Vangelija Pandova Gušterova (Vangeliya Pandeva Dimitrova), u narodu poznata kao Baba Vanga, rođena je 3. oktobra 1911. godine u Strumici u Makedoniji. U dvanaestoj godini je oslijepila, kada ju je jaka oluja zatekla u polju, a vjetar joj oči napunio pijeskom i prašinom.
Nakon dvogodišnjeg neuspjelog liječenja, djevojčicu je otac poslao u Dom za slijepe u Zemunu da tamo završi školu. Tri godine kasnije, kada je postao udovac, vratio ju je kući kako bi se starala o dvojici mlađe braće. Godine 1939. se razboljela od zapaljenja plućne maramice, pa je osam mjeseci bila na ivici između života i smrti, a svoje prve paranormalne i vidovnjačke sposobnosti je iskazala 1941. godine.
Mladić Dimitar Gušterov (Dimitar Gushterov) iz Petriča, kao i svi ostali u Bugarskoj, čuo je za Vangine moći. Ali te su mu priče izgledale pretjerane, pa je oklijevao da joj se obrati za pomoć. S druge strane, bojao se da ne bude ismijan - ipak je on običan čovjek, a Vanga poznata ličnost, znalo se da i političari dolaze kod nje. Na kraju je prelomio - "ići će"!
Vanga ga je odmah na ulazu sačekala rečenicom:
- Znam zašto si došao!
- Onda mi reci, Vango, ko je ubio mog brata? Ostala je njegova udovica s troje male djece - izgovorio je pridošlica u dahu.
Ali Vanga, iako je jasno vidjela lice ubice, nije htjela da mu kaže. Bila je svjesna da bi mladić zbog osvete bio osuđen na robiju i tako uništio i svoj život.
- Prestani da tražiš ubicu i želiš osvetu! Ionako ćeš biti svjedok njegovog kraja - rekla mu je.
Dimitar je izašao iz Vangine kuće nezadovoljan takvim odgovorom, ali je za nekoliko dana došao opet. I opet... Često je navraćao pod raznim izgovorima, jer se zaljubio u nju.
- Ti ćeš mi napraviti kuću pa ćeš doći još jednom. Tada ćemo se zajedno preseliti u Petrič - rekla je Vanga mladiću, a tako je o njihovom upoznavanju novinarima pričala Sevda Georgijeva, kustos muzeja u rodnoj kući Vangelije Gušterove.
Vjenčali su se 1942. godine. Vangina kuća u Petriču postala je hram nade za stotine hiljada ljudi. Vanga je u svijetu poznata i kao "petrička vidovnjakinja".
Dimitar je nedugo zatim otišao u rat.
- Čuvaj se vode, Dimitre! - bila je jedina poruka koju mu je rekla, posve smirena. Znala je da će se vratiti.
I vratio se, ali načetog zdravlja.
Vanga je prema Dimitru osjećala beskrajnu ljubav, opisivala ju je kao svemirsku iako nisu imali djece. Zato su usvojili kćerku njene sestre.
- Kad ne možeš da rodiš svoje, onda usvoji dijete. Priroda se jednako odužuje i onima koji su rodili i onima koji su očuvali dijete. Veličina majke koja je usvojila i očuvala dijete nije ništa manja od veličine one koja je rodila - često je poručivala Vanga posjetiocima.
Ali nedugo poslije rata Vangin muž Dimitar je počeo da obolijeva.
U ratu je vojnike žeđ natjerala da piju prljavu vodu. To je ostavilo posljedice na njegovoj jetri. Bolovi su postajali sve jači. Dimitar je počeo svoju boljku da liječi starim narodnim lijekom - rakijom. Brzo je postao alkoholičar i nikakve molbe ni opomene Vangine nisu pomagale.
Bila je to jedna od najvećih nesreća u njenom životu. Nije sebi mogla da oprosti nemoć da mu pomogne. Izliječila je hiljade ljudi - od raznih fizičkih boljki i lakih i teških duševnih poremećaja, a nije mogla da pomogne onome do koga joj je najviše bilo stalo.
Dimitar Gušterov jednostavno nije imao snage da promijeni svoj način života. Svakodnevno se zaključavao u sobu i opijao. Budio se mahmuran, odlazio na spavanje pijan.
Umro je 1962. od ciroze jetre. Vanga je izgubila dio svog života.
- Uništio sam se sam - bilo je posljednje što joj je rekao dok mu je držala ruku na samrti.
Nakon Dimitrove smrti Vanga je bila slomljena. Danima nije izlazila iz svoje sobe, nikoga nije htjela da čuje. Jecala je sklupčana na krevetu...
U znak ljubavi prema njemu, i žalosti, stavila je crnu maramu na glavu i nije je skidala do smrti.
Trećeg dana poslije smrti, Dimitar je sahranjen. Po povratku s groblja Vangina sestričina otišla je među posjetioce u dvorište da im kaže da proročica ni tog dana neće primati posjete.
Ali Vanga je pozvala posjetioce u kuću.
- Potrebna sam ljudima - bilježi Vangine riječi sestričina Krasimira Stojanova u "Ispovijestima slijepe vidovnjakinje".
Znala je šta je njen zadatak, zbog čega postoji na ovom svijetu.