<p>U fragmentarno sačuvanom „Ljetopisu“ Bašeskijinog sina Mustafe Firakije, između ostalog, piše: "7. redžeba ili 6. agistosa 1224. u petak u podne u pet i po sahata, preselio je u vječnost naš otac Mula Mustafa. Neka je na njeg Božja milost!", što znači da je Bašeskija preminuo 18. avgusta 1809. godine.  </p><p>Mezar Mula Mustafe Bašeskije nije nikad pronađen, ali se pretpostavlja da je sahranjen na mezarluku u Mimar-Sinanovoj mahali u blizini svoje kuće.</p><h2>Rođen u Sarajevu</h2><p>Mula Mustafa Bašeskija, pjesničkog pseudonima Ševki, što znači Svijetli, bio je jedan od najvrednijih i prvih bosanskohercegovačkih hroničara svog vremena, alim i učenjak bez kojeg ne bismo imali pouzdane podatke o dešavanjima u Sarajevu i Bosanskom ajaletu u periodu od 1746. do 1804. godine. </p><p>Podaci iz njegovog „Ljetopisa“, najpoznatijeg i prvog bošnjačkog djela ovog žanra, ne samo da su svojevrstan mozaik historijskih događaja, nego se i danas, 215 godina nakon Mula Mustafine smrti, koriste kao mjerodavni dokumenti značajni za političku i kulturnu historiju Sarajeva druge polovine 18. vijeka. </p><p>Bašeskija je rođen u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali, „sin Ahmedov, a unuk Kadri-hodže“, kako je sam zabilježio u svom „Ljetopisu“, koji je i jedini izvor podataka o njegovom životu i radu. Osnovno obrazovanje stekao je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta, a izučio je i kazaski (svilarski) zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama. Međutim, nije se dugo bavio kazaskim zanatom, jer je nastavio školovanje u medresi, pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije, a dvije godine kasnije za imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije.</p>

<h2>Narodni pisar</h2><p>Mualimsku službu Bašeskija napušta 1763. godine i postaje narodni pisar (katibim), pa je za taj posao iznajmio dućan pored Begove džamije, u ulici Mudželiti, ispod Sahat-kule, gdje je pisao narodu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, ostavštine... Osim pisarskih poslova, podučavao je učenike medresa i druge osobe arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. </p><p>U svom „Ljetopisu“ zapisao je da se 1779. godine s nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući Vilajetovića na Atmejdanu, gdje su najmanje pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela, na kojima je obavezno posluživana halva, održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana "Sohbet-halva".</p><p>Bašeskijin otac Ahmed preminuo je dok je  Mula Mustafa bio dijete, a majka Fatima, kako je sam zapisao: „kći Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapčiju i umrla od kapi 1772. godine“. Također je zapisao da se oženio vrlo mlad Safijom, kćerkom Mustafa-age Čartozana, s kojom je imao desetero djece, od kojih je samo dvoje živjelo duže od svoga oca. </p><p>Prvog jula 1781. godine s porodicom se odselio iz Sarajeva u Zgošću kod Kaknja, gdje je obavljao mualimsku dužnost, ali se već u februaru 1782. godine vraća u Sarajevo, nastavljajući svoj pisarski posao. Ponovno je preuzeo i dužnost imama Buzadžića džamije, koju je obavljao sve dok se nije razbolio, 1801. godine.</p><h2>Povod „Ljetopisu“</h2><p>Povod da počne bilježiti događaje, odnosno da napiše „Ljetopis“, bila je desetogodišnja pobuna Sarajlija protiv turske vlasti, koja je ugušena u martu 1757. godine pogubljenjem dvadesetak učesnika bune u Sarajevskoj tvrđavi, među kojima su bili i braća Morići.  Bašeskija je zapisao da mu je želja bila da događaje u Sarajevu „spasi od zaborava, a koji bi mogli biti interesantni za buduće generacije“. </p><p>„Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje". Ovim riječima Bašeskija počinje svoj „Ljetopis“, koji je pisao na turskom jeziku, ali sadrži i dijelove teksta na bosanskom, a podijeljen je u tri dijela: događaji, nekrologij i narodne umotvorine. </p><p>Bašeskija bilježi da je najveća poplava u Sarajevu bila 1791. godine, kada je Miljacka porušila sve mostove, branu na Bembaši, mnogo kuća u Latinluku i okolici Sarajeva, vodenice i nekoliko dućana u Čekrečijinoj mahali. A u najvećem požaru, 29. juna 1778., izgorjelo je 17 hanova i 50-60 kafana, te su gorjele Sahat-kula, magaze krcate robom, Begova džamija... </p><p>Iste godine, 1778., zapisuje da je pao crven snijeg u selima u okolici Sarajeva. Ali, najstrašnije posljedice ostavila je kuga 1762. godine, koja je pokosila 15.000 Sarajlija, a od iste bolesti je 1781. godine umrlo 8.000 duša.&nbsp;</p>

<h2>Pisao i pjesme</h2><p>Iz Mula Mustafinog „Ljetopisa“ saznajemo da je 1753/54. godine sagrađen Sebilj na Baščaršiji. A tokom 50 godina bilježenja Bašeskija je upisao gotovo 4.000 umrlih osoba, uglavnom odraslih muškaraca, navodeći njihova imena, nadimke, poslove, položaje u društvu, imovno stanje te moralne karakteristike. Žene nije upisivao, osim u rijetkim slučajevima, ako su nešto zavještale, bile učene ili po čemu drugom poznate.</p><p>„Ljetopis“ sadrži i vrijednu zbirku narodnih priča, šala, dosjetki, zagonetki, hićaja (kratkih priča s poukom), te tumačenja snova.</p><p>Mula Mustafa Bašeskija Ševki pisao je i pjesme, uglavnom na turskom jeziku, ali je napisao i četiri  na bosanskom: „Ramo i Saliha“, „Zečkova pouka“, „Ah, divojko, bila nosa“ i „Galen prosi gizdavu divojku“, koje se svrstavaju u najstarije zapise naših narodnih pjesama u alhamijado literaturi. Bio je svestrani intelektualac plemenitog srca, koji znanje nije čuvao za sebe, nego ga je prenosio na mlade generacije, istovremeno bilježeći najznačajnije događaje vremena u kojem je živio, ostavljajući vječni pečat u kulturi i historiji svoga Sarajeva i svoje Bosne i Hercegovine. </p><p>Bašeskijin „Ljetopis“ inspirirao je brojne umjetnike. Prema njegovom djelu i životu Darko Lukić je napisao pozorišnu dramu „Bašeskija, san o Sarajevu“, koju je u režiji Gradimira Gojera i maestralnoj glumi Nermina Tulića u svoj repertoar uvrstilo Pozorište mladih u Sarajevu. </p><h2>Abdulah Sidran, jedan od naših najvećih književnika, napisao je pjesmu„Bašeskija“</h2><p>„Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar.<br>Plaču zaprepaštene bašte. Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda.<br>Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.<br>Kamo će stići, Bože, koji sve znaš? Ne hulim, samoću sam ovu primio k'o dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas.<br>Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko kalem i papir preda mnom.<br>Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?<br>Čije ćemo ime pominjati jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.<br>Jer dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.<br>Širi se ljubav k'o žutica i kuga.<br>I mržnja se jednako koti. Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro, toliko sam svik'o na samoću.<br>Mislim li pravo, Bože?<br>Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli k'o korov.<br>A malo je zdravih u gradu duša.<br>I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je, al' otkuda zdravlje?<br>Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje?<br>Pitaju li to ovi ljudi oko mene (što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista, ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?<br>I znaju li da ih motrim?<br>Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.<br>Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.<br>Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već tiho da bude, i još tiše ode, kada dođe čas.“</p><p></p>

Bilježio je podatke o dešavanjima u Sarajevu i Bosanskom ajaletu u periodu od 1746. do 1804. godine 

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 215. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

<p>Husein-kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne, legenda, paradigma hrabrosti i bosanskog ponosa, ne samo u svom dobu nego i danas, najveći među velikanima i jedna od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine, preminuo je u Istanbulu prije 190 godina, 17. avgusta 1834. Prema jednim pričama, otrovala ga je osmanska vlast, a prema drugim, umro je od kolere. Ukopan je na mezarju Ejup u Istanbulu.</p><p>I danas se citira Gradaščevićev odgovor osmanskom beglerbegu na njegovu konstataciju: „Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će“, koji je glasio: „Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i, ako Bog da, bit će i poslije vas!“ Desilo se to u Sarajevu, 12. septembra 1831. godine, jednog od najznačajnijih datuma u našoj historiji, kada je proglašena autonomija Bosne u sklopu Osmanskog Carstva.&nbsp;</p>

<h2>Begovska porodica</h2><p>Husein-kapetan Gradaščević rođen je u Gradačcu, 31. avgusta 1802. godine, u bogatoj begovskoj i spahijskoj porodici. Bio je veoma obrazovan, a već sa 16 godina je naučio i arapsku kaligrafiju. Podučavala su ga dvojica derviša, pa se zbog njegove velike religioznosti i kasnijeg skromnog načina življenja pretpostavlja da je bio i član derviškog reda. </p><p>Vrlo mlad, već u 19. godini, Husein je postao kapetan Gradačačke vojne kapetanije, nakon što je njegovog brata Murat-kapetana, koji je naslijedio oca Osmana, otrovao Dželaludin-paša zbog nemira u Bosni. Također se vrlo mlad oženio Hanifom, sestrom Mahmud-kapetana iz Dervente, s kojom je imao dvoje djece, sina Muhameda i kćerku Šefiku. </p><p>Istakavši se tokom Rusko-turskog rata (1828. - 1829.), Gradaščević je od bosanskog guvernera dobio zadatak da mobilizira vojsku između Drine i Vrbasa, a do 1830. godine postao je vođa svih osmanskih kapetana u Bosni.&nbsp;</p>

<h2>Zmaj od Bosne</h2><p>U decembru 1830., Husein-kapetan je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu, a krajem januara 1831. održan je sastanak u Tuzli, odakle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Husein-kapetan Gradaščević tada je izabran za vođu Pokreta za bosansku autonomiju te predvodio Veliki ustanak, jedan od najznačajnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine. </p><p>Krenuvši u Travnik, koji je tada bio sjedište Bosanskog pašaluka i vezira, Gradaščević je uputio poziv svim ajanima da se pridruže njegovoj vojsci, kao i svim Bosancima i Hercegovcima koji to žele. Hiljade ljudi mu se pridružilo, među kojima i brojni katolici i pravoslavci za koje se tvrdilo da su sačinjavali gotovo trećinu vojske. Nakon oslobađanja Travnika jedan dio vojske Husein-kapetan je poslao u Zvornik za odbranu u slučaju mogućeg upada srbijanske vojske u teritoriju, a s gotovo 25.000 vojnika uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru Rešidu Mehmed-paši kojeg je sultan poslao s vojskom da uguši pobunu. </p><p>Bosanska vojska bila je moćna i nizala samo pobjede, zauzela Peć i Prištinu, a u bitkama u blizini Štimlja i Lipljana na Kosovu, 18. i 22. juna 1831., porazila je osmansku vojsku, ranivši velikog vezira. Nakon te značajne pobjede i pregovora s vezirom Rešidom Mehmed-pašom, Gradaščević se sa svojom vojskom vratio u Bosnu, kako bi zvanično preuzeo vlast nad oslobođenom zemljom. </p><p>U Bosni je narod pobjedničku vojsku s Kosova dočekao ovacijama, muzikom i pjesmom, a Husein-kapetana su prozvali Vitezom od Bosne, Junakom od Bosne, a najčešće nadimkom po kojem je danas prepoznatljiv – Zmajem od Bosne. Gradaščeviću se mnogo svidio nadimak Zmaj od Bosne, pa ga je stavljao ispod svakog svog potpisa.</p>

<h2>Bosanski vezir</h2><p>U Prištini je, 10. avgusta 1831., održan sastanak svih vođa Pokreta za autonomiju na kojem je Husein-kapetan Gradaščević proglašen bosanskim vezirom. Njegov novi status ozvaničen je tokom Svebosanskog sabora, održanog 12. septembra iste godine u Sarajevu, kada Gradaščević postaje, ne samo vrhovni zapovjednik nego i glavna civilna vlast u Bosni. </p><p>Husein-kapetan je osnovao sud te, nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, Bosanski kongres, koji je zajedno s njim činio Vladu Bosne. </p><p>U proljeće 1832. godine, novoimenovani bosanski beglerbeg Mahmud Hamid-paša s 30.000 osmanskih vojnika kreće da uguši pobunu i poražava bosansku vojsku prvo u bici kod Banjske, a nakon toga još nekoliko četa bosanske vojske u pohodu prema Sarajevu. </p><h2>Izdaja i poraz</h2><p>Nakon narednog poraza u bici kod Šarenog hana bosanska vojska se povukla prema Sarajevu. Posljednja bitka dogodila se 4. juna 1832. godine na Stupu u Sarajevu, kada je definitivno poražen Husein-kapetan Gradaščević. Jedan od glavnih razloga poraza bila je izdaja hercegovačkih vođa Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, koji su došli u pomoć sultanovoj vojsci i probili Huseinove linije kod mjesta Crna Rijeka.</p><p>Husein-kapetan Gradaščević je nakon poraza bosanske vojske morao pobjeći u Habsburšku Monarhiju, 31. maja 1832. godine. Odatle je pregovarao sa sultanom da se vrati u Carstvo, koji je njegovu želju odobrio, ali mu je zabranio da se vrati u Bosnu, zbog čega se odselio prvo u Beograd, a potom u Istanbul. </p><p>Iako već oslabljenog zdravlja, Husein-kapetan je još jednom potvrdio svoj patriotizam i veliku ljubav prema Bosni. Naime, kada mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u osmanskoj vojsci, on ga je odbio, izjavivši: "Radije ću umrijeti u nošnji svojih očeva nego nositi nizam-uniformu jednog paše“.&nbsp;</p>

<h2>Njegova djela su ključ rješenja</h2><p>Bosanskohercegovački glumački bard Josip Pejaković opisao je kako ga je impresionirao Husein-kapetan Gradaščević i dao mu rješenje za današnje goruće probleme u Bosni i Hercegovini: </p><p>- Ključ rješenja današnjih problema u BiH su djela Husein-kapetana Gradaščevića. On je postao kapetan u 19. godini a već s 23 godine je zajedno s fra Ilijom Starčevićem, u selu Tolisa kod Orašja, izgradio najveći školski centar za kršćane koji će kasnije izroditi u najljepši samostan, franjevački. Na zamolbu pravoslavnih hrišćana iz sela Obudovac kod Brčkog, pomogao je da naprave istu takvu bogomolju... Naravno, napravio je i najljepšu džamiju, Husejniju, u Gradačcu. Sa 23 godine je prepoznao budućnost BiH u njenim razlikama. Zahvaljujući tim njegovim djelima, kršćani su ga obožavali. Kako to lijepo zvuči, katolici i pravoslavci obožavaju muslimana, a to je bilo 1823. godine. On se borio protiv Turaka, ne zbog toga što su mu povrijeđena prava, već zato što su mu ubili brata Murata-kapetana Gradaščevića na Kuli travničkoj. Ja to znam zato što sam iz Travnika.</p><h2>Osmijeh pun draži i tuge</h2><p>- Husein-kapetan imađaše po gotovu 30 godina, stas mu bijaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmijeh pun draži i tuge, njegove krupne oči natkrivljivahu guste i ukrštene obrve, bjeloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke no onaj ponosnoga, surovoga i poludivljeg Bošnjaka. Jedva da bi se moglo vjerovati da se pod ovim nejakim i nježnim tjelesnim sastavom mogla skrivati ovako krepka duša, vojnički darovi, velika taština, a naročito lična hrabrost, dotjerana nekada do drskosti – opisao je Husein-kapetana njegov doktor Bartol Kunibert.</p>

„Ima Bosne, beglerbeže, i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i, ako Bog da, bit će i poslije vas!“  


Husein-kapetan Gradaščević: 190. godišnjica smrti Zmaja od Bosne 

<p>I u današnjoj emisiji „Lijepe riječi“ rješavamo jezičke dileme, a počinjemo od skraćenice koja je u bosanski jezik došla od engleske riječi compact disc – CD. <br></p>

<p>Pitamo se kako je pravilno reći ili napisati množinu ove skraćenice: CD-ovi ili CD-i? Skraćenice iz stranih jezika danas nisu rijetkost. Neki od primjera su SMS, koja dolazi od short message service, NATO koja označava North Atlantic Treaty Organization.&nbsp;</p><p>A mi smo često u dilemi kako se te skraćenice ponašaju u različitim padežnim oblicima bosanskog jezika.</p><p>Kad je riječ o našem primjeru - skraćenici CD, ona se u padežima mijenja kao da je jednosložna imenica muškog roda - poput volovi, parkovi… Pa zaključujemo da je pravilno reći ili napisati: CD-ovi – velikim slovima CD pa crtica i nastavak -ovi malim slovima. Također: CD-ova, CD-ovima, CD-ove… </p>

A mi smo često u dilemi kako se te skraćenice ponašaju u različitim padežnim oblicima bosanskog jezika

Kako je pravilno reći ili napisati: CD-ovi ili CD-i? 

<p>I danas rješavamo jezičke dileme s kojima se skoro svakodnevno susrećemo. <br></p>

<p>A današnje primjere su nam nametnuli mediji u Bosni i Hercegovini.&nbsp;</p><p>Dok jedni preferiraju oblike koji se više koriste u hrvatskom jeziku, drugi preporučuju oblike koji su češći u bosanskom. Prvi primjer koji nas dovodi u dilemu jeste kako je pravilno reći ili napisati: glasaj ili glasuj, odnosno kako se kaže ili piše ispravno imperativ glagola glasati.&nbsp;</p><p>Ovdje se ujedno postavlja pitanje je li u bosanskom jeziku ispravno koristiti glagol glasati ili glasovati. <br></p>

Dok jedni preferiraju oblike koji se više koriste u hrvatskom jeziku, drugi preporučuju oblike koji su češći u bosanskom

Kako je pravilno reći ili napisati: glasaj ili glasuj? 

<p>Poštovani gledatelji, lijep pozdrav i dobro došli u novu emisiju “Lijepe riječi” u kojoj, kako već znate, rješavamo nove jezičke nedoumice i poboljšavamo našu jezičku kulturu koja je veoma bitan dio opće kulture življenja.</p>

<p>Danas govorimo o pisanju imena stranog porijekla u bosanskom jeziku. Kako su se prilagodila? Dilema je da li ih treba pisati izvorno, odnosno etimološki ili prilagođeno našem izgovoru – fonetski.</p><p>Imena iz jezika koji se služe latinicom, poput engleskog, francuskog, njemačkog, španskog itd. – mogu se pisati i izvorno (prema pisanju) i fonetski (prema izgovoru), s tim da pravopis bosanskog jezika prednost daje izvornom obliku, a preporučuje da se fonetski koristi u udžbenicima za osnovne škole, kako bi djeci bilo jasnije.&nbsp;</p><p>Također, i neki mediji u Bosni i Hercegovini preferiraju fonetsko pisanje, kako bi njihovi čitatelji mogli lakše razumjeti o kome je riječ. <br></p><br>

Također, i neki mediji u Bosni i Hercegovini preferiraju fonetsko pisanje

Kako se pišu strana imena?

<p>I u današnjoj emisiji „Lijepe riječi“ rješavamo nekoliko jezičkih nedoumica na koje svakodnevno nailazimo i u govoru i u pisanju, a koje nam zadaju pravopis i gramatika bosanskog jezika. </p>

<p>Prva koju su nam zadali jeste kako je pravilno napisati: radia ili radija?&nbsp;</p><p>Odnosno kako glasi pravilan genitiv imenice radio? Da li sa suglasnikom J ili bez njega? Pa da odmah riješimo dilemu.&nbsp;</p><p>Prema pravilima bosanskog jezika, u genitivu ove i sličnih riječi između samoglasnika I i A treba umetnuti suglasnik J. Stoga je pravilan oblik: radija. I u drugim padežima dodaje se glas j: radiju, radija, radijima, ali instrumental jednine pravilno je pisati i radijem i radiom.&nbsp;</p><p>Pogledajte pravilnu primjenu ove imenice u narednim rečenicama: Nema više starog radija kod mame i tate – je pravilno napisana, a pogrešno bi bilo napisati: Nema više starog radia kod mame i tate. </p>

Prema pravilima bosanskog jezika, u genitivu ove i sličnih riječi između samoglasnika I i A treba umetnuti suglasnik J

Kako je pravilno napisati: radia ili radija?

<p>Dobro došli u jubilarnu, 100. emisiju “Lijepe riječi”. <br></p>

<p>Da, dobro ste čuli, danas se stoti put družimo u programu Alfa televizije, te kao i uvijek, rješavamo jezičke nedoumice i poboljšavamo našu jezičku kulturu, odnosno kulturu usmenog i pismenog izražavanja.</p><p>Prvi primjer koji nam je danas zadao pravopis bosanskog jezika jeste kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti? Sa suglasnikom D ili suglasnikom T?</p><p>Riječ o tome provodi li se ili ne provodi glasovna promjena jednačenje suglasnika po zvučnosti. Svršeni glagol othraniti nastaje tvorbom prijedloga OD i glagola HRANITI. </p>

Svršeni glagol othraniti nastaje tvorbom prijedloga OD i glagola HRANITI

Kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti? 

<p>Vojo Dimitrijević, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara 20. vijeka i utemeljitelj moderne umjetnosti u Bosni i Hercegovini, preminuo je prije 44 godine, 12. avgusta 1980., u Sarajevu, gradu u kojem se i rodio, 20. maja 1910. godine. Otac Žarko, uspješni kujundžija i zlatar, napustio je porodicu, pa je Voju i još petero njegove braće i sestara odgajala majka uz svakodnevnu borbu za preživljavanje.</p><p>Već u gimnazijskim danima, kao 16-godišnjak, zahvaljujući profesoru likovne umjetnosti Sigi Sumerekeru, koji je prepoznao njegov izuzetan talent, Vojo je imao prvu izložbu svojih radova u Pragu, gdje je dobio i nagradu. Sa 20 godina otišao je u Beograd, u Državnu umjetničku školu, koju je završio 1936., a zatim u Pariz, gdje je usavršavao svoju slikarsku tehniku u ateljeu čuvenog francuskog slikara i pedagoga Andrea Lota (Andre Lhote).  </p><h2>"Collegium Artisticum"</h2><p>U Parizu je postigao prvi veliki uspjeh učešćem u zajedničkoj izložbi u jednoj od tada vodećih pariskih galerija. U tom periodu, također u Parizu, upoznao je i “inžinjera Babića”, za kojeg će tek po uključenju u Narodnooslobodilačku borbu shvatiti da je, zapravo, Josip Broz Tito.</p><p>Godine 1939., po povratku iz Pariza u Sarajevo, zajedno s dirigentom Oskarom Danonom, inžinjerom Jahielom Fincijem te balerinom i koreografkinjom Anom Rajs, Dimitrijević je osnovao „Collegium artisticum“, što je bilo veoma smjelo u društveno-političkom kontekstu Kraljevine Jugoslavije uoči Drugog svjetskog rata.</p><p>Nakon što je BiH u aprilu 1941. postala dio NDH, Vojo se do odlaska u partizane, u julu 1941., skrivao u ateljeu svoje prijateljice, slikarice iz imućne građanske porodice Mice Todorović. A nekoliko dana po njegovom odlasku u ilegalu, nacisti su devastirali i opljačkali njegov atelje. Neke slike su odnesene, a one sa socijalnom tematikom pobacane na hrpu u dvorište, izrezane noževima, izgažene i spaljene.</p>

<h2>Učešće u NOB-u</h2><p>Sljedeće četiri godine Dimitrijević je učestvovao u NOB-u kao jedini umjetnik koji je prošao većinu ofanziva, uključujući Igmanski marš, od kojeg mu je ostala smrznuta peta, te ofanzivu na Sutjesci, kada je jedva preživio tifus.</p><p>U sklopu svojih ratnih zadataka, Vojo je dekorirao salu u kojoj je u Bihaću 1942. održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a, a njegov posljednji ratni zadatak bio je u Tuzli, kada je izradio 18 metara dug Titov portret koji je na Dan oslobođenja Sarajeva bio postavljen na fasadi Zemaljske banke.</p><p>Nakon Drugog svjetskog rata Dimitrijević je uglavnom slikao portrete i pejzaže, te reminiscencije na rat i Narodnooslobodilačku borbu, što je upotpunilo njegov umjetnički opus velikog raspona. Počeo je socijalno angažiranim slikarstvom, preko geometrijske apstrakcije sve do konceptualnih slikarskih praksi bliskih donekle analitičkom i procesualnom slikarstvu. Upravo taj poseban stilski nehomogen opus i rano napuštanje ideoloških motiva te priključenje avangardnim stremljenjima uzrokovali su polemike i čak osude Dimitrijevića u brojnim raspravama struke i politike. Posljednju deceniju rada okrenuo se potpunoj apstrakciji korištenjem neuobičajenih materijala u slikarstvu, poput najlona, žice, novina…</p><h2>Akademski rad</h2><p>Dimitrijević je učestvovao u osnivanju Udruženja likovnih umjetnika u Bosni i Hercegovini (ULUBIH) i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu, u kojoj je radio kao direktor i profesor. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. </p><p>Najpoznatija djela su mu: ulja na platnu "Kraj peći", "Španija","Portret slikara Ismeta Mujezinovića", “Tifusari” i "Ulica pod snijegom"; linorez "Život u kući radnika"; crteži ugljenom "Fašizam caruje" i "Bolničarka Rava previja ranjenika".</p><p>Vojo Dimitrijević je svojim djelima izuzetne vrijednosti i specifične tematike ostavio veliki i trajni pečat u historiji umjetnosti Bosne i Hercegovine, a uz brojne umjetničke nagrade u BiH, regiji i Evropi, dobitnik je i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade Vlade NR BiH, te Nagrade AVNOJ-a.</p>

<h2>Stoti rođendan</h2><p>Godine 2010., u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu upriličena je velika retrospektivna izložba te odštampana prigodna monografija, kojima je obilježen stoti rođendan Voje Dimitrijevića.</p><p>Na izložbi je bilo predstavljeno 70 Vojinih radova koji su nastali u periodu od 1930. do 1980. godine. Najveći dio slika ustupila je porodica Dimitrijević, jedan dio je bio iz fundusa Umjetničke galerije, te nekolicina radova iz privatnih kolekcija ljubitelja umjetnosti.</p><p>Vrsni bosanskohercegovački koncepualni umjetnik Slobodan Braco Dimitrijević, sin Voje Dimitrijevića, prilikom otvaranja te izložbe u emotivnom govoru prisjetio se svog oca:</p><p>- Prednost što sam bio sin Voje Dimitrijevića je bila “privilegija” da me ne prime na Akademiju, jer otac nije intervenisao za mene – bio je veliki legalista. Druga prednost je što mi je ugradio veliku dozu odgovornosti. Bio je pažljiv otac i veliki pedagog. Da Vojo nije bio antifašista, ja ne bih bio Sarajlija.</p><h2>Danas je samo virtualna pojava</h2><p>“Da je živio u Parizu ili Berlinu, danas bi Vojine izložbe i izložbe o Voji stizale u Sarajevo i u druge južnoslavenske metropole, u organizaciji francuskih i njemačkih kulturnih centara, u državnome aranžmanu i uz pompu kakva prati velike kulturne projekte, koji popunjavanju prazninu duša liberalnog kapitalizma. Kako je bio samo sarajevski slikar, Vojo Dimitrijević danas je samo virtualna pojava, sjena naših privatnih kulturnih identiteta i senzibiliteta. Danas je Vojo Dimitrijević samo sekundarna sirovina”, napisao je o Voji, između ostalog, književnik Miljenko Jergović u tekstu “Vojo Dimitrijević, otac”.</p>

Osnivač ULUBiH i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu

Vojo Dimitrijević: 44. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara  

<p>Današnju emisiju “Lijepe riječi” počinjemo nedoumicom šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina?&nbsp;</p><br>

<p>S glasovnom grupom IJE ili JE? Mnogima ovo predstavlja veliku poteškoću, a pravilo je vrlo jednostavno - ako je izgovor sloga dug, piše se IJE, a ako je izgovor sloga kratak, piše se JE.&nbsp;</p><p>U našem primjeru, imenica dolazi od pridjeva lijen, u kojem je, kako čujete u mom izgovoru, slog dug, pa je ispravno pisati i imenicu lijenčina s glasovnom grupom IJE: lijenčine, lijenčinu, lijenčinama i tako dalje.&nbsp;</p><p>Pravilno je napisana u rečenici: Lijenčinu poput tebe nisam upoznala do danas, a pogrešno bi bilo: Ljenčinu poput tebe nisam upoznala do danas.</p>

Mnogima ovo predstavlja veliku poteškoću

Šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina? 

<p>I danas rješavamo veoma interesantne jezičke nedoumice, koje nas često zbunjuju.</p><p><br></p>

<p>Prva od njih je kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa, odnosno kako se pravilno piše genitiv jednine imenice muškog roda kakao.&nbsp;</p><p>Svakodnevno čujemo ili pročitamo oba navedena oblika. Ali, samo je jedan ispravan u bosanskom standardnom jeziku.&nbsp;</p><p>Riječ je o imenici muškog roda koja označava prašak od ploda kakaovca koji se najčešće koristi u pripremanju čokolade, slastica i kolača. Također označava i slatki napitak. A pravilno je: kakaa, kakau, kakaom, kakaima… <br></p>

Svakodnevno čujemo ili pročitamo oba navedena oblika

Kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa? 

<p>Dobro došli u novu emisiju “Lijepe riječi” da rješavamo nove jezičke nedoumice.</p><br>

<p>Svakodnevno slušamo ili čitamo zamjenice koji i kojeg, i to veoma često pogrešno upotrijebljenje u akuzativu jednine.&nbsp;</p><p>Sada se većina vas sigurno pita kako i zašto, odnosno kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg? Obje zamjenice su ispravne, ali se koriste u različitim kontekstima. Naime, kojeg se koristi za ‘živo’, a koji za ‘neživo’.</p><p><br></p>

Obje zamjenice su ispravne, ali se koriste u različitim kontekstima

Kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg? 

<p>I danas, naravno, rješavamo jezičke dileme koje pred nas postavljaju strogi pravopis i gramatika bosanskog jezika, a s kojima se skoro svakodnevno susrećemo.</p><p><br></p>

<p>Krenut ćemo od jedne veoma česte, a to je kako je pravilno napisati: gradski ili gratski?&nbsp;</p><p>Sa suglasnikom D ili T? Ovdje je riječ o tome provodi li se ili ne provodi glasovna promjena jednačenje suglasnika po zvučnosti, u kojoj, kad se jedan pored drugog nađu dva suglasnika različita po zvučnosti, prvi suglasnik zamjenjuje se svojim zvučnim ili bezvučnim parnjakom.&nbsp;</p><p>Međutim, postoje i slučajevi koji su izuzeci u kojima se ne provodi jednačenje suglasnika po zvučnosti. Ova glasovna promjena se ne provodi kada se suglasnik D nađe ispred glasova s i š. </p>

Međutim, postoje i slučajevi koji su izuzeci u kojima se ne provodi jednačenje suglasnika po zvučnosti

Kako je pravilno napisati: gradski ili gratski? 

<p>U današnjoj emisiji “Lijepe riječi” polazimo od jedne od najčešćih dilema u bosanskom jeziku, a koju nam stvara pisanje glasova đ i dž.</p><br>

<p>Često čujemo ili pročitamo pogrešno, naprimjer, đip, umjesto pravilnog džip, pogrešno đemper, umjesto pravilnog džemper, pogrešno džak, umjesto pravilnog đak, kad je riječ o učeniku, i tako dalje.&nbsp;</p><p>A mi ćemo danas razriješiti također čestu dilemu: kako je pravilno reći ili napisati: džon ili đon?</p><p>Ovdje je riječ o imenici muškog roda koja dolazi iz turskog jezika. Riječi koje su u bosanski jezik stigle iz turskog jezika nazivamo turcizmima. </p>

Ovdje je riječ o imenici muškog roda koja dolazi iz turskog jezika

Kako je pravilno reći ili napisati: džon ili đon? 

<p>Prije 38 godina, 5. avgusta 1986., od posljedica srčanog udara preminuo je Himzo Polovina, jedan od najboljih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, koji je i svojim predanim sakupljanjem sevdalinki, kako bi ih sačuvao od zaborava, ostavio poseban pečat u bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi. </p><p>Osim sakupljanja i maestralnih izvedbi sevdalinki, bio je i tekstopisac, kompozitor, pjesnik, ali i ljekar. Meðu kolegama sevdalijama isticao se senzibilitetom i rafiniranim, sitnim vibratom specifičnih orijentalnih ukrasa. </p><p>Stihovi Šantićeve „Emine“: „Sinoć, kad se vraćah/iz topla hamama/proðoh pokraj bašče/staroga imama...“ i danas su popularni i pjevani upravo zbog izuzetne vokalne izvedbe Himze Polovine. </p><h2>Specijalist neuropsihijatrije</h2><p>Uporedo s pjevačkom karijerom Polovina je završio studij medicine, stekavši zvanje doktora - specijaliste neuropsihijatra. Objavio je brojne naučne medicinske radove u stručnim publikacijama. Radio je kao ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Pacijentima nije prilazio samo kao ljekar, nego kao prijatelj, sin, roditelj, zabavljač, uspješno primjenjujući metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u BiH.</p><p>Roðen je u Mostaru 11. marta 1927. godine, tri godine nakon smrti čuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, čije je pjesme („Emina“, "Hasanagin sevdah","Gonðe ružo u zelenom sadu", "Laku noć"...), prema mišljenju mnogih, pjevao najljepše i najemotivnije. Talent za muziku naslijedio je od svog oca Mušana, koji je svirao šargiju, a prve pjesme učio je slušajući pjevače iz svog rodnog kraja. </p><p>- Otac je mnogo volio pjesmu, pa bi mene, braću i sestre poredao ispred sebe, a mi bismo mu pjevali uglas – govorio je Himzo, prisjećajući se oca i djetinjstva.</p><p>Na nagovor prijatelja, 1953. godine, Himzo se prijavljuje na audiciju za pjevače Radio Sarajeva i od tada kreće njegova karijera vrhunskog umjetnika i interpretatora sevdalinki. Ponosno je promovirao svoju Bosnu i Hercegovinu i našu najljepšu baštinu – sevdalinku, pjevajući je širom svijeta. </p><p>- Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom „geologijom“ ili takvom „anatomijom“, pa kad vi uðete u pjesmu i pjesma uðe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba "donijeti" – kazivao je o svojoj ljubavi prema sevdalinci Himzo.</p>

<h2>Šeretski duh</h2><p>Još jedna karakteristika ovog doajena sevdaha jeste da je pjevao o gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine: lijepom gradu Višegradu, postanku Banje Luke, Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, Tuzli koju je opasala guja, hairima Mehmed-paše Sokolovića...</p><p>Polovina je bio oženjen Fikretom Medošević, s kojom je dobio kćerku Rubinu i sina Edmira. Fikreta je bila po struci ekonomistica i radila je u Zavodu za planiranje pri Izvršnom vijeću BiH, a preminula je u 83. godini, o oktobru 2018. Ponosila se svojim suprugom i njegovim djelom.</p><p>- Himzo je volio muziku, sve, od seljačkih gangi do Šopena (Chopin), a posebno je volio onu narodnu, izvornu muziku svih naroda svijeta. Osim muzike, volio je i svoju struku, medicinu i bio je vrlo uspješan kao neuropsihijatar. Imao je mnogo naučnih radova, koji su skoro uvijek bili protkani muzikom – govorila je Fikreta.</p><p>Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.</p><p>Oživio je tada zaboravljene sevdalinke, meðu kojima: "Čudna jada od Mostara grada", "Vino piju age Sarajlije", "Oj, devojko, džidžo moja", "Stade se cvijeće rosom kititi", "Mila majko, šalji me na vodu", "Na prijestolju sjedi sultan", "Ja zagrizoh šareniku jabuku", "Oj, devojko Anadolko", "Magla pala od pola Saraj'va", "Okladi se momče i devojče", "Omere, prvo gledanje", "Ali-paša na Hercegovini", "Nema ljepše cure od malene Ðule", "Prošetala Suljagina Fata", "Čije je ono djevojče"...</p>

<h2>Pjesma o Emini</h2><p>Pjevačica sevdalinki iz Himzinog rodnog kraja Sevda Katica, koja je bila njegov uzor, na vijest o Emininoj smrti otpjevala je stihove: "Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet' neće". Te stihove Himzo je dodao kao posljednju strofu Šantićeve „Emine“.</p>

Otišao je uz stihove „Emine“ na svom posljednjem koncertu u Plavu, u 59. godini 

Himzo Polovina: 38. godišnjica smrti ljekara i jednog od najboljih bh. interpretatora sevdalinki   

<p>Na današnji dan prije 95 godina, 3. avgusta 1929., u Banjoj Luci se rodio prof. dr. Muhamed Filipović Tunjo, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca svih vremena, čovjek koji je bio riznica znanja i koji je do kraja života, a živio je 91 godinu, impresionirao svojim briljantnim umom. Cijeli svoj život Filipović je posvetio očuvanju Bosne i Hercegovine i njenog naroda i jedan je od malobrojnih koji su tako snažno obilježili javni i intelektualni život Bosne i Hercegovine i ostavili toliko velik i bogat književni opus. Objavio je 14 knjiga od kojih je najpoznatija „Lenjin – monografija njegove misli“, koja je prevedena na danski, švedski, francuski, slovački, italijanski i kineski jezik. Družio se i sarađivao s Makom Dizdarom, Mešom Selimovićem, Miroslavom Krležom, Skenderom Kulenovićem i mnogim drugim istaknutim bh. ličnostima.</p><p>- Treba vršiti svoju funkciju u društvu. Raditi, stvarati i pisati. Učiti ljude i učiti od ljudi. To je ono što je neophodno da bi se živio život dostojan čovjeka – riječi su profesora Filipovića, koje su bile njegov životni moto.</p>

<h2>Nadimak Tunjo</h2><p>Muhamed je bio treće i jedino preživjelo dijete u porodici Sulejman-bega i Đul-hanume Filipović, a ime je dobio po svom najstarijem amidži. Nosio je prezime Filipović ne samo po ocu, nego i po majci, koja je, također, bila iz roda krajiških Filipovića. Već kao jednogodišnji dječak dobio je nadimak Tunjo, a dala mu ga je dadilja Olga Puljić po prvoj riječi koju je izgovorio: „tunj, tunj“, jer je najviše volio porodična okupljanja ispod tunjinog drveta, gdje je njegov otac Sulejman-beg Filipović s članovima porodice običavao ispijati jutarnju i popodnevnu kafu.</p><p>Osnovnu školu i gimnaziju Muhamed je završio u rodnoj Banjoj Luci. Filozofiju, prirodne nauke i historiju studirao je u Beogradu i Zagrebu, a diplomirao je 1952. godine. Doktorirao je 1960. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a 1961. je izabran za docenta. Godine 1967., postaje vanredni, a 1971. redovni profesor za predmete Logika s metodologijom i Metodologija naučnog rada na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. </p><p>Od 1978. godine bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a obavljao je funkcije potpredsjednika ANUBiH od 1999. do 2008. godine i direktora Centra za leksikologiju i leksikografiju ANUBiH. Bio je i član P.E.N. Centra u BiH, te predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Filipović je bio gostujući predavač na univerzitetima u Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Švicarskoj...&nbsp;</p>

<h2>Bosanski duh</h2><p>U svojoj dugogodišnjoj akademskoj karijeri Filipović je inicirao brojne javne rasprave, polemike i pitanja koja su pokrenula veoma značajne procese u političkom, obrazovnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Njegov entuzijazam i plodotvoran naučni rad ostavio je veliki dojam na generacije studenata kojima je predavao. Autor i koautor je više od 50 monografija, 160 članaka u naučnim časopisima, više stotina članaka u dnevnim i sedmičnim novinama, koji su doprinijeli shvatanju, ali i kreiranju društvene svakodnevice u Bosni i Hercegovini. </p><p>Objavio je 14 knjiga, među kojima se, osim najprevođenije „Lenjin – monografija njegove misli“, izdvaja njegovo životno djelo „Roman jedne biografije“. U prvom dijelu ovog dvotomnog romana, koji se odnosi na period od 1929. do 1989. godine, sažeta je jedna ljudska sudbina i specifična biografija Čovjeka s velikim Č.</p><p>Napisao je veliki broj monografija iz logike, historije filozofije, historije kulturnog života Bosne i Hercegovine, estetike i politike. Bavio se i književnom kritikom i esejistikom, ali i leksikografijom. Autor je eseja „Bosanski duh u književnosti – šta je to“, koji je objavljen 1967. godine u časopisu „Život“ u povodu izdavanja zbirke poezije Mehmedalije Maka Dizdara „Kameni spavač“.</p><p>Godine 1970., dodijeljena mu je Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, a od 1975. do 1982. bio je urednik redakcije „Enciklopedija Bosne i Hercegovine“.</p>

<h2>Ambasador BiH</h2><p>Filipović je bio jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA), ali ju je, zbog razmimoilaženja u nekim stavovima, već 1990. napustio i s Adilom Zulfikarpašićem osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992.-1995., bio je ambasador Republike Bosne i Hercegovine u Velikoj Britaniji. </p><p>Vodio je stalne bitke na političkoj i akademskoj sceni Jugoslavije, ali i nakon njenog raspada, u državi Bosni i Hercegovini, braneći duh Bosne, bosanski jezik i kulturu, o čemu je mnogo i pisao. Smatrao je da je jedinstvena BiH neupitna i osnovna tačka s koje se mora polaziti, te da sva druga rješenja moraju biti u skladu s očuvanjem te jedinstvenosti.</p><p>- Uvijek je nju razdiralo to unutarnje njeno vučije, pravdaško, moralističko i puritansko podvajanje, i svaki bajrak je u Bosni nalazio nekoga da ga ponese i drži uprkos drugom. I tu nema nekog pravila. Feudalna vlastela protiv kralja, crkva protiv heretika, heretici protiv crkve i kralja, kralj protiv crkve, feudalaca i heretika. Turci protiv Bošnjaka, Bošnjaci protiv Turaka, oba protiv krsta, krst protiv nekrsta, hrišćanin protiv hrišćanina, ovaj protiv onoga, i onaj protiv ovoga, itd. sve do naših dana. I teklo bi to i dan-danas, da nismo jednom napokon shvatili da Bosna nije ničija do svoja i onoga koji u njoj živi i koji s njom živi. Naizgled parcijalan i podijeljen, povijesni se duh bosanskog naroda počinje očitovati kao realna osnova zajednice jednog naroda i više nacija – napisao je Muhamed Filipović u svom djelu „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“.</p>

<h2>Politički analitičar</h2><p>O aktuelnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini napisao je brojne kolumne, analizirao, dijagnosticirao probleme i davao rješenja. Smatrao je da BiH treba nove politike, da se zatvori knjiga historije i dovedu na vlast novi ljudi.</p><p>- Sve se o današnjoj politici zna – i da je vode manekeni, da vlast laže, da zloupotrebljava pozicije, da je ne zanima narod i njegova volja, da je našla načina da falsificira svaku narodnu volju i da se toliko razgoropadila, kako se vidi iz ponašanja najviše predstavnika te politike, da je spremna na svaku zloupotrebu svoje pozicije i institucije kojom upravlja. Vrše se ucjene svih vrsta, skrivaju bitne informacije i sve se knjiži na povjerenju i na dug koji on mora plaćati – govorio je naš akademik.</p><p>Akademik Filipović je i svojim radom i djelima, koja nam je ostavio u amanet, obilježio 20. i 21. vijek. Pokazao je i učio nas kako se voli svoja zemlja i svoj narod o kojem je uvijek govorio uz mnogo emocija:</p><p>- Bosna je mirna i lijepa zemlja, zemlja finih, beskaharnih i iznad svega dobrih i zanimljivih ljudi.</p><p>Plemenito srce velikog bosanskohercegovačkog sina, intelektualne gromade Muhameda Filipovića Tunje, stalo je 26. februara 2020. godine, a sahranjen je na sarajevskom groblju Bare.</p><h2>Najzaslužniji za vraćanje imena Bošnjak </h2><p>Od 1961. godine Muhamed Filipović se borio za vraćanje imena Bošnjak narodu Bosne i Hercegovine, ali su jaki politički oponenti to osporavali i sprečavali, s prikrivenim ciljem da se bosanskim muslimanima ospori historijski državni identitet. </p><p> - Svoje stajalište o bošnjačkom imenu našeg naroda sam prvi put izložio 1961. godine na savjetovanju u Centralnom komitetu Saveza komunista BiH o „Budućnosti jugoslovenstva“. Tada su me podržali samo Enver i Husref Redžić.</p><p>Kad je CK SKBiH donio odluku da se prizna nacija Muslimana, ja sam bio protiv toga, smatrajući da je to historijski falsifikat, odricanje od našeg pravog historijskog i nacionalnog imena, ali i oduzimanje Bosni postojanja njenog naroda, a time i osnove njenog posebnog historijskog identiteta. </p><p>Ideju sam, zajedno s Adilom Zulfikarpašićem, obnovio 1990. godine, smatrajući da je došlo vrijeme istine, ali smo morali sačekati 1993. godinu i Bošnjački sabor da se našem narodu vrati njegovo pravo ime, a zemlji da njen narod.</p><h2>Bošnjaci su nesretni</h2><p>Svojim nesebičnim i velikim angažmanom za dobrobit i boljitak BiH i njenog naroda Muhamed Filipović je zadužio i BiH i sve nas, Bosance i Hercegovce, a najviše Bošnjake za koje je jedne prilike rekao da su toliko nesretni da se to ne može izreći. </p><p>– Za nas Bošnjake, a ja sam to po svojim precima i ocu Sulejman-begu, koji je bio has Bošnjak, nikada od 1832. godine nije više bilo lahko živjeti u Bosni, a ta situacija se pogoršavala kako su se razni režimi nametali našoj zemlji i narodu. Mržnja prema nama koincidirala je sa svojim proizvodom, a to je gubitak osjećanja Bošnjaka za samobitnost i prava kada smo pristali da o tim pitanjima pregovaramo i to pod pritiskom i vodstvom onih koji nam nisu bili prijatelji.</p>

Cijeli svoj život posvetio je očuvanju Bosne i Hercegovine i njenog naroda 

Muhamed Filipović: Čovjek s velikim Č  

Muhamed Filipović: 95. godišnjica rođenja intelektualne gromade plemenitog bošnjačkog srca 

<p>I u današnjoj emisiji “Lijepe riječi” rješavamo nekoliko jezičkih nedoumica s kojima se skoro svakodnevno susrećemo.</p><br>

<p>Počinjemo od jedne u koju nas stavlja pravilno pisanje glasovne grupe IJE ili JE.&nbsp;</p><p>Kako sam vam više puta spominjala, pravilo bosanskog jezika je - ako je slog dug, piše se IJE, a ako je kratak – JE. A dilemu nam stvara pravilno pisanje nesvršenog gladola: dogorijevati ili dogorjevati? Da li ga pišemo s IJE ili JE?</p><p>Budući da je slog zbog kojeg smo u ovoj dilemi naglašen dugouzlaznim akcentom, odnosno dug, pravilno se piše dogorijevati – s glasovnom grupom IJE. </p>

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 215. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

Husein-kapetan Gradaščević: 190. godišnjica smrti Zmaja od Bosne

Kako je pravilno reći ili napisati: CD-ovi ili CD-i?

Kako je pravilno reći ili napisati: glasaj ili glasuj?

Kako se pišu strana imena?

Kako je pravilno napisati: radia ili radija?

Kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti?

Vojo Dimitrijević: 44. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara

Šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina?

Kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa?

Kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg?

Kako je pravilno napisati: gradski ili gratski?

Kako je pravilno reći ili napisati: džon ili đon?

Himzo Polovina: 38. godišnjica smrti ljekara i jednog od najboljih bh. interpretatora sevdalinki

Muhamed Filipović: 95. godišnjica rođenja intelektualne gromade plemenitog bošnjačkog srca

Kako je pravilno napisati: dogorijevati ili dogorjevati?

Mula Mustafa Bašeskija Ševki: 215. godišnjica smrti bh. ljetopisca, alima i učenjaka

Husein-kapetan Gradaščević: 190. godišnjica smrti Zmaja od Bosne

Kako je pravilno reći ili napisati: CD-ovi ili CD-i?

Kako je pravilno reći ili napisati: glasaj ili glasuj?

Kako se pišu strana imena?

Kako je pravilno napisati: radia ili radija?

Kako je pravilno napisati: odhraniti ili othraniti?

Vojo Dimitrijević: 44. godišnjica smrti jednog od najznačajnijih bh. slikara

Šta je pravilno: lijenčina ili ljenčina?

Kako je pravilno reći ili napisati: kakaoa ili kakaa?

Kad je pravilno reći ili napisati koji, a kad kojeg?

Kako je pravilno napisati: gradski ili gratski?

Kako je pravilno reći ili napisati: džon ili đon?

Himzo Polovina: 38. godišnjica smrti ljekara i jednog od najboljih bh. interpretatora sevdalinki

Muhamed Filipović: 95. godišnjica rođenja intelektualne gromade plemenitog bošnjačkog srca

Kako je pravilno napisati: dogorijevati ili dogorjevati?