Grižnja savjesti? Kajanje? Mariji Mandl su ti osjećaji bili potpuno strani - do zadnjeg dana njezina života.
- Nije bilo apsolutno ničeg lošeg u tom logoru- rekla je glavna čuvarica ženskog koncetracijskog logora Ravensbrück kratko prije svoje smrti. Umrla je 1948. godine na vješalima, nakon što je u Krakowu kao ratna zločinka osuđena na smrt, piše Deutsche Welle.
Njena stravična karijera predstavljena je na novoj stalnoj izložbi spomen-centra nekadašnjeg koncentracijskog logora Ravensbrück koji se bavi ženskim osobljem logora. Čuvarice poput Marije Mandl bile su upravo ono o čemu je nacistička vrh sanjao: sto posto vjerne nacističkoj ideologiji i bez ikakve milosti.
Neko poput Mandl je prema perverznoj logici nacističkog riježima bio predodređen za "više zadaće". Zato je ona nakon tri godine iz Ravensbrücka premještena u Auschwitz. Tamo je osnovala djevojački orkestar koji je morao svirkom pratiti transporte logoraša i pogubljenja. Ova Austrijanka je bila bez sumnje jedna od najokrutnijih među nekih 3.300 čuvarica logora koje su u Ravensbrücku prošle obuku za svoj brutalan posao. Koncentracijski logor oko 80 kilometara udaljen od Berlina bio je, naime, središnji centar za izobrazbu i regrutiranje ženskog osoblja logora.
1940. godine, Drugi svjetski rat je bio tek počeo, čuvarice logora su stavljene pod nadležnost Hitlerove elitne postrojbe SS. Na toj činjenici se temelji naslov izložbe koja je prvi put koncipirana 2004., a sada aktualizirana: "U pratnji SS-a".
I mjesto na kojemu je postavljena je s pažnjom izabrano: radi se o zgradi u kojoj su nekada živjele čuvarice, odmah pored nekadašnjeg logora. Samo su ih zid i žica između 1939. i 1945. dijelili od njihovih žrtava - ukupno 140.000 žena, djece i mladih, piše DW.
Kojim patnjama, maltretiranju i samovolji mučiteljica su logorašice i logoraši bili izloženi može se na izložbi ne samo vidjeti, pročitati, nego i čuti. Neki intervjui sa svjedokinjama i svjedocima vremena su stari preko 20 godina. Poljakinja Urszula Winska u jednom videu opisuje kako je Maria Mandl tukla jednu stariju ženu. Kada joj je druga logorašica pritekla u pomoć, sama je završila u bunkeru. Mjesecima ju je Mandl svakoga dana tukla po licu govoreći joj: "Ti si dama, ali ja te mogu tući."
Ali bilo je čuvarica logora koje su tu i tamo znale pokazati znakove ljudskosti. Tako se Henryka Stanecka, također iz Poljske, sjeća kako joj je jedna čuvarica u Ravensbrücku dozvolila da se nakon napornog i prljavog prisilnog rada u polju okupa u jezeru i čak je njoj i drugim logorašicama iz grupe dala ručnik da se obrišu.
Što je duže rat trajao, to je nacistima bilo teže pronaći osoblje koje se dobrovoljno javljalo za posao čuvara u logoru. Zato su počeli davati oglase u novinama. U njima se, međutim, nije spominjala riječ "koncentracijski logor". U listu Hannoverscher Kurier je 1944. objavljen sljedeći oglas: "Traže se zdrave ženske osobe u dobi između 20 i 40 godina za vojnu službu." U njemu je stajalo da su im osigurani stan i hrana (uniforma).
Mnoge kasnije čuvarice su se javile na ovakve oglase, a za mnoge su ponuđeni uvjeti bili i glavni razlog. Jedna od njih je bila i Waltraut G. U jednom intervjuu iz 2003. je otvoreno priznala da se odlučila na rad u koncentracijskom logoru iz financijskih razloga. Bila je najstarija od ukupno petero djece.
"I nisam dugo razmišljala. Mislila sam: dobro, ako ću tamo više zarađivati, idem tamo." Ni Anna G. nije imala skrupula. Njoj se rad u logoru činio jednostavno "atraktivnijim od stupidnog rada na tvorničkoj traci."
Malo je bilo onih koje su odbile ispunjavati zahtjeve svojih poslodavaca. Christel Wenzel je bila jedna od njih. Kustosica izložbe Simone Erpel je u svojim istraživanjima naišla na njen slučaj. Od "zaposlenice" se, proizlazi iz dokumentacije, tražilo da "pokaže zatočenicima logora kako imaju pogrešan stav prema državi i životu i da ih natjera da aktivno služe Führeru i narodu". Christel Wenzel to nije htjela jer se protivilo njenoj savjesti. To, međutim, za nju nije imalo nikakve negativne posljedice.
Ali ni za većinu čuvarica njihovo "radno iskustvo" u logorima nije nakon završetka rata imalo negativnih posljedica. Smrtna presuda izrečena Mariji Mandl ili duge zatvorske kazne bile su iznimka. Kasne istrage su često ostale bez posljedica. U februaru 2020. je obustavljeno osam postupaka u saveznoj pokrajini Brandenburg u kojoj se nalazi Ravensbrück - sedam zbog starosti i neuračunjivosti optuženih, a jedan zbog manjka dokaza.
U rijetkim sudskim postupcima vođenima protiv čuvarica logora optužene su tvrdile da su nevine. I to je sve što su bile spremne reći. Bez obzira što nikada nisu ništa rekle što bi pomoglo njihovim žrtvama. 75 godina nakon oslobođenja koncentracijskog logora Ravensbrück je ovo poglavlje njemačke historije pravno zatvoreno, kako je konstatirao jedan državni advokat u intervjuu koji se može čuti na izložbi.
Ali ono nastavlja živjeti na drugim područjima, kako pokazuje prostorija naslovljena "Činjenice i fikcija". U njoj su predstavljeni likovi čuvarica iz filma i književnosti, poput protagonistice ekraniziranog i na preko 50 jezika prevedenog romana "Žena koju sam čitao" Bernharda Schlinka.
U zadnjem ćoški izložbe stoji i jedna staklena vitrina u kojoj je izložena barbie-lutka napravljena prema glavnom liku američkog filma "The Spirit" sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi. Silken Floss je plavokosa junakinja iz stripova Willa Eisnera i nosi SS-uniformu. Tako nešto se - što će poneko možda smatrati neukusnim - danas može kupiti preko interneta.
