<p>Na današnji dan prije 37 godina, preminuo je bosanskohercegovački maesto harmonike Ismet Alajbegović Šerbo, u čijem virtuoznom sviranju je naša najljepša pjesma dobila još ljepši i sugestivniji zvuk. Zlatni prsti ovog genijalnog maestra na tipkama proizvodili su takve tonove da je svako ko ih je čuo bivao očaran. </p><p>Mnogi njegovi savremenici izjavljivali su da su zbog Šerbinog sviranja zavoljeli sevdalinku, koja je bila u svakom damaru i svakoj misli ovog časnog umjetnika. Govoreno je da Šerbo harmonikom rasipa emocije, „priča“ melodije, tužne za utjehu, a vedre za raspoloženje. Posvetio je cijeli život sevdahu i sevdalinci, čuvajući i štiteći to naše najljepše blago od zaborava, ali i skrnavljenja. </p><h2>Pravi genije</h2><p>- Vi u Sarajevu imate pravog genija. To je onaj harmonikaš Šerbo. Zamislite, molim vas, ja sam mu jednom prigodom odsvirao jednu gotovo cijelu moju operetu („Mala Florami“), a on je onda sjeo za moj klavir i sve tako savršeno ponovio kao da je tu moju skladbu stotinu puta čuo i isto toliko puta odsvirao – rekao je jedne prilike o Šerbi slavni hrvatski kompozitor Ivo Tijardović.</p><p>Također je o Šerbi imao samo riječi hvale i nekadašnji šef Muzičke produkcije Radio Sarajeva prof. dr. Zijo Kučukalić, koji 50-ih godina prošlog vijeka trebao da "muzički opismeni" članove Narodnog i Tamburaškog orkestra, među kojima je bio i Šerbo. Prvi zadatak bio je da odsviraju „Na lijepom plavom Dunavu“. Javio se Šerbo i besprijekorno odsvirao Štrausov (Strauss) valcer, iako nije bio muzički obrazovan.</p><p>- Njega niko nije mogao naučiti da notno svira kao što niko nikoga i nikada neće naučiti da tako svira sevdalinku kao što je svirao Šerbo... - kazao je tada profesor Kučukalić.</p>

<h2>Prvi muzičar Radio Sarajeva</h2><p>Ismet Alajbegović Šerbo rođen je 6. marta 1925. godine u Sarajevu. Nadimak je dobio po djedu Šerbi, koji ga je mnogo volio i svugdje sa sobom nosio, u sepetu ili na leđima, a komšije bi dobacivale: „Eto malog Šerbe“. Otac mu je bio trgovac, ali je lijepo svirao i harmoniku pa ju je Šerbo od rođenja slušao, a čim je mogao držati teški instrument, i svirao. Učio je i od harmonikaša Arifa Merdžanovića, u čiju kćerku se zaljubio i ona mu je kasnije postala životna saputnica. Kao mladić Šerbo je vježbao i svirao harmoniku i u Kulturno-umjetničkom društvu „Gajret“.</p><p>Godine 1945., nakon što je na Radio Sarajevu prve rečenice izgovorio tehničar Đorđe Lukić, oglasili su se svojim harmonikama u duetu Zaim Imamović i Ismet Alajbegović, koji su tri godine sami svirali uživo na radijskim talasima. Tada su snimili prvo zajedničko kolo koje su nazvali „Čarlama“. Kasnije se Zaim opredijelio za vokalnog solistu, postavši velika zvijezda Sarajevskog radija i legenda sevdaha, a Ismet je postao vođa orkestra, aranžer, kompozitor i autor. Prva pjesma koju su dvojica genijalnih muzičara zajedno snimili za produkciju „Jugoton“, 1948. godine, bila je „Sedamdeset i dva dana“. </p><p>Šerbo je ostavio iza sebe veliki broj kola kojima je bio autor: „Plješevačko“, „Kićino“, „Mostarsko“, „Avducka kola“, „Narodna bh. kola“… , te brojne pjesme koje je komponovao: „Tebi, majko, misli lete“, „S one strane Drine“, „Kraj pendžera Jusuf stari“, „Moj Prijedore, pun si mi sevdaha“, „Bulbul pjeva okolo Mostara“, „Sevdalinko, pjesmo najmilija“…&nbsp;</p>

<h2>Svirao po istilahu</h2><p>S harmonikom i pjevačima narodnih pjesama Ismet je obišao cijelu bivšu zajedničku nam državu, Evropu i svijet, nailazeći svugdje na veliki respekt i muzičkih stručnjaka i publike. Bio je muzičar apsolutnog sluha kome su se svi divili, a uz to i autor, kompozitor, producent, te učitelj mnogih mladih muzičkih talenata. Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima je najznačajnija Estradna nagrada Jugoslavije, te mnogih plaketa, povelja itd.</p><p>Šerbo je volio sevdah, svirao ga je poravno, po istilahu, bez napora i improvizacija, zbog čega bolji poznavatelji sevdalinke ističu njegov veliki doprinos harmonizaciji te pjesme. Svojim nježnim sviračkim manirom izgradio je stil koji je bio i ostao nedostižan i za najveće virtuoze na harmonici.  </p><p>Godine 1987., 28. jula, nježno srce maestra „namrgođenog lica“ prestalo je kucati u 62. godini života. Ostavio nam je neponovljiva remek-djela, ne samo kola i instrumentalne bravurozne izvedbe, nego i narodne pjesme, koje danas ne razlikujemo od izvornih sevdalinki, kojima je Šerbo udahnuo melodiju na tekstove pjesnika Alekse Šantića i Safeta Kafedžića te humoriste Nikole Škrbe.&nbsp;</p>

Bio je muzičar apsolutnog sluha kome su se svi divili, a uz to i autor, kompozitor, producent, te učitelj mnogih mladih muzičkih talenata

Ismet Alajbegović Šerbo: 37. godišnjica smrti bh. maestra harmonike 

<p>U Sarajevu je na današnji dan, 27. jula 2023., u 85. godini života preminula jedna od najboljih i najljepših interpretatorica sevdalinki i članica umjetničkog savjeta Fondacije “Sevdah” Zekija Čuturić. Pripadala je  „zlatnoj generaciji“ sevdalija, rame uz rame sa Zaimom Imamovićem, Safetom Isovićem, Bebom Selimović, Himzom Polovinom, Zehrom Deović i Zorom Dubljević.</p><p>Prema mišljenju muzičara i muzičkih kritičara, Zekiju je krasio najmiliji, najtopliji, najmekaniji glas s kojim se sevdalinka stapala, a kojim je plijenila i osvajala publiku, budeći najtananije emocije. </p><h2>Trajni snimci</h2><p>Zekija Čuturić rođena je 1939. godine u Bosanskoj Dubici, u bogatoj trgovačkoj porodici. Nakon očeve smrti, s bratom i sestrom doselila je u Sarajevo, gdje je uskoro počela pjevati sevdalinke u KUD-u “Slobodan Princip Seljo”. Nedugo potom je, nakon položene audicije, postala solistica Radio Sarajeva. Nekoliko decenija bila je uposlenica i vokalna solistica Radio Sarajeva. “Haj, vino piju dva jarana mlada”, jedan je od prvih njenih radijskih snimaka, koji se i danas može naći u arhivi ove kuće.</p><p>Za arhiv Radio Sarajeva snimila je mnogo trajnih snimaka izvornih tradicionalnih pjesama, među kojima i manje poznatih i skoro zaboravljenih, koje su, poput najpoznatije pjesme iz njenog repertoara „Djevojka je zelen bor sadila“ doživjele veliku popularnost.</p><p>- Radili smo dugo u istoj redakciji revijalnog programa ovog radija. Može se reći da Zekija nije žudjela za estradnom popularnosti, nego da je pjesma bila njena velika ljubav koju je živjela sve do ovog odlaska s ovog svijeta. Bila je redovna učesnica programa u sarajevskoj kući sevdaha. A upravo je ogroman značaj za očuvanje sevdalinke djelo te vrste izvođača, sevdalija koje pjesmu čuvaju i prenose iz ljubavi – kazao nam je njen radni kolega novinar Enver Šadinlija, jedan od najzaslužnijih ljudi za očuvanje naše najljepše kulturne baštine – sevdalinke.</p>

<h2>Pjevala o ljubavi</h2><p>Zekija nije samo pjevala, nego je i sakupljala sevdalinke, odlažući ih u arhiv Radio Sarajeva, gdje se i danas čuvaju. Među tim arhivskim vrijednostima koje je otpjevala, sačuvala, otela od zaborava, nalazi se i sevdalinka iz njenog rodnog mjesta “Oj Dubice, bijela golubice”… Nikada nije zaboravila svoju Dubicu, svoje sugrađane pa je često dolazila s poznatim pjevačima u namjeri da ih pjesmom razveseli. </p><p>Nepregledna je arhiva diskografskih ostvarenja Zekije Čuturić. Prvu singl ploču “Safikada” snimila je 70-ih godina 20. vijeka. Tu sjajnu potresnu baladu o ljubavi i ženskoj vjernosti napisao je Vlado Divjak, a muziku komponovao Vlatko Marković, a Zekija ju je pristala otpjevati jer je zasnovana na istinitoj priči o beskrajnoj vjernosti i ljubavi žene. Osim te prve njene komponovane pjesme, za sarajevski “Diskoton”, uz pratnju Jovice Petkovića, ispjevala je singlicu s pjesmama “Još te noćas samo ljubim” i “Pomisli još nekad”, iako je izbjegavala komponovane pjesme. </p><h2>Brojna priznanja</h2><p>Moto naše doajene bio je da nema pjesme bez sevdalinke, niti sevdalinke bez sevdaha. Pjevala ih je srcem i vratila u život mnoge poput: “Umihana hadži Jusufova”, “Po Taslidži pala magla”, “Iz tiha me glava boli”, “Majka Fatu rano budi”, “Akšam mrače”, “Ah, moj dilbere”, “Sinje more”, “Adem kada mlada nevjesta”, “Šećer Mujo i besjede tvoje”, “Kad se jangin iz sokaka pomoli”, “Srušila se kula i kapija”, “Da sam sjajna mjesečina”…</p><p>Za svoj umjetnički rad dobila je desetke društvenih i esnafskih priznanja. Posljednje među njima je Zlatna povelja za višedecenijski rad na očuvanju sevdalinke, koju joj je u maju 2022. godine dodijelila Fondacija “Sevdah”.</p>

<h2>Skromna žena dobrog srca</h2><p>Zekija je bila skromna žena dobrog srca, uvijek spremna da pomogne svima. Uprkos mnogim porodičnim dramama, dala je veliki doprinos očuvanju bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa. Njena karijera je bila jedna od najdužih u bh. estradi, a i danas su sevdalinke koje je ostavila iza sebe rado slušane.&nbsp;</p>

Krasio ju je najmiliji, najtopliji, najmekaniji glas s kojim se sevdalinka stapala 

Zekija Čuturić: Prva godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

<p>I u današnjoj emisiji “Lijepe riječi” ćemo razriješiti nekoliko jezičkih nedoumica i popraviti naše usmeno i pismeno izražavanje.</p><p><br></p>

<p>Prva koju nam je zadao naš strogi pravopis bosanskog jezika jeste kako je pravilno reći ili napisati: sudca ili suca – sa suglasnikom D ili bez njega?&nbsp;</p><p>U ovom primjeru riječ je o dilemi kako se pravilno piše genitiv jednine imenice muškog roda sudac, odnosno osobe koja sudi, državnog službenika koji radi na sudu.&nbsp;</p><p>Sinonim ovoj riječi je sudija i obje su u upotrebi u našem jeziku. </p>

Sinonim ovoj riječi je sudija i obje su u upotrebi u našem jeziku

Kako je pravilno reći ili napisati: sudca ili suca? 

<p>Vjerujem da jedva čekate da saznate koje jezičke nedoumice rješavamo u današnjoj emisiji “Lijepe riječi”.&nbsp;</p><br>

<p>Pa da krenemo odmah. Kako se pravilno piše: napola – sastavljeno ili na pola - rastavljeno?</p><p>Ovdje je riječ o pravilima sastavljenog i rastavljenog pisanja.&nbsp;</p><p>Naime, radi se o tome da su oba izraza tačna i pravilna, ali ne u istim jezičkim kontekstima jer nemaju isto značenje. </p>

Ovdje je riječ o pravilima sastavljenog i rastavljenog pisanja

Kako se pravilno piše: napola ili na pola? 

<p>U nekim emisijama sam vam već spominjala da je jedna od najčešćih dilema u pravilnom pisanju glasovnih grupa IJE i JE. <br></p>

<p>Dok jedni tvrde da im to ide ‘od ruke’, mnogima IJE i JE predstavljaju veliku poteškoću.&nbsp;</p><p>A pravilo je jednostavno: ako je izgovor sloga dug, pišemo IJE, kao naprimjer: bijel, cvijet, miješati, odijelo, riječ, rijeka, svijet i tako dalje. A ako je izgovor sloga kratak, piše se JE kao u primjerima: djed, razumjeti, savjet, sjena i slično.&nbsp;</p><p>Naše prvo današnje pitanje je kako je pravilno napisati: sporazumijevati se ili sporazumjevati se? S IJE ili JE? <br></p>

A pravilo je jednostavno: ako je izgovor sloga dug, pišemo IJE

Kako je pravilno napisati: sporazumijevati se ili sporazumjevati se? 

<p>U mnoštvu nedoumica koje nam priređuje naš bogati bosanski jezik, naišla sam na jednu zanimljivu, a koja se češće piše pogrešno nego pravilno. <br></p>

<p>Kako je pravilno reći ili napisati: seksepil ili seksipil? Vjerujem da većina vas pomisli da je pravilno seksipil, jer uglavnom tu riječ čujemo ili pročitamo, ali niste u pravu. </p><p>Pravilno je seksepil. Zašto?</p><p>Pogledajte video. <br></p>

Vjerujem da većina vas pomisli da je pravilno seksipil, jer uglavnom tu riječ čujemo ili pročitamo, ali niste u pravu

Kako je pravilno pisati: seksepil ili seksipil?



<p>I danas ćemo razriješiti nekoliko jezičkih nedoumica, a polazimo od jedne veoma česte s kojom se skoro svakodnevno susrećemo.&nbsp;</p><br>

<p>Kako je pravilno reći ili napisati: bajki ili bajci?</p><p>Ovdje je riječ o tome provodi li se ili ne provodi glasovna promjena sibilarizacija - u kojoj zadnjonepčani suglasnici K, G i H ispred samoglasnika I prelaze u sibilante C, Z i S. Sibilarizacija se provodi kod kratke množine poput, naprimjer: vuk – vuci, te dativa i lokativa jednine poput: noga – nozi. Kao i druge glasovne promjene, i sibilarizacija ima svoje izuzetke, odnosno slučajeve kad se ne provodi.&nbsp;</p><p>Naprimjer, kod imenice liga – pravilno je ligi, a ne lizi ili baka – baki, a ne baci. U našem primjeru riječ je o tome provodi li se ili ne provodi sibilarizacija u dativu i lokativu imenice BAJKA. Prema pravopisu bosanskog jezika, pravilno je da se sibilarizacija provodi, te se kaže ili piše: BAJCI. </p>

Naprimjer, kod imenice liga – pravilno je ligi, a ne lizi ili baka – baki, a ne baci

Kako je pravilno reći ili napisati: bajki ili bajci? 

<p>Na današnji dan 1929. godine, u selu Stratinska kod Banje Luke, rođen je književnik Ilija Kozić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih lirika, dobitnik brojnih književnih nagrada, kao i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. Otac mu se zvao Lado, pa je on tako postao Ilija Ladin. </p><p>Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Banjoj Luci, Ladin odlazi u Sarajevo, gdje završava Višu pedagošku akademiju, a potom i studij romanistike, odnosno francuskog i italijanskog jezika na Filozofskom fakultetu. Radio je kao učitelj i profesor francuskog jezika u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima, a najduže u Sarajevu.</p><p>Prvu zbirku pjesama “Prije tebe ničega” objavio je tek 1968., u četrdesetoj godini života. Uslijedile su “Od neba naovamo”, “Pjesme o kolibi”, “Pjesme o pticama”, “Patnja je počela” i “Takav sam vam večeras”, u kojima je pisao o antičkoj i biblijskoj tematici, te fenomenima prirode, života i zajedništva svih živih bića.&nbsp;</p>

<h2>Račun svodeći</h2><p>U zbirkama “Gospodin Mo” i “Muzama se ispričavam”, koje je objavio 1995. godine, opisao je svoje doživljaje i preživljavanje tokom opsade Sarajeva u agresiji na BiH 1992. - 1995. Svaka od tih stotinjak pjesama izražavala je njegovu saživljenost s patnjom i nesrećom svojih sugrađana, a najviše ga je boljela dječija tragedija.  </p><p>„Smrt ima posla po gradu danas nemoj<br>Nemoj dijete i ti<br>Imati<br>Smrt gleda kroz prozor na te danas nemoj<br>Nemoj dijete<br>I ti<br>Gledati<br>Ono smrt u grimizu i svili plovi<br>Nije oblak<br>Nije nebo<br>Plavo“ (Dijete gleda kroz prozor)</p><p>„Račun svodeći“ je autobiografska pjesma Ilije Ladina, za koju je kazao da ju je najduže pisao, prepravljajući je i mijenjajući iz zbirke u zbirku skoro trideset godina, te da je nikad nije smatrao dovršenom:</p><p>„Samo san: o tom san<br>I obilje mene što već jede mene<br>Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa<br>Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno<br>Pod vjeđama moj san: još ničega ovdje<br>Pod nogama moj put: još ničega tamo<br>Na izmaku snaga samo san: o tom san<br>Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa...“</p>

<h2>Usamljeni pjesnik</h2><p>U sobici jednog sarajevskog staračkog doma, 23. oktobra 2001., prestalo je kucati srce usamljenog pjesnika tužne sudbine, koji pred kraj života, od posljedica nervnog sloma, nije ni znao da je bio pjesnik. A Ilija Ladin je bio, ostao i ostat će upamćen po svojim pjesmama u kojima je, osim o ljudima, pjevao o pticama, gljivama, cvjetovima i travkama, o antičkim junacima i starozavjetnim likovima. </p><p>Nakon njegove smrti ustanovljena je pjesnička manifestacija “Grah za Iliju Ladina”, kojom su kolege pjesnici željeli sačuvati sjećanje na njegov lik i djelo. Naziv „Grah za Iliju Ladina“ manifestacija je dobila prema sjećanju na ratne godine, kada se grupa sarajevskih pisaca, uprkos granatama, već u ljeto 1992. počela okupljati u devastiranom „Domu pisaca“, gdje je i Ilija dolazio, kako je šaljivo govorio, „da pojede grah“.</p><p>Godine 2010., u Fojnici je snimljen kratki igrani film "Kako je Ilija Ladin predavao njemački", autora Mire Petrovića, koji je režirao Segor Hadžagić. Film je priča o istinitom događaju iz života Ilije Ladina koji je kao student francuskog jezika došao u jednu osnovnu školu predavati njemački jezik. Kako ni sam nije znao njemački, učio ga je zajedno s učenicima, uvodeći nove pedagoške metode kojima su djeca bila oduševljena. Glavnu ulogu u filmu, Iliju Ladina, odigrao je glumac Dragan Šuvak.</p><h2>Anegdote o Ladinu </h2><p>"Ilija Ladin je početkom sedamdesetih kupio auto, Citroen Diana, premda nije imao položen vozački ispit. Smjestio je Dianu u dvorište, i godinama je promatrao kako stari, hrđa i trune. O njezinom je propadanju napisao barem jednu pjesmu, a u mnogim njegovim stihovima i pjesmama se sudbina tog auta javlja mimogred i u primisli. A druga anegdota priča kako je Ilija putovao u Pariz, obilazio grad svoga akademskog zvanja i jezika, i slikavao se po onim fotografskim automatima, koji bi izbacili po šest slika, ali se trudio da na svakoj slici ima drukčiji izraz lica…" (Miljenko Jergović)</p>

U zbirkama „Gospodin Mo“ i „Muzama se ispričavam“ opisao svoje preživljavanje u ratnom Sarajevu 

Ilija Ladin: 95. godišnjica rođenja bh. književnika i profesora

<p>Danas ćemo krenuti od pitanja koji veznik je pravilno koristiti: ako ili ukoliko?&nbsp;</p><p><br></p>

<p>Riječ je o veznicima pogodbenih rečenica. Pogodbene rečenice su zavisnosložene rečenice u kojima se izražava neka pogodba: stvarna, nestvarna ili moguća.&nbsp;</p><p>Oba veznika, ako i ukoliko, u upotrebi su u bosanskom jeziku. Međutim, ponekad se veznik ukoliko nepravilno koristi umjesto ako. Pravilo je da se ukoliko koristi samo u kombinaciji s veznikom utoliko.&nbsp;</p><p>Naprimjer: Ukoliko dođeš, utoliko ćeš dobiti svoje stvari. ili: Ukoliko napišeš domaću zadaću, utoliko ćeš dobiti peticu, ili: Ukoliko napravite sve što se od vas traži, utoliko smijete otići kući. U ostalim pogodbama koristi se veznik ako i nepravilno bi ga bilo zamijeniti veznikom ukoliko. Ali to se, nažalost, veoma često dešava.</p>

Riječ je o veznicima pogodbenih rečenica

Koji veznik je pravilno koristiti: ako ili ukoliko? 

<p>Današnju emisiju “Lijepe riječi” počinjemo jednom veoma čestom nedoumicom - Kako je pravilno pisati riječ koju svakodnevno više puta koristimo: Facebook – velikim početnim slovom ili facebook – malim početnim slovom? </p><br>

<p>U bosanskom jeziku nam čestu dilemu stvara pisanje velikog i malog početnog slova.&nbsp;</p><p>Već sigurno znate da rečenicu počinjemo velikim slovom, da vlastita imena i prezimena, nadimke, imena stanovnika neke države ili pripadnika naroda pišemo također velikim početnim slovom, a da se kolokvijalni nazivi za pripadnike nekih udruženja, stranaka, organizacija, kao i pridjevi na -ski i -čki poput bosanski, zenički pišu malim početnim slovom, ako nisu dio nekog naziva poput Bosanski kulturni centar ili Sarajevski aerodrom i slično, kada se pišu velikim slovom.</p>

U bosanskom jeziku nam čestu dilemu stvara pisanje velikog i malog početnog slova

Kako je pravilno pisati: Facebook ili facebook? 

<p>Prva dilema koju nam je danas zadao naš bosanski pravopis, jeste kako je pravilno pisati: nesretan ili nesrećan?&nbsp;</p><br>

<p>Oba oblika često čujemo i pročitamo, a razlog je što su u nekadašnjem zajedničkom jeziku na prostoru naše regije – srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom - bila dozvoljena oba. Međutim, danas je u srpskom jeziku pravilan oblik nesrećan, a u hrvatskom i bosanskom nesretan.&nbsp;</p><p>A zašto smo se mi u bosanskom jeziku opredijelili za taj oblik?</p><p>Ovdje je riječ o pridjevu muškog roda i označava ono što nema sreće, pa, ustvari, ne sadrži sreću. Tvori se od prefiksa NE i pridjeva sretan, pa je logično da je pravilno: nesretan, nesretni, nesretna, nesretnom, nesretnih, nesretnima… I tako dalje.</p><p><br></p>

Ovdje je riječ o pridjevu muškog roda i označava ono što nema sreće, pa, ustvari, ne sadrži sreću

Kako je pravilno pisati: nesretan ili nesrećan? 

<p>U današnjem rješavanju jezičkih nedoumica krenut ćemo od jedne koju nam je priredilo pravilno pisanje suglasničkih grupa IJE i JE.&nbsp;</p><p><br></p>

<p>Dok neki tvrde da im pisanje takvih primjera ide ‘od ruke’, nekima to predstavlja veliku poteškoću.&nbsp;</p><p>U pravilu, ako je izgovor sloga dug, pišemo IJE, a ako je izgovor sloga kratak, piše se JE.&nbsp;</p><p>A nas u dilemu kako ju je pravilno napisati stavlja riječ bijelci, odnosno nominativ množine imenice muškog roda koja označava čovjeka bijele rase. Da li je pisati s vokalom I – bijelci ili bez njega: bjelci? Pa da to odmah razriješimo! U bosanskom standardnom jeziku pravilno je pisati bijelci – s vokalom I. A kako naš mozak bolje percipira kad mu to vizuelno prikažemo, tako ćemo uraditi i u ovom slučaju. Pogledajte primjere rečenica u kojima je riječ bijelci napisana pravilno.</p>

Dok neki tvrde da im pisanje takvih primjera ide ‘od ruke’, nekima to predstavlja veliku poteškoću

Kako se pravilno piše: bijelci ili bjelci? 

<p>Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika svih vremena Mak Dizdar preminuo je prije 53 godine od posljedica srčanog udara, a sahranjen je na sarajevskom groblju „Bare“. Danas je na njegovom grobu spomenik u obliku stećka - „kamenog spavača“ koji je progovorio u Makovim pjesmama. Čitajući te stihove, kroz metaforično promišljanje o sučeljavanju života i smrti osjetit ćemo Makovo razočarenje i revolt zbog politike tadašnjih vlasti, ali i svevremensku istinu. </p><p>Cijelog života, najviše kroz svoja književna djela, Mak se borio za BiH i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i njegovog jezika. Pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te u časopisu „Život“, 1970. godine, objavio esej „Marginalije o jeziku i oko njega“, u kojem se zalagao za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.</p><p>- On je sigurno najbosanskiji pjesnik i pisac, a državu kao da nije briga za to, zanemaruju takve veličine. Mada je rad takve vrste, na polju kulture, vrlo često mnogo dalekosežniji i značajniji od onoga što dnevna politika uradi. Ko danas zna imena političara iz onog sistema? Ali, uvijek će se znati za Mešu Selimovića, Ivu Andrića, a posebno bi se trebalo znati za Maka Dizdara – rekao je Makov sin Majo Dizdar, također književnik.</p>

<h2>Politički proces</h2><p>Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu. Na dalje školovanje otišao je u Sarajevo, gdje je nakon mature, 1937. godine, napisao svoj književni prvjenac „Vidopoljska noć“.  U krug književnika i javni život uveo ga je stariji brat Hamid, također pisac, koji je tada bio urednik sarajevskog časopisa „Gajret“, za koji je i Mak počeo pisati.</p><p>Makove majka i sestra ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac, a pretpostavlja se da su se tim činom ustaške vlasti osvetile Dizdaru zbog njegovog antifašističkog partizanskog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kada je i dobio konspirativno ime Mak, koje je kasnije koristio kao pjesnički pseudonim. </p><p>Poslije rata je radio kao novinar, te tri godine bio glavni urednik sarajevskog lista „Oslobođenje“, nakon čega je osnovao "Seljačku zadrugu", koja je ubrzo prerasla u "Narodnu prosvjetu", u to vrijeme jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Ali, kako se na našim prostorima uspjeh ne prašta, nakon optužbi komunističkih vlasti da je prokapitalistička i promuslimanska te pritiska javnosti, "Narodna prosvjeta" biva pripojena izdavačkoj kući "Veselin Masleša". Prema riječima Makovog najstarijeg sina Murkela, bio je to montirani politički proces u kojem je direktor „Narodne prosvjete“ Mustafa Zitić osuđen na godinu zatvora, a njegov otac ostao bez posla. </p><p>- Sjećam se očevih nemira, nekih čudnih telefonskih poziva… Tek mnogo kasnije, kada sam odrastao, shvatio sam kakvim je pritiscima i prijetnjama bio izložen moj otac i kome je sve smetao – kazao je Murkel.</p>

<h2>Kameni spavač </h2><p>Nakon gubitka posla, Mak je radio volonterski do 1964., kada postaje glavni urednik časopisa „Život“, a ujedno obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine. Ideali za koje se borio su nestali, prepreke koje su mu postavljali dojučerašnji prijatelji, ne mogavši se pomiriti s njegovim uspjehom i intelektualnom veličinom, postajale su sve veće i nepremostive. </p><p>Svoje nemire Mak je pretakao u stihove, prepune simbolike i metafora kojima i danas čitatelje inicira na pronalaženje smisla i besmisla djelovanja i žrtvovanja, svog bivstvovanja na ovome svijetu. Dizdar ih je svrstao u dvije zbirke: „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“, koristeći se natpisima sa stećaka, srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika, oživljavajući i proširujući njihove poruke o prolaznosti života.</p><p>Za pjesmu o Gorčinu, „ljubavniku čistog srca iz dubine srednjovjekovnih bosanskih šuma“, Dizdar je inspiraciju našao u tradicionalnoj bosanskohercegovačkoj lirskoj pjesmi - sevdalinci, koju je, kako je sam govorio, naknadno zavolio. </p><p>- Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio izgubio. Mislim da ću joj zahvaliti najprikladnije ako je budem branio od blata koje hoće da se prilijepi uz nju, ako joj budem pomagao u suzbijanju njene kafanske i ulične sevdalijske deformacije – pisao je Mak.</p><p>Osim pisanja, Mak je volio i slikanje, a inspiraciju i ideje dobivao je u društvu prijatelja slikara i književnika, u tadašnjem umjetničkom sastajalištu kafani “Istra”, koja se nalazila u centru Sarajeva.&nbsp; &nbsp;</p>

<h2>Srčani udar</h2><p>Sa suprugom Senijom Mak je dobio trojicu sinova, Murkela (Faruka), Envera i Maju. Najstariji Murkel od oca je naslijedio ljubav prema slikarstvu, a Enver i Majo ljubav prema pisanju. Murkel je često prepričavao anegdotu o nastanku svog imena i pojašnjavao zašto ga svi zovu Murkel, a u dokumentima piše Faruk. </p><p>Kada se rodio, ratne 1942. godine u Sarajevu, Mak i Sena odlučili su da mu daju ime Murkel inspirirani likom dječaka iz knjige nekog njemačkog pisca. Mak je otišao da prijavi rođenje djeteta, ali je hodža, koji je u tadašnjem sistemu bio i administrator, odbio da upiše ime Murkel, rekavši:</p><p>- Nađite neko normalno muslimansko ime.</p><p>Mak je tada predložio Rusmir, a hodža je još više izgubio strpljenje:</p><p>- Kakav Rus, kakav mir… dajte nešto kao Faruk.</p><p>- Dobro, Faruk – rekao je Mak.</p><p>Mnogo je spekulacija o uzroku Makove smrti, jer je tog dana, 14. jula 1971. godine, imao važan sastanak, zbog kojeg se dan ranije vratio sa Sipana, gdje je s porodicom bio na ljetovanju. S njima nije bio jedino Murkel, koji je tada počeo raditi kao kamerman na TV Sarajevo. U trenutku Makove smrti Murkel je bio s njim i opisao je to riječima: </p><p>- Ja sam bio u kući kad je tata došao sa sastanka. Bio je blijed i izgledao iscrpljen. Čim je sjeo, pružio sam mu kovertu u kojoj je bio nalog za deložaciju iz stana u koji su se tek uselili. Pročitao je i klonuo. Rekao mi je da ne vidi… Pokušao sam da mu pomognem, pitao sam ga hoće li konjak. Rekao je: „Neću, ne mogu“, i to su bile posljednje riječi koje je izgovorio. Ubrzo je izgubio svijest. Uspaničen, pokušao sam s vještačkim disanjem… Ništa nije pomoglo. Hitna je stigla brzo. Doktor Adnan Dizdar, poznati rukometaš, reprezentativac, mogao je samo konstatovati smrt.</p><p><br></p><h2>Zapis o zemlji</h2><p><i>Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:<br> A tko je ta šta je ta da prostiš<br>Gdje li je ta<br>Odakle je<br>Kuda je<br>Ta<br>Bosna<br>Rekti.<br>A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:<br>Bosna da prostiš jedna zemlja imade<br>I posna<br>I bosa da prostiš<br>I hladna i gladna<br>I k tomu još<br>Da prostiš<br>Prkosna<br>Od<br>Sna. </i></p><p><br></p><h2>Gorčin</h2><p><i>Ase ležit<br>Vojnik Gorčin<br>U zemlji svojoj<br>Na baštini<br>Tuždi<br>Žih<br>A smrt dozivah<br>Noć i dan<br>Mrava ne zgazih<br>U vojnike<br>Odoh<br>Bil sam<br>U pet i pet vojni<br>Bez štita i oklopa<br>E da ednom<br>Prestanu<br>Gorčine<br>Zgiboh od čudne boli<br>Ne probi me kopje<br>Ne ustreli strijela<br>Ne posječe<br>Sablja<br>Zgiboh od boli<br>Nepreboli<br>Volju<br>A djevu mi ugrabiše<br>U robje... </i></p><p> </p><p> </p><p> </p><p> </p><p> </p><p> </p><p> </p><p><br></p><h2>Putevi, Kameni spavač</h2><p><i>...Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje<br> između mnogih<br> Mojih<br> Velikih<br> Zala<br> Ti ne znaš s kim<br> Imaš posla<br> Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova<br> Ti ne znaš da put od tebe do mene<br> Nije isto što i put<br> Od mene<br> Do tebe </i></p><p><br></p><h2>Modra rijeka</h2><p><i>...ima jedna modra rijeka<br>široka je duboka je<br>sto godina široka je<br>tisuć ljeta duboka jest<br>o duljini i ne sanjaj<br>tma i tmuša neprebolna<br>ima jedna modra rijeka<br>ima jedna modra rijeka –<br>valja nama preko rijeke.&nbsp;</i></p>

Borio se za BiH i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i njegovog jezika. Makove majka i sestra ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac

Mehmedalija Mak Dizdar: 53. godišnjica smrti bh. pjesnika svevremenske istine

<p>Evo nas u novoj emisiji “Lijepe riječi” da rješavamo nove jezičke nedoumice koje pred nas stavlja naš bogati bosanski jezik. </p><p><br></p>

<p>Prvo ćemo razriješiti kako je pravilno reći ili napisati: idem kod liječnika ili idem (k) liječniku? Ovdje je riječ o frazi koja se sastoji od glagola u prvom licu prezenta, prijedloga K ili KOD i imenice muškog roda LIJEČNIK u genitivu ili dativu – idem k liječniku ili idem kod liječnika. Dakle, postavlja se pitanje koji je prijedlog pravilno koristiti – K ili KOD.&nbsp;</p><p>U bosanskom jeziku prijedlog KOD dolazi s imenicom u genitivu i označava boravak u nečijoj blizini, npr.: Jučer sam boravio kod nane, a nije ga dobro upotrebljavati za označavanje smjera kretanja.&nbsp;</p><p>Prijedlog K dolazi s dativom pa se u tom značenju koristi i u našem primjeru - Idem k liječniku, a može i bez njega, odnosno samo dativ - Idem liječniku. </p>

U bosanskom jeziku prijedlog KOD dolazi s imenicom u genitivu i označava boravak u nečijoj blizini

Šta je pravilno: idem kod liječnika ili idem (k) liječniku?

<p>Na današnji dan 1982. godine, preminuo je bosanskohercegovački velikan, mađioničar lijepe riječi, profesor, književnik Meša Selimović. Njegov roman „Derviš i smrt“ jedan je od najčitanijih u BiH i našoj regiji, a rečenice iz njegovih djela su najcitiranije, naročito danas na društvenim mrežama, postavši svevremenske mudre izreke. </p><p>Filozofski fakultet u Beogradu završio je kao jedan od najboljih studenata, a bio je i politički veoma angažiran u Komunističkoj partiji SFR Jugoslavije. Ono po čemu je Meša najviše ostao u sjećanju svojih savremenika jeste njegov profesorski rad, pa su ga mlađe kolege doživljavale kao uzora.</p><p>- Nijedan profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koje je demonstrirao, svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost – rekao je Matija Bećković o svom starijem kolegi Selimoviću.</p><p>A Meša bi kazao: „Živi što ljepše, ali tako da te nije stid!“</p>

<h2>Zbog Darke napustio Desu</h2><p>- Kad bih umio da napišem najljepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi -  rekao je Selimović o svojoj supruzi, majci njegovih kćerki i najvećoj životnoj ljubavi. </p><p>Nakon Drugog svjetskog rata Meša je došao da živi i radi u Beograd. Iako je bio oženjen čovjek, prilikom susreta s Daroslavom Darkom Božić zaljubljuje se toliko da ne može zamisliti svoj život bez nje. Kasnije je izjavio da nije pogriješio, jer je osjetio pravu ljubav. Da bi ostvario svoj san da bude s Darkom, morao je napustiti tadašnju suprugu Desanku i njihovu kćerku. Ali, od tog momenta morao je trpjeti i osude okoline u najsurovijem obliku. </p><p>Darka i Meša nisu čekali da se završi brakorazvodna parnica kako bi počeli živjeti zajedno, jer su svaki dan razdvojenog života smatrali izgubljenim. On je bio svjestan da ruši moralni kodeks kojeg se morao pridržavati kao komunist. Osim osude zbog vanbračne zajednice, sporno je bilo i to što je Darka bila kćerka generala kraljeve vojske te udata za vojnika kraljeve vojske koji je vođen kao nestao.</p><p>Supruga Desanka, kao i većina ostavljenih žena, zamrzila je Darku mržnjom koja nikada nije prestala, a Darka je stigmatizirana kao brakolomnica, buržujka, nemoralna žena koja ruši porodicu i otima nečijeg muža i oca. Zbog velike ljubomore Desa je upotrijebila sve veze da bi Meša bio pozvan pred sud Partije, gdje se morao pravdati i objašnjavati svoj postupak. U to vrijeme komunizam nije bio samo društveno uređenje nego i mentalni sklop, koji nije tolerirao mišljenje i ponašanje drugačije od njihovih moralnih načela. </p><p>Isključen je iz Komunističke partije, a samim tim postao nepoželjan na bilo kom radnom mjestu. Za njega je život u Beogradu postao nemoguć, te je potražio posao u Sarajevu. Dobivši posao, s Darkom je krenuo put Sarajeva s malo novca i stvarima iz Darkinog stana. Odlazeći, Darka je izgubila pravo na stan, ali se nije bunila, jer joj je, kao i Meši, bilo dovoljno da su zajedno.&nbsp;</p>

<h2>Brate, nisam kriv</h2><p>Partija je Meši surovo i nepravedno oduzela i brata Šefkiju, koji je bio šef Komande tuzlanskog kraja. Negdje pred kraj 1944. godine Šefkija saznaje da mu je supruga preživjela koncentracioni logor i da se vraća u Tuzlu. Da bi namjestio prazne sobe i što prije pripremio kuću, koju su ustaše bile uništile, Šefkija uzima iz glavnog magacina krevet, ormar, sto, stolicu i još nekoliko neophodnih sitnica. Prema pravilima Partije, to je bio neoprostiv grijeh. Šefkija je strijeljan, a držanje trećeg brata, Tevfika, partizanskog komandanta i moćne figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, najblaže rečeno, bilo je začuđujuće, jer nije htio da intervenira za brata.</p><p>Meša nikada nije oprostio Partiji ubistvo Šefkije, ali ni bratu Tevfiku ravnodušnost. Nikada nije prestao ni da traga za Šefkijinim grobom, ali je ostalo nepoznato gdje je on sahranjen, jer je tada bila kazna za „najveće zločince“ da im se ne zna grob ni obilježje da su postojali.</p><p>- Na afišama izlijepljenim po gradu (Tuzli, op.a.) pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina Glavne uprave narodnih dobara uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. </p><p>Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijele sve stvari iz kuće, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu.</p><p>Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e, koji je mog brata odveo na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje, rekao je: „Pozdravi Mešu, reci da sam nevin“. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije.</p><p>Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen pa ni dan-danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatni, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice – napisao je Meša u svojim memoarima.</p><p>Mnogo kasnije, iz te tuge, kao omaž bratu, nastalo je njegovo remek-djelo “Derviš i smrt“. Šefkijine posljednje riječi, koje je zapisao na ceduljici koja je Meši tajno dostavljena, bile su: “Brate, nisam kriv”.</p>

<h2>Zaboga, ljudi, zar me ne vidite</h2><p>Partija, kojoj se iz ideala o ravnopravnosti i pravom vrjednovanju čovjeka davno pridružio, ponovo se ogriješila o Selimovića, pokušavši da mu istrgne i ljubav prema ženi.</p><p>Međutim, on se nije dao slomiti izdajom, ali ni siromaštvom u koje su porodično zapali, kada je Darka morala prodavati sve što je donijela iz roditeljske kuće da bi nabavili osnovne životne namirnice. Mešu je najviše boljelo ignoriranje njegovih kolega.</p><p>- Malo je trebalo pa da počnu prolaziti kroz mene kao kroz vazduh, ili gaziti po meni kao po vodi. Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen? Nisam zaklan? Nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite – piše Selimović o svom stanju u romanu “Tvrđava”, drugom velikom djelu u kome je opisao svoju životnu priču.</p><p>Dvadeset godina je trajalo Mešino i Darkino teško preživljavanje uz uskogrudost i neprijateljstvo zajednice. Meša je dobijao i gubio profesorsko mjesto bez ikakvih razumnih objašnjenja. U zemlji koja se borila protiv “kapitalističke nepravde i siromaštva radničke klase”, jedan idealist i borac za bolje sutra živio je kao prognanik jer se razlikovao. </p><h2>Ja danas odlazim</h2><p>U Sarajevu je radio kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor „Bosna Filma“, direktor Drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačkog preduzeća „Svjetlost“. Godine 1971. penzioniran je i seli se u Beograd. Prije selidbe Selimović je u jednom pismu svom beogradskom prijatelju, između ostalog, napisao:</p><p> </p><p>- Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti ako je čovjek samo za santimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj santimetar i osudio me na ispaštanje.</p><p>Šetajući Baščaršijom uoči polaska u Beograd, Meša je jednom kolegi piscu rekao: "Ja danas odlazim i više se nikada neću vratiti." Tako je i bilo.</p><p>Nakon izlaska romana „Derviš i smrt“ došlo je vrijeme književnih uspjeha, kada za Selimoviće počinje lakši život u materijalnom smislu. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada, ali čaršija mu nije oprostila uspjeh. Njemu nije ništa oprošteno. Šta god da je uradio ovaj veliki čovjek i pisac, uvijek je nailazilo na osudu okoline.&nbsp;</p>

<h2>Ko promaši ljubav, promašio je život</h2><p>Selimović, svjestan da je dugogodišnje loše ophođenje prema njemu počivalo uglavnom na zavisti, nikad nije pokleknuo, jer je uz sebe imao svoju ljubav, svog “dobrog duha”.</p><p>- I ne samo da se nikada nisam pokajao, nego sam uvijek zahvaljivao sudbini što me je darovala takvim čovjekom kao što je Darka, moj dobri duh. Da ona nije bila pored mene u životu, ne bih uradio ni djelić onog što sam uradio.</p><p>U njenom slabom tijelu lijepog lica bila je tolika snaga volje i toliko hrabrosti, da me je uvijek zaprepašćivala; ona me je branila od nevolja života, štitila od njegovih grubosti, hrabrila kad mi je bilo teško, vjerovala u mene kada su drugi sumnjali, usmjeravala me svojom fantastičnom intuicijom, moju tvrdoću korigovala svojom mekoćom, hranila me svojom ljubavlju. Bez nje bih sigurno bio sitni profesor ili srednji politički rukovodilac – opisivao je Meša svoju ogromnu ljubav prema supruzi.</p><p>Često je isticao da je njegova ljubav prema Darki ispred njegovog uspjeha u književnosti, da bi mu tragično bilo živjeti bez nje. Njihova ljubav davala im je oboma snagu i osjećanje sreće ma u kakvim okolnostima živjeli.</p><p>Nije samo Meša bio zahvalan sudbini što mu je podarila Darku, svojom ljubavlju je i Darka posvjedočila isto, izjavivši: „Hvala sudbini što mi je podarila takvog čoveka kao što je Meša“. Da je mogla, s njim bi i u smrt pošla. U noći kada je Meša preminuo, 11. jula 1982. godine, Darka je njegovom kolegi Bećkoviću rekla: "Da sam znala da svu noć neće doći, ja bih ležala i spavala uz njega!"</p><p>Nakon Mešine smrti Darka je nastavila da štiti njegovu zaostavštinu od zloupotreba.</p><p>Zahvaljujući njoj Meša Selimović je postao svevremenski pisac. Svi njegovi derviši i smrti, tvrđave, tuđe zemlje i tišine bili bi promašeni da nije bilo ljubavi zvane Darka. Jer, kako je kazao Meša: „Ko promaši ljubav, promašio je život“. </p><h2>Mešine mudrosti:</h2><p>- Tajna se duže pamti nego jasna istina.</p><p>- Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.</p><p>- Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.</p><p>- Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.</p><p>- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.</p><p>- Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.</p><p>- Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.</p><p>- Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.</p><p>- Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.</p><p>- Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kad ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh.&nbsp;</p>

Idealist i borac za bolje sutra koji je živio kao prognanik jer se razlikovao. Partija mu je surovo i nepravedno oduzela brata

Meša Selimović: 42. godišnjica smrti bh. velikana i mađioničara lijepe riječi

<p>U današnjim “Lijepim riječima” krećemo od veoma česte nedoumice – kako se pravilno kaže ili piše imenica muškog roda objekt ili objekat - sa ili bez vokala A. </p><br>

<p>Ova imenica ima mnogo značenja i koristi se u mnogo različitih područja, od građevine do jezika. Dolazi od latinske riječi obiectum.&nbsp;</p><p>U njemačkom jeziku glasi objekt.&nbsp;</p><p>U bosanskom jeziku primarno označava ono na šta je usmjerena radnja. Može označavati i neku zgradu, kao u primjeru stambeni objekt, a najčešće se koristi u jeziku kao gramatička kategorija, odnosno u rečenici, uz subjekt, predikat, priloške odredbe, atribut i apoziciju.</p><p><br></p>

Ismet Alajbegović Šerbo: 37. godišnjica smrti bh. maestra harmonike

Zekija Čuturić: Prva godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Kako je pravilno reći ili napisati: sudca ili suca?

Kako se pravilno piše: napola ili na pola?

Kako je pravilno napisati: sporazumijevati se ili sporazumjevati se?

Kako je pravilno pisati: seksepil ili seksipil?

Kako je pravilno reći ili napisati: bajki ili bajci?

Ilija Ladin: 95. godišnjica rođenja bh. književnika i profesora

Koji veznik je pravilno koristiti: ako ili ukoliko?

Kako je pravilno pisati: Facebook ili facebook?

Kako je pravilno pisati: nesretan ili nesrećan?

Kako se pravilno piše: bijelci ili bjelci?

Mehmedalija Mak Dizdar: 53. godišnjica smrti bh. pjesnika svevremenske istine

Šta je pravilno: idem kod liječnika ili idem (k) liječniku?

Meša Selimović: 42. godišnjica smrti bh. velikana i mađioničara lijepe riječi

Kako je pravilno reći ili napisati: objekt ili objekat?

Ismet Alajbegović Šerbo: 37. godišnjica smrti bh. maestra harmonike

Zekija Čuturić: Prva godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Kako je pravilno reći ili napisati: sudca ili suca?

Kako se pravilno piše: napola ili na pola?

Kako je pravilno napisati: sporazumijevati se ili sporazumjevati se?

Kako je pravilno pisati: seksepil ili seksipil?

Kako je pravilno reći ili napisati: bajki ili bajci?

Ilija Ladin: 95. godišnjica rođenja bh. književnika i profesora

Koji veznik je pravilno koristiti: ako ili ukoliko?

Kako je pravilno pisati: Facebook ili facebook?

Kako je pravilno pisati: nesretan ili nesrećan?

Kako se pravilno piše: bijelci ili bjelci?

Mehmedalija Mak Dizdar: 53. godišnjica smrti bh. pjesnika svevremenske istine

Šta je pravilno: idem kod liječnika ili idem (k) liječniku?

Meša Selimović: 42. godišnjica smrti bh. velikana i mađioničara lijepe riječi

Kako je pravilno reći ili napisati: objekt ili objekat?