Vojo Dimitrijević, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara 20. vijeka i utemeljitelj moderne umjetnosti u Bosni i Hercegovini, preminuo je prije 44 godine, 12. avgusta 1980., u Sarajevu, gradu u kojem se i rodio, 20. maja 1910. godine. Otac Žarko, uspješni kujundžija i zlatar, napustio je porodicu, pa je Voju i još petero njegove braće i sestara odgajala majka uz svakodnevnu borbu za preživljavanje.
Već u gimnazijskim danima, kao 16-godišnjak, zahvaljujući profesoru likovne umjetnosti Sigi Sumerekeru, koji je prepoznao njegov izuzetan talent, Vojo je imao prvu izložbu svojih radova u Pragu, gdje je dobio i nagradu. Sa 20 godina otišao je u Beograd, u Državnu umjetničku školu, koju je završio 1936., a zatim u Pariz, gdje je usavršavao svoju slikarsku tehniku u ateljeu čuvenog francuskog slikara i pedagoga Andrea Lota (Andre Lhote).
"Collegium Artisticum"
U Parizu je postigao prvi veliki uspjeh učešćem u zajedničkoj izložbi u jednoj od tada vodećih pariskih galerija. U tom periodu, također u Parizu, upoznao je i “inžinjera Babića”, za kojeg će tek po uključenju u Narodnooslobodilačku borbu shvatiti da je, zapravo, Josip Broz Tito.
Godine 1939., po povratku iz Pariza u Sarajevo, zajedno s dirigentom Oskarom Danonom, inžinjerom Jahielom Fincijem te balerinom i koreografkinjom Anom Rajs, Dimitrijević je osnovao „Collegium artisticum“, što je bilo veoma smjelo u društveno-političkom kontekstu Kraljevine Jugoslavije uoči Drugog svjetskog rata.
Nakon što je BiH u aprilu 1941. postala dio NDH, Vojo se do odlaska u partizane, u julu 1941., skrivao u ateljeu svoje prijateljice, slikarice iz imućne građanske porodice Mice Todorović. A nekoliko dana po njegovom odlasku u ilegalu, nacisti su devastirali i opljačkali njegov atelje. Neke slike su odnesene, a one sa socijalnom tematikom pobacane na hrpu u dvorište, izrezane noževima, izgažene i spaljene.
Učešće u NOB-u
Sljedeće četiri godine Dimitrijević je učestvovao u NOB-u kao jedini umjetnik koji je prošao većinu ofanziva, uključujući Igmanski marš, od kojeg mu je ostala smrznuta peta, te ofanzivu na Sutjesci, kada je jedva preživio tifus.
U sklopu svojih ratnih zadataka, Vojo je dekorirao salu u kojoj je u Bihaću 1942. održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a, a njegov posljednji ratni zadatak bio je u Tuzli, kada je izradio 18 metara dug Titov portret koji je na Dan oslobođenja Sarajeva bio postavljen na fasadi Zemaljske banke.
Nakon Drugog svjetskog rata Dimitrijević je uglavnom slikao portrete i pejzaže, te reminiscencije na rat i Narodnooslobodilačku borbu, što je upotpunilo njegov umjetnički opus velikog raspona. Počeo je socijalno angažiranim slikarstvom, preko geometrijske apstrakcije sve do konceptualnih slikarskih praksi bliskih donekle analitičkom i procesualnom slikarstvu. Upravo taj poseban stilski nehomogen opus i rano napuštanje ideoloških motiva te priključenje avangardnim stremljenjima uzrokovali su polemike i čak osude Dimitrijevića u brojnim raspravama struke i politike. Posljednju deceniju rada okrenuo se potpunoj apstrakciji korištenjem neuobičajenih materijala u slikarstvu, poput najlona, žice, novina…
Akademski rad
Dimitrijević je učestvovao u osnivanju Udruženja likovnih umjetnika u Bosni i Hercegovini (ULUBIH) i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu, u kojoj je radio kao direktor i profesor. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Najpoznatija djela su mu: ulja na platnu "Kraj peći", "Španija","Portret slikara Ismeta Mujezinovića", “Tifusari” i "Ulica pod snijegom"; linorez "Život u kući radnika"; crteži ugljenom "Fašizam caruje" i "Bolničarka Rava previja ranjenika".
Vojo Dimitrijević je svojim djelima izuzetne vrijednosti i specifične tematike ostavio veliki i trajni pečat u historiji umjetnosti Bosne i Hercegovine, a uz brojne umjetničke nagrade u BiH, regiji i Evropi, dobitnik je i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade Vlade NR BiH, te Nagrade AVNOJ-a.
Stoti rođendan
Godine 2010., u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu upriličena je velika retrospektivna izložba te odštampana prigodna monografija, kojima je obilježen stoti rođendan Voje Dimitrijevića.
Na izložbi je bilo predstavljeno 70 Vojinih radova koji su nastali u periodu od 1930. do 1980. godine. Najveći dio slika ustupila je porodica Dimitrijević, jedan dio je bio iz fundusa Umjetničke galerije, te nekolicina radova iz privatnih kolekcija ljubitelja umjetnosti.
Vrsni bosanskohercegovački koncepualni umjetnik Slobodan Braco Dimitrijević, sin Voje Dimitrijevića, prilikom otvaranja te izložbe u emotivnom govoru prisjetio se svog oca:
- Prednost što sam bio sin Voje Dimitrijevića je bila “privilegija” da me ne prime na Akademiju, jer otac nije intervenisao za mene – bio je veliki legalista. Druga prednost je što mi je ugradio veliku dozu odgovornosti. Bio je pažljiv otac i veliki pedagog. Da Vojo nije bio antifašista, ja ne bih bio Sarajlija.
Danas je samo virtualna pojava
“Da je živio u Parizu ili Berlinu, danas bi Vojine izložbe i izložbe o Voji stizale u Sarajevo i u druge južnoslavenske metropole, u organizaciji francuskih i njemačkih kulturnih centara, u državnome aranžmanu i uz pompu kakva prati velike kulturne projekte, koji popunjavanju prazninu duša liberalnog kapitalizma. Kako je bio samo sarajevski slikar, Vojo Dimitrijević danas je samo virtualna pojava, sjena naših privatnih kulturnih identiteta i senzibiliteta. Danas je Vojo Dimitrijević samo sekundarna sirovina”, napisao je o Voji, između ostalog, književnik Miljenko Jergović u tekstu “Vojo Dimitrijević, otac”.
