Ćorović: 106. godišnjica smrti jednog od najistaknutijih bh. književnika

Tvrtko Kulenović: 6. godišnjica smrti bh. akademika, književnika, putopisca i scenariste

Safvet-beg Bašagić: 91. godišnjica smrti prvog bošnjačkog doktora nauka

Kako se piše: neuzvraćen ili ne uzvraćen?

Kako se piše: nadamnom ili nada mnom?

Kako se kaže ili piše: ćelija ili čelija?

Prof. dr. Munib Maglajlić: 80. godišnjica rođenja bh. akademika i književnika

Akademik Abdulah Sidran: Prva godišnjica smrti pjesnika duše bosanske

Šta je pravilno: moj ili svoj?

Isparta: Grad ruža

Šta je pravilno: dviju ili dvaju?