<p>I u današnjoj emisiji „Lijepe riječi“ rješavamo nekoliko jezičkih nedoumica na koje svakodnevno nailazimo i u govoru i u pisanju, a koje nam zadaju pravopis i gramatika bosanskog jezika. </p>

<p>Prva koju su nam zadali jeste kako je pravilno napisati: radia ili radija?&nbsp;</p><p>Odnosno kako glasi pravilan genitiv imenice radio? Da li sa suglasnikom J ili bez njega? Pa da odmah riješimo dilemu.&nbsp;</p><p>Prema pravilima bosanskog jezika, u genitivu ove i sličnih riječi između samoglasnika I i A treba umetnuti suglasnik J. Stoga je pravilan oblik: radija. I u drugim padežima dodaje se glas j: radiju, radija, radijima, ali instrumental jednine pravilno je pisati i radijem i radiom.&nbsp;</p><p>Pogledajte pravilnu primjenu ove imenice u narednim rečenicama: Nema više starog radija kod mame i tate – je pravilno napisana, a pogrešno bi bilo napisati: Nema više starog radia kod mame i tate. </p>

Prema pravilima bosanskog jezika, u genitivu ove i sličnih riječi između samoglasnika I i A treba umetnuti suglasnik J

Kako je pravilno napisati: radia ili radija?

<p>Dobro došli u jubilarnu, 100. emisiju “Lijepe riječi”. <br></p>

<p>Da, dobro ste čuli, danas se stoti put družimo u programu Alfa televizije, te kao i uvijek, rješavamo jezičke nedoumice i poboljšavamo našu jezičku kulturu, odnosno kulturu usmenog i pismenog izražavanja.</p><p>Prvi primjer koji nam je danas zadao pravopis bosanskog jezika jeste kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti? Sa suglasnikom D ili suglasnikom T?</p><p>Riječ o tome provodi li se ili ne provodi glasovna promjena jednačenje suglasnika po zvučnosti. Svršeni glagol othraniti nastaje tvorbom prijedloga OD i glagola HRANITI. </p>

Svršeni glagol othraniti nastaje tvorbom prijedloga OD i glagola HRANITI

Kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti? 

<p>Vojo Dimitrijević, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara 20. vijeka i utemeljitelj moderne umjetnosti u Bosni i Hercegovini, preminuo je prije 44 godine, 12. avgusta 1980., u Sarajevu, gradu u kojem se i rodio, 20. maja 1910. godine. Otac Žarko, uspješni kujundžija i zlatar, napustio je porodicu, pa je Voju i još petero njegove braće i sestara odgajala majka uz svakodnevnu borbu za preživljavanje.</p><p>Već u gimnazijskim danima, kao 16-godišnjak, zahvaljujući profesoru likovne umjetnosti Sigi Sumerekeru, koji je prepoznao njegov izuzetan talent, Vojo je imao prvu izložbu svojih radova u Pragu, gdje je dobio i nagradu. Sa 20 godina otišao je u Beograd, u Državnu umjetničku školu, koju je završio 1936., a zatim u Pariz, gdje je usavršavao svoju slikarsku tehniku u ateljeu čuvenog francuskog slikara i pedagoga Andrea Lota (Andre Lhote).  </p><h2>"Collegium Artisticum"</h2><p>U Parizu je postigao prvi veliki uspjeh učešćem u zajedničkoj izložbi u jednoj od tada vodećih pariskih galerija. U tom periodu, također u Parizu, upoznao je i “inžinjera Babića”, za kojeg će tek po uključenju u Narodnooslobodilačku borbu shvatiti da je, zapravo, Josip Broz Tito.</p><p>Godine 1939., po povratku iz Pariza u Sarajevo, zajedno s dirigentom Oskarom Danonom, inžinjerom Jahielom Fincijem te balerinom i koreografkinjom Anom Rajs, Dimitrijević je osnovao „Collegium artisticum“, što je bilo veoma smjelo u društveno-političkom kontekstu Kraljevine Jugoslavije uoči Drugog svjetskog rata.</p><p>Nakon što je BiH u aprilu 1941. postala dio NDH, Vojo se do odlaska u partizane, u julu 1941., skrivao u ateljeu svoje prijateljice, slikarice iz imućne građanske porodice Mice Todorović. A nekoliko dana po njegovom odlasku u ilegalu, nacisti su devastirali i opljačkali njegov atelje. Neke slike su odnesene, a one sa socijalnom tematikom pobacane na hrpu u dvorište, izrezane noževima, izgažene i spaljene.</p>

<h2>Učešće u NOB-u</h2><p>Sljedeće četiri godine Dimitrijević je učestvovao u NOB-u kao jedini umjetnik koji je prošao većinu ofanziva, uključujući Igmanski marš, od kojeg mu je ostala smrznuta peta, te ofanzivu na Sutjesci, kada je jedva preživio tifus.</p><p>U sklopu svojih ratnih zadataka, Vojo je dekorirao salu u kojoj je u Bihaću 1942. održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a, a njegov posljednji ratni zadatak bio je u Tuzli, kada je izradio 18 metara dug Titov portret koji je na Dan oslobođenja Sarajeva bio postavljen na fasadi Zemaljske banke.</p><p>Nakon Drugog svjetskog rata Dimitrijević je uglavnom slikao portrete i pejzaže, te reminiscencije na rat i Narodnooslobodilačku borbu, što je upotpunilo njegov umjetnički opus velikog raspona. Počeo je socijalno angažiranim slikarstvom, preko geometrijske apstrakcije sve do konceptualnih slikarskih praksi bliskih donekle analitičkom i procesualnom slikarstvu. Upravo taj poseban stilski nehomogen opus i rano napuštanje ideoloških motiva te priključenje avangardnim stremljenjima uzrokovali su polemike i čak osude Dimitrijevića u brojnim raspravama struke i politike. Posljednju deceniju rada okrenuo se potpunoj apstrakciji korištenjem neuobičajenih materijala u slikarstvu, poput najlona, žice, novina…</p><h2>Akademski rad</h2><p>Dimitrijević je učestvovao u osnivanju Udruženja likovnih umjetnika u Bosni i Hercegovini (ULUBIH) i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu, u kojoj je radio kao direktor i profesor. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. </p><p>Najpoznatija djela su mu: ulja na platnu "Kraj peći", "Španija","Portret slikara Ismeta Mujezinovića", “Tifusari” i "Ulica pod snijegom"; linorez "Život u kući radnika"; crteži ugljenom "Fašizam caruje" i "Bolničarka Rava previja ranjenika".</p><p>Vojo Dimitrijević je svojim djelima izuzetne vrijednosti i specifične tematike ostavio veliki i trajni pečat u historiji umjetnosti Bosne i Hercegovine, a uz brojne umjetničke nagrade u BiH, regiji i Evropi, dobitnik je i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade Vlade NR BiH, te Nagrade AVNOJ-a.</p>

<h2>Stoti rođendan</h2><p>Godine 2010., u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu upriličena je velika retrospektivna izložba te odštampana prigodna monografija, kojima je obilježen stoti rođendan Voje Dimitrijevića.</p><p>Na izložbi je bilo predstavljeno 70 Vojinih radova koji su nastali u periodu od 1930. do 1980. godine. Najveći dio slika ustupila je porodica Dimitrijević, jedan dio je bio iz fundusa Umjetničke galerije, te nekolicina radova iz privatnih kolekcija ljubitelja umjetnosti.</p><p>Vrsni bosanskohercegovački koncepualni umjetnik Slobodan Braco Dimitrijević, sin Voje Dimitrijevića, prilikom otvaranja te izložbe u emotivnom govoru prisjetio se svog oca:</p><p>- Prednost što sam bio sin Voje Dimitrijevića je bila “privilegija” da me ne prime na Akademiju, jer otac nije intervenisao za mene – bio je veliki legalista. Druga prednost je što mi je ugradio veliku dozu odgovornosti. Bio je pažljiv otac i veliki pedagog. Da Vojo nije bio antifašista, ja ne bih bio Sarajlija.</p><h2>Danas je samo virtualna pojava</h2><p>“Da je živio u Parizu ili Berlinu, danas bi Vojine izložbe i izložbe o Voji stizale u Sarajevo i u druge južnoslavenske metropole, u organizaciji francuskih i njemačkih kulturnih centara, u državnome aranžmanu i uz pompu kakva prati velike kulturne projekte, koji popunjavanju prazninu duša liberalnog kapitalizma. Kako je bio samo sarajevski slikar, Vojo Dimitrijević danas je samo virtualna pojava, sjena naših privatnih kulturnih identiteta i senzibiliteta. Danas je Vojo Dimitrijević samo sekundarna sirovina”, napisao je o Voji, između ostalog, književnik Miljenko Jergović u tekstu “Vojo Dimitrijević, otac”.</p>

Osnivač ULUBiH i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu

Vojo Dimitrijević: 44. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara  

<p>Današnju emisiju “Lijepe riječi” počinjemo nedoumicom šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina?&nbsp;</p><br>

<p>S glasovnom grupom IJE ili JE? Mnogima ovo predstavlja veliku poteškoću, a pravilo je vrlo jednostavno - ako je izgovor sloga dug, piše se IJE, a ako je izgovor sloga kratak, piše se JE.&nbsp;</p><p>U našem primjeru, imenica dolazi od pridjeva lijen, u kojem je, kako čujete u mom izgovoru, slog dug, pa je ispravno pisati i imenicu lijenčina s glasovnom grupom IJE: lijenčine, lijenčinu, lijenčinama i tako dalje.&nbsp;</p><p>Pravilno je napisana u rečenici: Lijenčinu poput tebe nisam upoznala do danas, a pogrešno bi bilo: Ljenčinu poput tebe nisam upoznala do danas.</p>

Mnogima ovo predstavlja veliku poteškoću

Šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina? 

<p>I danas rješavamo veoma interesantne jezičke nedoumice, koje nas često zbunjuju.</p><p><br></p>

<p>Prva od njih je kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa, odnosno kako se pravilno piše genitiv jednine imenice muškog roda kakao.&nbsp;</p><p>Svakodnevno čujemo ili pročitamo oba navedena oblika. Ali, samo je jedan ispravan u bosanskom standardnom jeziku.&nbsp;</p><p>Riječ je o imenici muškog roda koja označava prašak od ploda kakaovca koji se najčešće koristi u pripremanju čokolade, slastica i kolača. Također označava i slatki napitak. A pravilno je: kakaa, kakau, kakaom, kakaima… <br></p>

Svakodnevno čujemo ili pročitamo oba navedena oblika

Kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa? 

<p>Dobro došli u novu emisiju “Lijepe riječi” da rješavamo nove jezičke nedoumice.</p><br>

<p>Svakodnevno slušamo ili čitamo zamjenice koji i kojeg, i to veoma često pogrešno upotrijebljenje u akuzativu jednine.&nbsp;</p><p>Sada se većina vas sigurno pita kako i zašto, odnosno kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg? Obje zamjenice su ispravne, ali se koriste u različitim kontekstima. Naime, kojeg se koristi za ‘živo’, a koji za ‘neživo’.</p><p><br></p>

Obje zamjenice su ispravne, ali se koriste u različitim kontekstima

Kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg? 

<p>I danas, naravno, rješavamo jezičke dileme koje pred nas postavljaju strogi pravopis i gramatika bosanskog jezika, a s kojima se skoro svakodnevno susrećemo.</p><p><br></p>

<p>Krenut ćemo od jedne veoma česte, a to je kako je pravilno napisati: gradski ili gratski?&nbsp;</p><p>Sa suglasnikom D ili T? Ovdje je riječ o tome provodi li se ili ne provodi glasovna promjena jednačenje suglasnika po zvučnosti, u kojoj, kad se jedan pored drugog nađu dva suglasnika različita po zvučnosti, prvi suglasnik zamjenjuje se svojim zvučnim ili bezvučnim parnjakom.&nbsp;</p><p>Međutim, postoje i slučajevi koji su izuzeci u kojima se ne provodi jednačenje suglasnika po zvučnosti. Ova glasovna promjena se ne provodi kada se suglasnik D nađe ispred glasova s i š. </p>

Međutim, postoje i slučajevi koji su izuzeci u kojima se ne provodi jednačenje suglasnika po zvučnosti

Kako je pravilno napisati: gradski ili gratski? 

<p>U današnjoj emisiji “Lijepe riječi” polazimo od jedne od najčešćih dilema u bosanskom jeziku, a koju nam stvara pisanje glasova đ i dž.</p><br>

<p>Često čujemo ili pročitamo pogrešno, naprimjer, đip, umjesto pravilnog džip, pogrešno đemper, umjesto pravilnog džemper, pogrešno džak, umjesto pravilnog đak, kad je riječ o učeniku, i tako dalje.&nbsp;</p><p>A mi ćemo danas razriješiti također čestu dilemu: kako je pravilno reći ili napisati: džon ili đon?</p><p>Ovdje je riječ o imenici muškog roda koja dolazi iz turskog jezika. Riječi koje su u bosanski jezik stigle iz turskog jezika nazivamo turcizmima. </p>

Ovdje je riječ o imenici muškog roda koja dolazi iz turskog jezika

Kako je pravilno reći ili napisati: džon ili đon? 

<p>Prije 38 godina, 5. avgusta 1986., od posljedica srčanog udara preminuo je Himzo Polovina, jedan od najboljih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, koji je i svojim predanim sakupljanjem sevdalinki, kako bi ih sačuvao od zaborava, ostavio poseban pečat u bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi. </p><p>Osim sakupljanja i maestralnih izvedbi sevdalinki, bio je i tekstopisac, kompozitor, pjesnik, ali i ljekar. Meðu kolegama sevdalijama isticao se senzibilitetom i rafiniranim, sitnim vibratom specifičnih orijentalnih ukrasa. </p><p>Stihovi Šantićeve „Emine“: „Sinoć, kad se vraćah/iz topla hamama/proðoh pokraj bašče/staroga imama...“ i danas su popularni i pjevani upravo zbog izuzetne vokalne izvedbe Himze Polovine. </p><h2>Specijalist neuropsihijatrije</h2><p>Uporedo s pjevačkom karijerom Polovina je završio studij medicine, stekavši zvanje doktora - specijaliste neuropsihijatra. Objavio je brojne naučne medicinske radove u stručnim publikacijama. Radio je kao ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Pacijentima nije prilazio samo kao ljekar, nego kao prijatelj, sin, roditelj, zabavljač, uspješno primjenjujući metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u BiH.</p><p>Roðen je u Mostaru 11. marta 1927. godine, tri godine nakon smrti čuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, čije je pjesme („Emina“, "Hasanagin sevdah","Gonðe ružo u zelenom sadu", "Laku noć"...), prema mišljenju mnogih, pjevao najljepše i najemotivnije. Talent za muziku naslijedio je od svog oca Mušana, koji je svirao šargiju, a prve pjesme učio je slušajući pjevače iz svog rodnog kraja. </p><p>- Otac je mnogo volio pjesmu, pa bi mene, braću i sestre poredao ispred sebe, a mi bismo mu pjevali uglas – govorio je Himzo, prisjećajući se oca i djetinjstva.</p><p>Na nagovor prijatelja, 1953. godine, Himzo se prijavljuje na audiciju za pjevače Radio Sarajeva i od tada kreće njegova karijera vrhunskog umjetnika i interpretatora sevdalinki. Ponosno je promovirao svoju Bosnu i Hercegovinu i našu najljepšu baštinu – sevdalinku, pjevajući je širom svijeta. </p><p>- Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom „geologijom“ ili takvom „anatomijom“, pa kad vi uðete u pjesmu i pjesma uðe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba "donijeti" – kazivao je o svojoj ljubavi prema sevdalinci Himzo.</p>

<h2>Šeretski duh</h2><p>Još jedna karakteristika ovog doajena sevdaha jeste da je pjevao o gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine: lijepom gradu Višegradu, postanku Banje Luke, Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, Tuzli koju je opasala guja, hairima Mehmed-paše Sokolovića...</p><p>Polovina je bio oženjen Fikretom Medošević, s kojom je dobio kćerku Rubinu i sina Edmira. Fikreta je bila po struci ekonomistica i radila je u Zavodu za planiranje pri Izvršnom vijeću BiH, a preminula je u 83. godini, o oktobru 2018. Ponosila se svojim suprugom i njegovim djelom.</p><p>- Himzo je volio muziku, sve, od seljačkih gangi do Šopena (Chopin), a posebno je volio onu narodnu, izvornu muziku svih naroda svijeta. Osim muzike, volio je i svoju struku, medicinu i bio je vrlo uspješan kao neuropsihijatar. Imao je mnogo naučnih radova, koji su skoro uvijek bili protkani muzikom – govorila je Fikreta.</p><p>Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.</p><p>Oživio je tada zaboravljene sevdalinke, meðu kojima: "Čudna jada od Mostara grada", "Vino piju age Sarajlije", "Oj, devojko, džidžo moja", "Stade se cvijeće rosom kititi", "Mila majko, šalji me na vodu", "Na prijestolju sjedi sultan", "Ja zagrizoh šareniku jabuku", "Oj, devojko Anadolko", "Magla pala od pola Saraj'va", "Okladi se momče i devojče", "Omere, prvo gledanje", "Ali-paša na Hercegovini", "Nema ljepše cure od malene Ðule", "Prošetala Suljagina Fata", "Čije je ono djevojče"...</p>

<h2>Pjesma o Emini</h2><p>Pjevačica sevdalinki iz Himzinog rodnog kraja Sevda Katica, koja je bila njegov uzor, na vijest o Emininoj smrti otpjevala je stihove: "Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet' neće". Te stihove Himzo je dodao kao posljednju strofu Šantićeve „Emine“.</p>

Otišao je uz stihove „Emine“ na svom posljednjem koncertu u Plavu, u 59. godini 

Himzo Polovina: 38. godišnjica smrti ljekara i jednog od najboljih bh. interpretatora sevdalinki   

<p>Na današnji dan prije 95 godina, 3. avgusta 1929., u Banjoj Luci se rodio prof. dr. Muhamed Filipović Tunjo, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca svih vremena, čovjek koji je bio riznica znanja i koji je do kraja života, a živio je 91 godinu, impresionirao svojim briljantnim umom. Cijeli svoj život Filipović je posvetio očuvanju Bosne i Hercegovine i njenog naroda i jedan je od malobrojnih koji su tako snažno obilježili javni i intelektualni život Bosne i Hercegovine i ostavili toliko velik i bogat književni opus. Objavio je 14 knjiga od kojih je najpoznatija „Lenjin – monografija njegove misli“, koja je prevedena na danski, švedski, francuski, slovački, italijanski i kineski jezik. Družio se i sarađivao s Makom Dizdarom, Mešom Selimovićem, Miroslavom Krležom, Skenderom Kulenovićem i mnogim drugim istaknutim bh. ličnostima.</p><p>- Treba vršiti svoju funkciju u društvu. Raditi, stvarati i pisati. Učiti ljude i učiti od ljudi. To je ono što je neophodno da bi se živio život dostojan čovjeka – riječi su profesora Filipovića, koje su bile njegov životni moto.</p>

<h2>Nadimak Tunjo</h2><p>Muhamed je bio treće i jedino preživjelo dijete u porodici Sulejman-bega i Đul-hanume Filipović, a ime je dobio po svom najstarijem amidži. Nosio je prezime Filipović ne samo po ocu, nego i po majci, koja je, također, bila iz roda krajiških Filipovića. Već kao jednogodišnji dječak dobio je nadimak Tunjo, a dala mu ga je dadilja Olga Puljić po prvoj riječi koju je izgovorio: „tunj, tunj“, jer je najviše volio porodična okupljanja ispod tunjinog drveta, gdje je njegov otac Sulejman-beg Filipović s članovima porodice običavao ispijati jutarnju i popodnevnu kafu.</p><p>Osnovnu školu i gimnaziju Muhamed je završio u rodnoj Banjoj Luci. Filozofiju, prirodne nauke i historiju studirao je u Beogradu i Zagrebu, a diplomirao je 1952. godine. Doktorirao je 1960. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a 1961. je izabran za docenta. Godine 1967., postaje vanredni, a 1971. redovni profesor za predmete Logika s metodologijom i Metodologija naučnog rada na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. </p><p>Od 1978. godine bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a obavljao je funkcije potpredsjednika ANUBiH od 1999. do 2008. godine i direktora Centra za leksikologiju i leksikografiju ANUBiH. Bio je i član P.E.N. Centra u BiH, te predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Filipović je bio gostujući predavač na univerzitetima u Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj...&nbsp;</p>

<h2>Bosanski duh</h2><p>U svojoj dugogodišnjoj akademskoj karijeri Filipović je inicirao brojne javne rasprave, polemike i pitanja koja su pokrenula veoma značajne procese u političkom, obrazovnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Njegov entuzijazam i plodotvoran naučni rad ostavio je veliki dojam na generacije studenata kojima je predavao. Autor i koautor je više od 50 monografija, 160 članaka u naučnim časopisima, više stotina članaka u dnevnim i sedmičnim novinama, koji su doprinijeli shvatanju, ali i kreiranju društvene svakodnevice u Bosni i Hercegovini. </p><p>Objavio je 14 knjiga, među kojima se, osim najprevođenije „Lenjin – monografija njegove misli“, izdvaja njegovo životno djelo „Roman jedne biografije“. U prvom dijelu ovog dvotomnog romana, koji se odnosi na period od 1929. do 1989. godine, sažeta je jedna ljudska sudbina i specifična biografija Čovjeka s velikim Č.</p><p>Napisao je veliki broj monografija iz logike, historije filozofije, historije kulturnog života Bosne i Hercegovine, estetike i politike. Bavio se i književnom kritikom i esejistikom, ali i leksikografijom. Autor je eseja „Bosanski duh u književnosti – šta je to“, koji je objavljen 1967. godine u časopisu „Život“ u povodu izdavanja zbirke poezije Mehmedalije Maka Dizdara „Kameni spavač“.</p><p>Godine 1970., dodijeljena mu je Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, a od 1975. do 1982. bio je urednik redakcije „Enciklopedija Bosne i Hercegovine“.</p>

<h2>Ambasador BiH</h2><p>Filipović je bio jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA), ali ju je, zbog razmimoilaženja u nekim stavovima, već 1990. napustio i s Adilom Zulfikarpašićem osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992.-1995., bio je ambasador Republike Bosne i Hercegovine u Velikoj Britaniji. </p><p>Vodio je stalne bitke na političkoj i akademskoj sceni Jugoslavije, ali i nakon njenog raspada, u državi Bosni i Hercegovini, braneći duh Bosne, bosanski jezik i kulturu, o čemu je mnogo i pisao. Smatrao je da je jedinstvena BiH neupitna i osnovna tačka s koje se mora polaziti, te da sva druga rješenja moraju biti u skladu s očuvanjem te jedinstvenosti.</p><p>- Uvijek je nju razdiralo to unutarnje njeno vučije, pravdaško, moralističko i puritansko podvajanje, i svaki bajrak je u Bosni nalazio nekoga da ga ponese i drži uprkos drugom. I tu nema nekog pravila. Feudalna vlastela protiv kralja, crkva protiv heretika, heretici protiv crkve i kralja, kralj protiv crkve, feudalaca i heretika. Turci protiv Bošnjaka, Bošnjaci protiv Turaka, oba protiv krsta, krst protiv nekrsta, hrišćanin protiv hrišćanina, ovaj protiv onoga, i onaj protiv ovoga, itd. sve do naših dana. I teklo bi to i dan-danas, da nismo jednom napokon shvatili da Bosna nije ničija do svoja i onoga koji u njoj živi i koji s njom živi. Naizgled parcijalan i podijeljen, povijesni se duh bosanskog naroda počinje očitovati kao realna osnova zajednice jednog naroda i više nacija – napisao je Muhamed Filipović u svom djelu „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“.</p>

<h2>Politički analitičar</h2><p>O aktuelnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini napisao je brojne kolumne, analizirao, dijagnosticirao probleme i davao rješenja. Smatrao je da BiH treba nove politike, da se zatvori knjiga historije i dovedu na vlast novi ljudi.</p><p>- Sve se o današnjoj politici zna – i da je vode manekeni, da vlast laže, da zloupotrebljava pozicije, da je ne zanima narod i njegova volja, da je našla načina da falsificira svaku narodnu volju i da se toliko razgoropadila, kako se vidi iz ponašanja najviše predstavnika te politike, da je spremna na svaku zloupotrebu svoje pozicije i institucije kojom upravlja. Vrše se ucjene svih vrsta, skrivaju bitne informacije i sve se knjiži na povjerenju i na dug koji on mora plaćati – govorio je naš akademik.</p><p>Akademik Filipović je i svojim radom i djelima, koja nam je ostavio u amanet, obilježio 20. i 21. vijek. Pokazao je i učio nas kako se voli svoja zemlja i svoj narod o kojem je uvijek govorio uz mnogo emocija:</p><p>- Bosna je mirna i lijepa zemlja, zemlja finih, beskaharnih i iznad svega dobrih i zanimljivih ljudi.</p><p>Plemenito srce velikog bosanskohercegovačkog sina, intelektualne gromade Muhameda Filipovića Tunje, stalo je 26. februara 2020. godine, a sahranjen je na sarajevskom groblju Bare.</p><h2>Najzaslužniji za vraćanje imena Bošnjak </h2><p>Od 1961. godine Muhamed Filipović se borio za vraćanje imena Bošnjak narodu Bosne i Hercegovine, ali su jaki politički oponenti to osporavali i sprečavali, s prikrivenim ciljem da se bosanskim muslimanima ospori historijski državni identitet. </p><p> - Svoje stajalište o bošnjačkom imenu našeg naroda sam prvi put izložio 1961. godine na savjetovanju u Centralnom komitetu Saveza komunista BiH o „Budućnosti jugoslovenstva“. Tada su me podržali samo Enver i Husref Redžić.</p><p>Kad je CK SKBiH donio odluku da se prizna nacija Muslimana, ja sam bio protiv toga, smatrajući da je to historijski falsifikat, odricanje od našeg pravog historijskog i nacionalnog imena, ali i oduzimanje Bosni postojanja njenog naroda, a time i osnove njenog posebnog historijskog identiteta. </p><p>Ideju sam, zajedno s Adilom Zulfikarpašićem, obnovio 1990. godine, smatrajući da je došlo vrijeme istine, ali smo morali sačekati 1993. godinu i Bošnjački sabor da se našem narodu vrati njegovo pravo ime, a zemlji da njen narod.</p><h2>Bošnjaci su nesretni</h2><p>Svojim nesebičnim i velikim angažmanom za dobrobit i boljitak BiH i njenog naroda Muhamed Filipović je zadužio i BiH i sve nas, Bosance i Hercegovce, a najviše Bošnjake za koje je jedne prilike rekao da su toliko nesretni da se to ne može izreći. </p><p>– Za nas Bošnjake, a ja sam to po svojim precima i ocu Sulejman-begu, koji je bio has Bošnjak, nikada od 1832. godine nije više bilo lahko živjeti u Bosni, a ta situacija se pogoršavala kako su se razni režimi nametali našoj zemlji i narodu. Mržnja prema nama koincidirala je sa svojim proizvodom, a to je gubitak osjećanja Bošnjaka za samobitnost i prava kada smo pristali da o tim pitanjima pregovaramo i to pod pritiskom i vodstvom onih koji nam nisu bili prijatelji.</p>

Cijeli svoj život posvetio je očuvanju Bosne i Hercegovine i njenog naroda 

Muhamed Filipović: Čovjek s velikim Č  

Muhamed Filipović: 95. godišnjica rođenja intelektualne gromade plemenitog bošnjačkog srca 

<p>I u današnjoj emisiji “Lijepe riječi” rješavamo nekoliko jezičkih nedoumica s kojima se skoro svakodnevno susrećemo.</p><br>

<p>Počinjemo od jedne u koju nas stavlja pravilno pisanje glasovne grupe IJE ili JE.&nbsp;</p><p>Kako sam vam više puta spominjala, pravilo bosanskog jezika je - ako je slog dug, piše se IJE, a ako je kratak – JE. A dilemu nam stvara pravilno pisanje nesvršenog gladola: dogorijevati ili dogorjevati? Da li ga pišemo s IJE ili JE?</p><p>Budući da je slog zbog kojeg smo u ovoj dilemi naglašen dugouzlaznim akcentom, odnosno dug, pravilno se piše dogorijevati – s glasovnom grupom IJE. </p>

Kako sam vam više puta spominjala, pravilo bosanskog jezika je - ako je slog dug, piše se IJE, a ako je kratak – JE

Kako je pravilno napisati: dogorijevati ili dogorjevati? 

<p>Dobro došli u novu emisiju “Lijepe riječi” da rješavamo nove jezičke nedoumice koje nam priređuje naš bogati i lijepi bosanski jezik.</p><p><br></p>

<p>Prva koju ćemo danas razriješiti jeste: kako je pravilno reći ili napisati: donesen ili donešen, odnosno kako pisati glagolski pridjev trpni od glagola donijeti.&nbsp;</p><p>Glagolski pridjev trpni oblik je koji se tvori od infinitivne ili prezentske osnove i nastavaka. Služi za tvorbu pridjeva i pasiva. Neki primjeri glagolskog pridjeva trpnog su voljeti – voljen, kupiti – kupljen, uraditi – urađen.</p><p><br></p>

Glagolski pridjev trpni oblik je koji se tvori od infinitivne ili prezentske osnove i nastavaka

Kako je pravilno reći ili napisati: donesen ili donešen? 

<p>Bosanski pravopis krase mnoge interesantne nedoumice, koje je pravo uživanje istraživati.&nbsp;</p><br>

<p>Pa ćemo ih i danas razriješiti nekoliko, koje nas skoro svakodnevno stavljaju u dilemu.&nbsp;</p><p>Počinjemo s riječju koju čujemo ili pročitamo u čak tri različita oblika: crjepovi s glasovnom grupom JE, crijepovi s IJE i crepovi samo s vokalom E? A koji od ponuđenih oblika je ispravan?</p><p>Kad je riječ o glasovnoj grupi IJE ili JE, naš pravopis kaže da, ako je izgovor sloga dug, ispravno je pisati IJE, a ako je izgovor sloga kratak, piše se glasovna grupa JE. </p>

Kad je riječ o glasovnoj grupi IJE ili JE, naš pravopis kaže da, ako je izgovor sloga dug, ispravno je pisati IJE

Kako je pravilno reći ili napisati: crjepovi, crijepovi ili crepovi? 

<p>Kako ste već navikli, i danas ćemo razriješiti nekoliko jezičkih nedoumica i poboljšati naše usmeno i pismeno izražavanje, odnosno našu jezičku kulturu koja je bitan dio opće kulture življenja.</p><br>

<p>Veoma često čujemo ili pročitamo imenicu ženskog roda licenca ili licencija napisanu u oba navedena oblika. Pa se upitamo šta je pravilno: licenca ili licencija?</p><p>Da bismo dobili odgovor na to pitanje, moramo saznati porijeklo ove riječi. Imenica dolazi od latinske riječi licentia, u značenju sloboda, dozvola. </p>

Imenica dolazi od latinske riječi licentia, u značenju sloboda, dozvola

Šta je pravilno: licenca ili licencija? 

<p>Nekada malo ribarsko naselje Kušadasi, danas je najpopularnije ljetovalište na turskoj obali Egejskog mora. Njegovo ime u prevodu s turskog znači otok ptica, a dobio ga je upravo po Otoku ptica koji se nalazi u neposrednoj blizini luke. U čarima ovog interesantnog mjesta u čijoj arhitekturi dominiraju evropski i mediteranski stil, a na Orijent podsjećaju samo egzotični mirisi vrsnih domaćih kulinarskih specijaliteta, ovog ljeta uživala je i novinarka “Dnevnog avaza”. </p><p>Prema historijskim podacima, bajkoviti Kušadasi nastao je 3000 godina prije nove ere. Prvobitno se zvao Neapolis, te je bio pod upravom antičkog Efesa, u to vrijeme jednog od najmoćnijih gradova Sredozemlja. Lelege, Eolijani, Ioni, Lidijani, Perzijci, Grci i Rimljani živjeli na ovom području kroz historiju. Od 1413., kada su ga osvojile Osmanlije pod vođstvom sultana Mehmeda I, pripada Turskoj.</p><h2>Prekrasne plaže</h2><p>Glavni ukras ovog lijepog grada, koji ima blizu 120.000 stanovnika, jesu prekrasne pješčane plaže, Long Beach, Ladies Beach, Kustur Beach i Pamucak Beach, koje privlače veliki broj turista iz cijelog svijeta, a duž kojih su uređene šetnice, te brojni kafići, hoteli, nacionalni i drugi restorani, prodavnice, diskoteke… </p><p>U centru Kušadasija je, također, mnoštvo restorana i prodavnica raznovrsne robe, a prava atrakcija za turiste je Grand Bazaar, koji se nalazi u starom dijelu grada, na samo nekoliko minuta hoda od glavne luke. Uske uličice krcate su raznim artiklima za svačiji ukus i džep, od tradicionalnih i svilenih ćilima, odjeće, obuće, nakita, začina, slatkiša, keramike, suvenira do veoma kvalitetnih kožnih komada. Pritom je neizostavno cjenkanje s trgovcima, što je, ustvari, karakterističan turski običaj bez koga im, kako kažu, pazar nije uspješan. Osim Grand Bazaara, popularni su i Orient Bazaar i Kusadasi Bazaar, a za najpovoljniju kupovinu namirnica, poput voća, povrća, ribe, mliječnih i ostalih proizvoda, svakog utorka i petka je otvorena Kušadasi pijaca, koja se srijedom pretvara u buvlju pijacu.</p><p>Stari dio Kušadasija obiluje i brojnim historijskim lokacijama. Nezaobilazna je monumentalna Kušadasi džamija, ali svojom veličinom fascinira Okuz Mehmet-paša Karavanserai, smješten blizu luke, koji je nekad služio za obavljanje trgovine robom koja je stizala brodovima iz raznih zemalja, te kao han za kratki boravak trgovaca izvana, a najupečatljivija činjenica jeste da je u njegovoj konstrukciji ugrađen samo kamen.&nbsp;</p>

<h2>Turističke atrakcije</h2><p>Nedaleko od Kušadasija nalazi se Nacionalni park u kojem živi 209 vrsta ptica, a koji, osim uživanja u netaknutoj prirodi, nudi i šljunkovitu plažu te plivanje u kristalno čistom moru. I na Otoku ptica, gdje se nalazi dvorac koji je prethodio bizantijskom periodu, također je živjelo mnogo vrsta ptica, posebno golubova. Zbog toga, ali i simbolike golubova - mir i sloboda – u centralnom dijelu luke dominira spomenik u obliku ruke koja na svom dlanu drži golubove.</p><p>Kad je riječ o spomenicima, kako je u svim turskim gradovima, i u Kušadasiju je izgrađen spomenik Kemal-paši Ataturku, ocu Turaka, koji se visoko izdiže na brdu iznad luke.</p><p>Posebnu turističku atrakciju predstavlja pećina Zeusa, koja se nalazi na ulazu poluotoka Dilek, u kojoj se miješaju slatka i slana voda. Predanja kažu da ju je posjećivao Zeus kada se naljutio na Posejdona, gdje je čekao da se Posejdon smiri.</p><p>“Adaland”, jedan od najvećih vodenih parkova u cijeloj Turskoj, nalazi se u Kušadasiju. Prostire se na 100.000 kvadratnih metara i uz veliki broj raznih tobogana, bazena s talasima, dečijih bazena, vodopada, rafting-brzaka pruža turistima nezaboravan doživljaj.</p><p>Još jedna specifičnost uopće turskih gradova je dolmuš - turski minibus, koji će vas za samo 15 turskih lira začas prevesti od hotela do centra Kušadasija, ali i jedne od plaža u svako doba.&nbsp;</p>

<h2>Turske delicije</h2><p> </p><p>Hrana u Kušadasiju je raznovrsna i podrazumijeva obilje svježeg povrća i voća, a dominira egejska kuhinja. Jela su s mnogo začina, uglavnom pripremljena na maslinovom ulju. Uz povoljne cijene u ponudi su najpopularnija turska jela i turski specijaliteti: kebab i njegove varijacije, turski pilav i različite vrste pilava, šiš kofte, burek, tarhana, slanutak s mesom, ljuti gulaš, prženi patlidžan i paprika, bubrežni grah, pečeni bršljan s grejpom i različiti specijaliteti od morskih plodova na turski način. </p><p>Neizostavni su turski kolači: baklava, tulumbe, hurmašice, pistaći rolnice…, a poznat je i turski sladoled, odnosno posebna vrsta sladoleda – “Dondurma” koja je izuzetno čvrsta pa se siječe nožem i sadrži neoubičajene sastojke – salep i mastiku. </p><p>Prema turskoj tradiciji, čaj je najpopularnije piće, koji se u Turskoj počeo piti zahvaljujući Ataturkovom usmjeravanju nacije na čaj kao alternativu kafi, koja je početkom 20. vijeka postala preskupa. Pravi turski čaj, kako se ova vrsta čaja i zove, jeste crni čaj jakog okusa koji se proizvodi na istoku Crnog mora, a koji takav okus dobiva od listića različitih biljaka pripremljenih u posebnoj posudi za pripremanje čaja, zvanoj čajdanluk. Turski crni čaj se pije uz kockice šećera i servira se u karakterističnim “izvijenim”, ukrasnim čašicama na tacni.&nbsp;</p>

Prema historijskim podacima, bajkoviti Kušadasi nastao je 3000 godina prije nove ere 

Najpopularnije ljetovalište na turskoj obali Egejskog mora: Otok ptica s mirisom Orijenta

<p>Dobro došli u novu emisiju “Lijepe riječi” da rješavamo nove jezičke dileme.</p>

<p>Počinjemo od jedne s kojom se skoro svakodnevno susrećemo, kako je pravilno pisati: srednjevjekovni, srednjovjekovni ili srednjovijekovni?&nbsp;</p><p>Dakle, da li sa samoglasnikom E ili O – srednjevjekovni i srednjovjekovni, a tako i da li s glasovnom grupom IJE ili JE - srednjovjekovni ili srednjovijekovni?</p><p>Ovdje je riječ o pridjevu koji se odnosi na srednji vijek, naglašen je kratkouzlaznim akcentom pa je, prema pravilu da se kratki slog piše sa JE, pravilno pisati: srednjovjekovni, srednjovjekovnog, srednjovjekovnom, srednjovjekovnim…</p>

Kako je pravilno napisati: radia ili radija?

Kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti?

Vojo Dimitrijević: 44. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara

Šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina?

Kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa?

Kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg?

Kako je pravilno napisati: gradski ili gratski?

Kako je pravilno reći ili napisati: džon ili đon?

Himzo Polovina: 38. godišnjica smrti ljekara i jednog od najboljih bh. interpretatora sevdalinki

Muhamed Filipović: 95. godišnjica rođenja intelektualne gromade plemenitog bošnjačkog srca

Kako je pravilno napisati: dogorijevati ili dogorjevati?

Kako je pravilno reći ili napisati: donesen ili donešen?

Kako je pravilno reći ili napisati: crjepovi, crijepovi ili crepovi?

Šta je pravilno: licenca ili licencija?

Najpopularnije ljetovalište na turskoj obali Egejskog mora: Otok ptica s mirisom Orijenta

Šta je pravilno: srednjevjekovni, srednjovjekovni ili srednjovijekovni?

Kako je pravilno napisati: radia ili radija?

Kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti?

Vojo Dimitrijević: 44. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara

Šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina?

Kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa?

Kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg?

Kako je pravilno napisati: gradski ili gratski?

Kako je pravilno reći ili napisati: džon ili đon?

Himzo Polovina: 38. godišnjica smrti ljekara i jednog od najboljih bh. interpretatora sevdalinki

Muhamed Filipović: 95. godišnjica rođenja intelektualne gromade plemenitog bošnjačkog srca

Kako je pravilno napisati: dogorijevati ili dogorjevati?

Kako je pravilno reći ili napisati: donesen ili donešen?

Kako je pravilno reći ili napisati: crjepovi, crijepovi ili crepovi?

Šta je pravilno: licenca ili licencija?

Najpopularnije ljetovalište na turskoj obali Egejskog mora: Otok ptica s mirisom Orijenta

Šta je pravilno: srednjevjekovni, srednjovjekovni ili srednjovijekovni?