Udruženje za modernu historiju je objavilo knjigu pod naslovom „Između rata i mira. Sarajevo u prelomnim godinama 20. stoljeća“. Riječ je o zborniku radova u kojem autori (Husnija Kamberović, Enes S. Omerović, Minela Radušić, Vera Katz, Aida Ličina Ramić, Merisa Karović Babić i Edin Omerčić) pokušavaju objasniti kako se grad suočavao sa izazovima na razmeđu rata i mira u ključnim godinama 20 stoljeća (1914, 1918, 1941, 1945, 1992 i 1996), kako je izlazio na kraj sa talasima nasilja koji su se pojavljivali u svim tim godinama i kakve je socijalne i demografske promjene doživljavao tokom 20. stoljeća.

Na našem portalu objavljujemo dio iz rada Edina Omerčića o sudbini Srba u Sarajevu nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Jedisntveni grad

Nakon potpisivanja sporazuma u Daytonu i početka reintegracije Sarajeva, reakcije političkog vrha iznesene u medijima su bile različite. Predsjednik Izetbegović je, govoreći o dijelu sporazuma koji se odnosi na Sarajevo, rekao da teritorij jedinstvenog grada podrazumijeva dio od Kozije Ćuprije do Ilidže i od Trebevića do Vogošće. To uključuje i Grbavicu, općinu Ilidža u cijelosti, Ilijaš, Hadžiće i Vogošću, čime se omogućuju i sjeverne i južne komunikacije grada. Lukavica i Kasindol pripajaju se Palama i ostaju pod privremenom kontrolom Karadžićevih Srba. Komentari u slovenačkim sredstvima javnog informisanja mogu se svesti na to da su „Muslimani i Hrvati (su) utvrdili savezništvo koga nema, Srbi su pristali na zajednički život sa Muslimanima i Hrvatima u državi koje nema, Amerikanci i saveznici će u Bosnu poslati vojsku da čuva mir koga nema [...] Zid ne mora biti visok poput berlinskog, ali na kraju 20. stoljeća uz njega se jednostavno ne može ići naprijed.“ Postavljalo se pitanje i hoće li mir u Daytonu biti samo „zavjetrina u kojoj će umorne vojske na miru moći vidati rane i pripremati se za nove obračune.“ U Hrvatskoj su oporbene stranke Dayton komentirale uglavnom kao trijumf velikosrpske politike zbog mogućnosti proizvoljnog tumačenja i zbog svođenja srpske agresije na građanski rat. Predsjednik SDA Hrvatske, Šemso Tanković kazao je kako su „Hrvati (su) dobili sve i moći će u navedenom periodu nastaviti voditi velikohrvatsku politiku. I Srbi će također moći voditi velikosrpsku politiku ... samo će Bošnjacima biti uskraćeno pravo voditi vlastitu nacionalnu politiku...“. Poseban značaj u prvim reagovanjima u SAD pridavao se postizanju sporazuma „da Sarajevo ostane nepodijeljen grad bosanske države [...] Zapaženo je kako predstavnici samozvanog vodstva bosanskih Srba sa Pala nisu htjeli ni da prisustvuju potpisivanju sporazuma i kako je Momčilo Krajišnik već izjavio da ga oni neće ni poštivati.“

Veliki korak

Jeljcin je sporazum također pozdravio kao „veliki korak ka cjelokupnom rješenju najtragičnijeg konflikta u poslijeratnoj Europi.“ Naročito vrijedi zabilježiti ponašanje i reakcije vodstva bosanskih Srba i srpskog stanovništva koje se usprotivilo implementaciji Daytona. Srpsko građansko vijeće je bilo izuzetno aktivno u pokušaju normalizacije odnosa među stanovništvom grada i njihovi su postupci bili suprotni politici sa Pala. „Poslanici u skupštini bosanskih Srba bili su bijesni zbog toga što je Milošević pristao na teritorijalne koncesije bez njihovog odobrenja. [...] Oni su [...] odbili prihvatiti teritorijalne izmjene predviđene Daytonskim sporazumom kao konačne.[...]“ Na 56. sjednici Skupštine srpskog naroda, održanoj 17. decembra 1995. godine, poslanici su žestoko kritikovali Nikolu Koljevića i Branimira Lukića koji su u Daytonu predstavljali Republiku Srpsku, ali koje je Milošević ignorirao tokom pregovora. Koljević je poslanicima obećao samo da će zamoliti komandanta NATO-a za odgodu predaje teritorija za nekoliko sedmica. Momčilo Krajišnik je zagovarao ideju preseljenja Srba iz Sarajeva na neku drugu lokaciju.

Intenzitet odlaska srpskog stanovništva sa područja koja su trebla preći pod vlast Federacije, odnosno koja su bila reintegrisana, te paljenje stambenih i društvenih objekata rastao je od 21. XI 1995. do 14. XII '95., a onda se naglo povećavao do datuma kada je na to područje došla legalna politička vlast. Neposredno nakon potpisivanja mira u Daytonu, 21. XI, iz Srpskog građanskog vijeća su pozivali sve građane koji žive na Grbavici, u Vogošći, Ilidži, Hadžićima, a posebno one koji su srpske nacionalnosti da vjeruju međunarodnoj zajednici i legalnim organima BiH te da ne pomišljaju na odlazak iz svojih domova. Nakon ovog apela iz SGV su tražili sastanak sa Srbima iz okupiranog dijela grada, s idejom da se susretnu sa „demokratski opredijeljenim Srbima, sa onima koji nisu okrvarili ruke u ovom ratu“, a cilj tih susreta je trebao biti samo jedan – da se zaustavi iseljavanje ljudi iz njihovih domova kao i da uvjere „demokratski opredijeljene Srbe“ da je moguć život u Sarajevu. U još jednom pozivu za ostanak srpskom stanovništvu u privremeno okupiranim područjima iz SGV su poručivali: „Huškajući građane Vogošće, Ilidže, Ilijaša, Hadžića i Grbavice protiv mirnog rješenja paljansko rukovodstvo želi izbjeći odgovornost za rat i stradanja ljudi.“ U pismu poslanom stranim i domaćim zvaničnicima rečeno je da vodstvo s Pala gura civilno stanovništvo u novu tragediju koja može nastati iseljavanjem stanovništva ili nastavkom borbi. Nedugo nakon Pariza iz SGV su i dalje tvrdili da je jedina ispravna opcija za građane Sarajeva ostanak u zajedničkom i nepodijeljenom gradu. Srbima se poručivalo da ne nasjedaju na propagandu po kojoj će Sarajevo biti Teheran, ali opet se odlazilo u drugu krajnost navodeći kako će Sarajevo biti nešto poput velikih američkih metropola i evropskih prijestolnica. Međutim, ovi apeli ili nisu dopirati do onih kojima su namijenjeni, ili se stanovništvo srpske nacionalnosti jednostavno oglušivalo o iste, budući je većina Srba sa Ilidže izražavala stav da će se boriti ili otići, ali da nikada neće priznati vlast Hrvata i Bošnjaka, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine, a jedan je stanovnik Ilidže rekao: „Možemo biti pod engleskim protektoratom, francuskim ili američkim, al' nikada pod muslimanskim.“ Stanovništvo koje je odlazilo sa područja koja su trebala biti reintegrirana postupalo je u skladu sa izjavom Ratka Adžića na Radiju Grbavica: „Ako moradnemo otić' iz srpskog Sarajeva onda nam ne preostaje ništa drugo nego da zapalimo i srpski i muslimanski dio Sarajeva, nek' sve izgori da niko nema ništa.“ Ratko Mladić je davao izjave kako njegova vojska neće napustiti Sarajevo. Oko 300 mladih ljudi je početkom decembra 1995. godine organizovalo demonstracije na Ilidži, iskazujući protest dijelu mirovnog sporazuma postignutog u Daytonu koji se odnosio na Sarajevo. Rukovodstvo Srpske demokratske stranke je sa Pala poručivalo da će organizirati referendum u kojem će sarajevski Srbi odgovarati na pitanje: „Da li prihvatate status Sarajeva kakav je predviđen dejtonskim sporazumom?“

Ukidanje ratnog stanja

Nakon potpisivanja mira u Parizu vodstvo tzv. srpske republike je donijelo odluku o ukidanju ratnog stanja, prevodeći ga u stanje neposredne ratne opasnosti; a Krajišnik je i dalje govorio kako su Srbi branili svoje područje, odnosno da „ne mogu Muslimani i Hrvati, ni Federacija nametati vlast jednom narodu“. Po njegovom je mišljenju postizanje i potpisivanje Općeg okvirnog sporazuma o miru u BiH „propaganda koja dolazi iz muslimansko – hrvatskog tabora i međunarodne zajednice, usmjerena ka jednom cilju – otjerati Srbe sa ovog područja“. Ministar vanjskih poslova RS Aleksa Buha dao je izjavu da će se „primopredaja Sarajeva izvršiti tek za nekoliko godina“, te će se tako u tih 'nekoliko godina' „izgraditi novi grad za Sarajevske Srbe.“ Srbima oko Sarajeva se obratio iz Beograda Slobodan Milošević te im poručio da imaju puno povjerenje u srpsko vodstvo i međunarodnu zajednicu. „Siguran sam da ćemo rešiti mnoge brige građana srpskog Sarajeva.“

Nakon što je Skupština sa Pala i službeno odbila da usvoji mirovni sporazum i nakon odluke paljanskih vlasti da organizuju popis srpskog stanovništva na Grbavici, Ilidži, Vogošći, Hadžićima i Ilijašu, te kolektivnog iseljavanja naroda sa tih prostora, nastala je veoma nepovoljna situacija za reintegraciju Sarajeva. Građani koji žele ostati bili su izloženi pritisku i prijetnjama ekstremista da se isele. U dijelovima Sarajeva koji su trenutno okupirani i koji trebaju pripasti Vladi Federacije Bosne i Hercegovine „dogodile su se velike promjene u protekle tri i po godine ... više uglavnom nema nesrpskog stanovništva, koje je otjerano, pobijeno ili ako je ostalo svedeno na razinu robova [...] tu je ostalo i malo stanovnika srpske nacionalnosti koji su domaći na Grbavici ili Ilidži, u Vogošći, Ilijašu i Hadžićima. Na Grbavici prevladavaju došljaci sa Romanije i drugih neurbanih područja [...] U Hadžićima dominiraju najradikalniji četnički elementi ... Ovaj došljački sloj kome je rat brat, oslonac je terorističkog SDS i paljanske vlasti ... Kada se taj dio grada ... vrati matici, za 'brđane' tu više neće biti mjesta. Iz više razloga [...] oni, međutim, ne napuštaju vlastite domove nego tuđe i njihov odlazak doista znači povratak u njihove zabiti i ognjišta.[...] U ovom času najvažnije je zaštititi dio srpskog stanovništva iz četiri sarajevske opštine kojim prijeti opasnost od ekstremista iz srpskog naroda.“ „Za većinu Srba iz okoline Sarajeva Dejtonski sporazum [...] ima učinak biblijske kataklizme.“ Novo političko vodstvo koje je na ovim područjima tokom rata ostvarilo materijalnu korist je istu izgubilo. Njima „ponovno ujedinjenje Sarajeva i vraćanje pod 'Alijinu vlast' pada najteže. Oni su se poslije Dejtona našli kao Alisa u zemlji čuda. Žao im je ostaviti imetak, koji je uvećan generacijama, a došli su u situaciju da ih vlastita politika otjera na ledinu.“ Jedan je novinar dalje zapazio da „ako se narod, običan svijet iseli, kao što se seli, da će neki novi avanturisti graditi mit o stradanjima koji će nadomjestiti kosovski.“

Novinarka magazina Dani je napisala reportažu o područjima i stanovništvu koje je trebalo biti reintegrirano, neposredno prije dolaska vlasti Federacije BiH: '“[...] dok mnogo ljudi u Sarajevu kaže kako je spremno ponovno živjeti sa Srbima, nitko na Grbavici ili Ilidži ni ne pomišlja na tu mogućnost.“ Izrazila je stav kako je velika većina ovih posljednjih izmanipulirana, nafilovana propagandom paljanskih ekstremista kao na primjer „Stana, žena od nekih šezdesetak godina, koja će ipak ostati na Grbavici kada se ona pripoji 'Turskoj'. Stanu zanima kakav je život u Sarajevu. Ubijeđena je da Srbi, na drugoj strani Miljacke ne mogu naći posao; da moraju plaćati operaciju u bolnici 500 DEM [...] Boji se mudžahedina, jer je, kaže čula da će 'oni držati uzde na Grbavici, silovati Srpkinje, a Srbe zatvarati i ubijati u Centralnom zatvoru.“ Jedna je prodavačica na upit novinarke hoće li ostati na Grbavici rekla: „Ni mrtva“, te svoju odluku objasnila time što je Srpkinja i uvjerena je da će Sarajevo biti Džamahirija i da će joj dijete biti prisiljeno pohađati „islamsku vjeronauku.“ U razgovoru s 'rajom' u jednom grbavičkom kafiću ista novinarka saznaje da „Niko neće ostati, a svi su rođene Sarajlije. Na Grbavici ostajemo još najviše mjesec dana.“ Tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Tarik Kupusović je izrazio uvjerenje da će implementacija Dejtonskog sporazuma teći kao što je predviđeno, a budući da su Karadžićeve snage držale samo 10% urbanog dijela Grada, ideja o podijeljenom Sarajevu nije zaživjela. Stanovnici Sarajeva su smatrali kako je grad opkoljen i blokiran, te da je došlo vrijeme da se sve općine reintegriraju u „organsku gradsku cjelinu“. Izrazio je nadu da znatan dio Srba neće otići, a da će se oni koji su ponešeni propagandom počeli da odlaze, a koji nisu počinili zločine, ipak vratiti. „Ogroman je broj sarajevskih Srba, ne samo ovdje u centru grada, nego i na Ilidži i Grbavici koji će se, ja sam uvjeren, na kraju sjetiti da su prave Sarajlije, a ne građani nekog srpskog Sarajeva. Ne postoji muslimansko Sarajevo. Postoji samo jedno Sarajevo i svi njegovi građani su građani Sarajeva.“ Postavljeno je i pitanje povratka izbjeglog stanovništva, kako u općine koje su bile pod Karadžićevom okupacijom, tako i dijelove Sarajeva koji su bili pod opsadom.

U sarajevskim opštinama koje su tokom rata bile pod kontrolom VRS održana je serija mitinga koji su bili protiv odluka donešenih u Daytonu. Prvi je veliki miting održan na Ilidži 29. novembra 1995. godine, kada su stanovnici Dobrinje, Lukavice, Vojkovića i Kasindola pješice prešli preko piste sarajevskog aerodroma s parolama na kojima su dominirale poruke „Ne damo Sarajevo!“. Početkom decembra je miting održan i na Grbavici, koji je tokom 7. decembra ponovljen i bio je najmasovniji.

Stavovi poslanika Narodne Skupštine RS prema rješenjima Daytonskog sporazuma

Sjednica Narodne Skupštine Republike Srpske održana je na Jahorini, 17. decembra, samo tri dana nakon potpisivanja Sporazuma u Parizu. Uz najviše političke, vojne i crkvene predstavnike, ovoj 56. sjednici prisustvovali su između ostalih gostiju i delegati „grada Sarajeva“. Na dnevnom redu je bio i Izvještaj delegacije Republike Srpske sa mirovne konferencije o Bosni i Hercegovini. Nikola Koljević je naglasio kako je konferencija održana u Londonu, a prije parafiranja Sporazuma u Parizu, išla u pravcu stvaranja uslova kojima će „mir biti trajan“, budući da će svaki „povratak u rat biti praktično nemoguć“ jer bi svakoga jako puno koštao. Delegacija srpske republike je izrazila nezadovoljstvo rješenjem takozvanog Srpskog Sarajeva, budući da je „preko stotinu hiljada ljudi iz jednog entiteta te nacionalnosti ostaje pod vlašću drugom.“ Koljević je govorio i o razgovoru koji je vodio sa Biltom i sa komandantom NATO snaga, nakon potpisivanja Sporazuma u Jelisejskoj palači. Koljeviću je ovom prilikom bilo obećano da će različitim mjerama sigurnosti diskretno nastojati da produže period transfera vlasti iz jednog entiteta u drugi, kao i da će biti moguća rekonstrukcija „Srpskog Sarajeva“ kako bi se Srbima omogućio ostanak. Vladimir Lukić je na sjednici poslanike upoznao sa „određenim izmenama“ i „grubim promašajima“ vezanim za mape koje je predočio Miloševiću. Između ostalih potreba za korekcijama, posebno je naglasio kako je „fabrika FAMOS između Vojkovića i Hrasnice bila čitavo vrijeme rata u našim rukama i imala je određenu kontinuiranu proizvodnju, međutim linija razdvajanja je bila na sjevernom uglu ograde, a sada su je prebacili na južnu stranu i time nam oduzeli tu fabriku“, a zamjerke je našao i u tome što je „radarska stanica na Jahorini (je) data njima, kao i najviši vrhovi Jahorine, tako da ovime gubimo i jedini sportski centar veoma strateški značajne vrhove,“ te zaključio da liniju razgraničenja treba pomjeriti prema jugu „tako da najviši vrhovi Jahorine ostanu netaknuti.“ Miloševiću je poručio da je potrebno da se založi za „izvjesne modalitete koji bi omogućili ostanak našeg naroda na svojim ognjištima ili eventualno duži vremenski period za njegov izlazak.“

Bilo je prijedloga da se problem odluke o iseljenju stanovništva sa područja koja VRS treba napustiti i koja trebaju potpasti pod vlast Federacije BiH postavi pred međunarodnu zajednicu: „Neka to bude problem MZ da se iseli tih 120 hiljada ljudi. Čini mi se da oni neće jednostavno kroz par godina preći na islam i definitivno izgubićemo 120 hiljada ljudi za naš srpski narod na ovim područjima.“

Istaknuto je kako poslanici nisu dovoljno obaviješteni o problemu i o načinu na koji se prema potpisanom u Daytonu isto pitanje ima rješavati. Diskusija je pokazala da ni odluke Skupštine koje su prethodile Daytonu i prihvaćanju Miloševića kao zastupnika bosanskohercegovačkih Srba na pregovorima nije imala jasna rješenja i definisan stav prema pitanju teritorijalnog rješenja „Srpskog Sarajeva“. Ključna stvar koju je Milošević imao zastupati na pregovorima je bila teritorijalna povezanost „Srpskog Sarajeva“ sa teritorijom Republike Srpske, dakle kompaktnost. U tom pripremnom razdoblju Skupština nije imala adekvatno rješenje na zahtjev bosanskohercegovačkih legalnih vlasti za jedinstvenim i nepodijeljenim Sarajevom, a bilo je i zahtjeva za nastavljanjem ratnih djelovanja zbog teritorije Sarajeva: „šta ako muslimani, a znali smo da traže jedinstveni grad, to smo znali ne možemo se praviti naivni i da nismo znali. Šta ako oni zatraže Sarajevo, mi alternative ni Milošević ni predsjednik Krajišnik ni naša delegacija nije imala. Nije imala alternativu šta ako se to desi. Hoćemo li mijenjati Sarajevo za Goražde, hoćemo li mijenjati. Nikada zvanično nije dato ni jednom poslaniku da o tome razgovara, rečeno je da ne trguje sa srpskom zemljom, ne može se srpskim kostima, ne može se trgovati to ili ovo: Sarajevo ostaje srpsko i na žalost mi smo dovedeni u jednu grdnu zabludu. [...] tražim za Sarajevo pola Bosne, pa po cijenu prekida pregovora pa po cijenu normalno novog rata.“ Poslanici su tražili da Milošević, kao potpisnik Sporazuma u Parizu, dođe pred Skupštinu i podnese Izvještaj o okolnostima pod kojim je potpisan sporazum u Daytonu. Isto tako je predloženo da Karadžić, kao predsjednik republike ili Krajišnik, kao predsjedavajući Skupštine, objasne „narodu“ na Ilidži, Ilijašu, u Vogošći i Hadžićima „kakva je njegova sudbina“, budući je ono što je potpisano – zapravo kapitulacija kojom je izgubljena Republika Srpska. „Tim ljudima neko treba da ode ili da kaže ostaćete do tog i tog datuma, do tog roka, jer vidimo po ovim papirima rokovi su veoma kratki i tu postoji opasnost [...] jer imamo opakog i surovog protivnika. Dobro, surovog i opakog neprijatelja.“ Poslanici su smatrali da je potpisivanje Daytonskog mira bio težak i tragičan trenutak za srpski narod, te da je potrebno da se na svaki mogući način, ali političkim sredstvima opstruira sporazum te da se traži da dio državnih institucija pređe na teritoriju „Srpskog Sarajeva“, zato što je „sve [...] gotovo, ovo je svršena stvar, mi jednostavno treba da prihvatimo faktičko stanje i da se doslovno predamo u ruke naših dželata, naročito kada je u pitanju Sarajevo, dželata muslimana i Hrvata. [...] Mi imamo pravo na slobodu, nacionalni život, imamo pravo da se branimo.“

Nezavidna vojna situacija

Krajišnik je delegaciju pravdao podsjećajući poslanike na nezavidnu vojnu situaciju u Krajini, naročito na postojanje mogućnosti „pada“ Banja Luke. Diskusiju je Nedić zakratko odveo u drugom smjeru, vezavši svoja pitanja za područje Ozrena i na podijeljenost po ideološkim linijama među srpskim narodom. No, Trifko Radić je ubrzo Koljeviću, kao podpredsjedniku republike, ponovno postavio pitanje Sarajeva i predložio da se Predsjedništvo i Vlada RS presele u „Srpsko Sarajevo“ kako bi riješili nagomilane probleme. „Šta mislite sa narodom Srpskog Sarajeva? Gdje predlažete da se preseli narod Srpskog Sarajeva, pod kojim uslovima, kako i na koji način? Da li će to dozvoliti vrijeme? Mi ne znamo šta da radimo, neke poteze mi povlačimo, da li su dobri ili nisu mi neznamo, ali neko iza nas mora stajati. Ako nemate odgovor na ova pitanja, ja vas molim da podržite narod Srpskog Sarajeva i njihov referendum. Mi želimo da ostanemo u Srpskom Sarajevu ali samo pod svojom vlašću, je li to moguće ili nije, ako nije kako dalje.“

Predlagalo se formiranje odbora za izgradnju novog „Srpskog Sarajeva“, dok je Nedić nastojao da iz svake mogućnosti vezane za položaj stanovništva na teritoriji pod kontrolom VRS, vidi pozitivnu situaciju: „Postoje dvije mogućnosti, jedna mogućnost ako se stanovništvo iseli, ne mora značiti radi ovog što ću reći, onda je to za mene jedan plus za nekakvo potpuno razdvajanje sa muslimanima i ubuduće, a ako ostanemo onda je to veliki plus za buduće reintegracije BiH.“

Bezuslovni ostanak i  "tuča"

Nakon Tintorova poziva na bezuslovni ostanak i „tuču“ Plavšićeva je pozvala na ostanak, odnosno čekanje, budući da srpski narod ima „kvalitet koji se istesao u ovoj stravičnoj borbi“. Ona ja kazala: „Mi smo sad dovedeni u stanje koje je u biologiji poznato pod sporulacijom, [...] Mi sada dalje za neko vrijeme ne možemo da živimo kao biljka pšenica, nego kao sjeme pšenice. Kod te sjemenke sve su funkcije, one nisu uništene nego su svedene na jedan određeni minimum, ali ako ta sjemenka dođe u povoljne uslove, ako je u vlažnu zemlju bacite ona ponikne, ta sjemenka da može da nikne i da živi kao biljka, ona mora u sebi imati najkvalitetnije supstance. Ja mislim da tu kvalitetnu supstancu mi imamo i da je moramo dobro da čuvamo, jer ako ta sjemenka izađe, onada ta semenka nikada neće proklijati [...]“.

Diskusiju vezanu za Daytonski sporazum, potpisivanje mira i pitanje Sarajeva je zaključio Karadžić u jednom podužem govoru. On je istaknuo kako je s vremenske distance i pozicije poslanika Skupštine nemoguće ocijeniti rezultate borbe za cjelokupno srpstvo. Naglasio je da je Krajina već duže vrijeme, prije potpisivanja Daytona bila „na izmaku snaga“, pred uništenjem, kao i da su vojnici, prema riječima generala VRS, samo očekivali napad kako bi imali razloga za napuštanje borbenih linija. Položaj srpskih republika, Republike srpske Krajine i Republike srpske je prema Karadžiću podređen odlukama „braće iz Jugoslavije“. Kao velike otegotne okolnosti po politička nastojanja Republike Srpske nabraja medijsku propagandu - prvo iz Srbije, potom sa radio stanice u Banja Luci koja je bila pod kontrolom vojske te „sankcije na Drini“. Zamjerku nalazi i u nejedinstvu srpskog naroda: „Mnogo bolje je moglo i mnogo bolje je moralo. Da smo mi bili jednistveni, da se poštuju institucije, da se poštuje subordinacija, da se poštuje država, da se izvršavaju naređenja i odluke [...] Mnogo bolje je moglo i moralo, ali Bogami je moglo i mnogo gore, mnogo gore.“

Smatra kako je za opstanak i istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske potreban centar, potrebno je da Srbi imaju „čaršiju svoju“ te da se Sarajevo na neki način mora premostiti. Predlaže: „Možemo ostati ili otići i jedno i drugo možemo organizovano ili haotično, ostati haotično znači dole džumbus pogibije, bježanja pojedinačna itd. Otići haotično znači paljenje našeg grada, njihovog grada stotine mrtvih, ako ne i hiljade i desetine hiljada. Ja mislim da haotično ne smijemo ni ostati ni otići. Sve što radimo mora biti organizovano“ te predlaže da se uz protekciju međunarodne zajednice prihvati „muslimanska vlast“, da na jedan način dođe do afirmacije gradske skupštine, kako bi bio stvoren privid da status „Srpskog Sarajeva“ proističe iz volje i prava građana te da svakako ne bi bilo dobro da se republičko vodstvo pojavljuje na mitinzima kako se ne bi kompromitirala volja građana pred međunarodnom zajednicom. Predlaže izgradnju Republike Srpske političkom borbom, da se izađe iz stanja očaja te da se „zasuču rukavi i napravi završnica“. Krajišnik je isticao kako je „zadatak ove Republike i prvi strateški cilj da se mi odvojimo od muslimana i Hrvata i nema niko pravo da zasniva strategiju Srpskog Sarajeva na ostanku u zajedničkoj državi“ a jedini problem vidi u nedostatku vremena koje je potrebno da se stanovništvo iseli iz Sarajeva, te da se ispuni prvi strateški cilj srpskog naroda koji nije išao za stvaranjem unije, već do raspada Bosne i Hercegovine.

Usvojena deklaracija

Na sjednici je usvojena Deklaracija o statusu dijelova Republike Srpske koji su dodijeljeni „muslimansko-hrvatskoj federaciji“, kojom se osporava uvođenje „hrvatsko-muslimanske“ vlasti u Srpskom Sarajevu, Vukosavlju i dijelovima Podrinja, te da Republika Srpska „zadržava pravo da mirnim putem i političkim sredstvima pod svoj suverenitet vrati područja definisana strateškim ciljevima“. Stanovništvo se kroz Deklaraciju pozivalo da ostane na „svojim vekovnim ognjištima, sa svojom vlašću“ i nastavi političku borbu i organizovanje „do konačnog pravednog rešenja svog statusa.“ U Deklaraciji se pokušava osporiti pravo Vladi Federacije Bosne i Hercegovine na vođenje krivičnih postupaka protiv pripadnika VRS, civilnih organa vlasti i drugih državljana Republike Srpske. Stanovništvu koje se opredijeli za izgradnju novog mjesta prebivališta ili sjedišta opštine, Republika Srpska će obezbijediti potrebna sredstva, te osloboditi plaćanja poreza i dažbina „ove srpske opštine narednih pet godina“, a sve uz pomoć međunarodne zajednice. Dalje se kaže kako je zbog pritiska te iste međunarodne zajednice srpski narod morao odreći života u zajedničkoj državi sa glavninom srpskog naroda, ali da se nikada neće odreći tog prirodnog prava.