Ove tri uobičajene pretpostavke o vezama stvaraju uvjerenje da su veze dobre ili loše, da je sve unaprijed suđeno i da ljudi nisu odgovorni za loše veze u kojima se nalaze.
Stvarnost je drugačija i što prije ljudi shvate da je njihova veza rezultat svega onog što partneri rade, to će biti sretniji i svjesniji svoje sadašnje situacija, kao i toga šta žele u budućnosti.
Prema ovom uvjerenju, svađanje znači da vi i vaš partner niste kompatibilni. Neki čak nesuglasice tumače kao dokaz da ih partner ne voli dovoljno. Bilo da se radi o neslaganju oko nečega malog šta pripremiti za večeru, ili nečega velikog - da li bi trebalo imati djecu ili ne, ne može se očekivati da će se svaki put parneri sto slagati, pa i ako se vole. Ne iznošenje svog mišljenja i stalno izbjegavanje sukoba može da utiče na samopoštovanje. Nesuglasice mogu da budu produktivne, čak i oslobađajuće. Svađe nas podsjećaju da smo svi različiti ljudi s različitim potrebama i ciljevima. Neslaganje s partnerom ne znači da ga ne volite - to samo znači da ste drugačiji. A rješavanje nesuglasica zapravo osnažuje vezu, jer ljudi tokom svađa uče o svom partneru i dobijaju jasniju sliku o svojim različitostima, ciljevima i idejama o životu.
Puno ljudi u dugim vezama misle da su s vremenom jako dobro upoznali svoje partnere, što dovodi do ljenosti u komunikaciji. Ovo pogrešno mišljenje često dovodi do neprijatnih iznenađenja, svađa, pa čak i raskida. U svakoj vezi je potrebna komunikacija, bez obzira na njezinu dužinu. Mišljenja, želje ili osjćanja se s vremenom mogu da promijene, a kako bi veza i dalje ostala čvrsta, te promjene je potrebno da se iskomuniciraju.
Mnogi ljudi vjeruju da se njihovi partneri ne menjaju ili ne žele da se promijene. Žalimo se: "Nisi osoba s kojom sam se oženio/zaljubio". Ali zašto bi bili? Ljudi se stalno mijenjaju. Ljudi su skloni da vjeruju da se dobre osobine i djela temelje na stabilnim, nepromjenjivim karakteristikama, a da se loše osobine i djela temelje na kontekstualnim, privremenim situacijama. Na primjer, ako se neprimjereno ponašate ili učinite nešto loše, krivicu uglavnom svaljujete na okolnosti, a ne na svoje osobine. S druge strane, skloni smo da činimo suprotno u odnosu na druge ljude. Njihova dobra djela pripisujemo kontekstu, a njihova loša djela nepromjenjivim osobinama. Dakle, kada je riječ o uvjerenju da se ljudi ne mijenjaju, mi bismo to uvjerenje vjerovatno primijenili na svoje nedostatke, a ne na vrline.