Međusobno razumijevanje, saosjećanje, davanje i primanje, djeljenje dobrog i lošeg… sve to pripisujemo svojim prijateljima i zajedničkom odnosu u koji ulažemo vrijeme i emocije. Ako prijateljstva tako funkcionišu u privatnom životu, trebalo bi da na isti način funkcionišu i u poslovnom, jer prijatelji su prijatelji, nezavisno od hijerarhije, prilika za napredovanje i ostalih iskušenja, zar ne?
Pravila prijateljstva, nazovimo ih tako, prilično su jasna, ali naša očekivanja pa čak i definicija prijateljstva izvan posla i na poslu ne bi trebalo da budu ista. Aristotel je, naprimjer, cijenio prijateljstvo zbog njegovih civilizacijskih kvaliteta, ali je razlikovao javnu i privatnu stranu. Prema grčkom filozofu, prijateljstva su bila zasnovana i na korisnosti i na zadovoljstvu, bila su i sredstvo i cilj.
Saradnja, a ne koristoljublje
Upravo je korisnost najizraženija karakteristika kancelarijskih prijateljstava. Nije pritom reč, ili ne bi trebalo da bude riječ o koristoljublju. Ta korisnost bi se prije definisala kao saradnja u kojoj glavno pitanje nije „šta neko može da učini za mene“ nego „šta možemo da učinimo zajedno“, tumače organizacijski psiholozi.
Prijateljstva na poslu i započinju zajedničkim projektom, poslom, a kad se taj posao na bilo koji način prekine, uglavnom se prekidaju i prijateljstva, jer glavna osnova za njih više ne postoji. Da bi se nastavila, potreban je jači motiv od poznavanja nečijih radnih vještina i etike ili uvida u ponašanje s povremenih neformalnih druženja izvan posla, a opet povezanih s poslom.
Možemo li onda veze koje uspostavljamo s kolegama uopšte nazivati prijateljstvom, odnosom koji ima posebno mjesto u našim životima? Ili bi te veze bilo najpoštenije opisati kao nešto više od poznanstva, a manje od prijateljstva, kao odnos koji pokriva samo posao, uz koji nam je dan prijatniji, a radni zadaci lakši jer znamo da imamo nekoga uz sebe ili iza sebe? Prema američkoj doktorki sociologije Jan Jager, to je prilično precizna definicija odnosa koji je višestruko koristan: jača moral grupe, omogućava nam da delimo zajedničke vrijednosti, osigurava kruženje informacija i povezuje nas na radnom mjestu na kojem ipak provodimo velik dio dana.
Ne treba brzati
Više od toga ipak nije realno očekivati, a i teško je izvodljivo. Kako se, naime, postaviti prema prijatelju, koji nam je ujedno i kolega, kad poslovni rezultati krenu nizbrdo? Kako mu prigovoriti da je nedjelotvoran, da mu prijeti smanjenje ugovora ili otkaz ako smo veče prije s njim sjedili na piću, u nedjelju organizovali porodično druženje, a usput znamo da mu se brak raspada?
Takvi bliski odnosi s kolegama, posebno ako je riječ o različitim stupnjevima u hijerarhiji, mogu ljude da dovedu u tešku i kompromitujuću situaciju da moraju da biraju između posla i prijateljstva, što može biti traumatično iskustvo. Bliskije veze zaposlenih istog statusa nešto su jednostavnije, ali ni tu ne treba brzati.
Upoznajmo pravila igre
Da bi se razvilo istinsko prijateljstvo, potrebne su otprilike tri godine. Na poslu se sprijateljujemo mnogo brže jer smo svakodnevno upućeni jedni na druge i dijelimo isti prostor. Pritom smo često spremni da podjelimo i ono što ne bi trebalo, da pričamo više nego što slušamo, posebno kad tek dođemo u neku sredinu. Motivi su različiti, ali uglavnom je riječ o tome da želimo da se dopadnemo, uklopimo u novoj sredini.
