Voji Nedeljkoviću, voditelju muzičkog takmičenja “Zvezde Granda”, nimalo nije lako, jer se u sobi emocija susreće s različitim tipovima ljudi.
Dok takmičari u studiju izvode pjesme, nakon čega ih žiri ocjenjuje, Voja njihovu pratnju pokušava oraspoložiti ili utješiti.
Više od 30 godina je u medijima, a ovaj angažman jedan mu je od omiljenih, otkrio je u razgovoru za “Dnevni avaz”. Razgovarali smo ovom prilikom o voditeljskom poslu, takmičarima, slobodnom vremenu, porodici...
Klub 10
- Počeo sam taj voditeljski život još za vrijeme Jugoslavije. Radio sam emisiju “Klub 10”, koja je bila u takozvanoj shemi Jugoslavenske radio-televizije. Tako je jedne nedjelje bio domaćin Zagreb, druge Sarajevo, pa treće Beograd, odakle sam se ja javljao. Nakon toga sam radio i neke druge emisije na drugim televizijama i, evo, sad sam u “Zvezdama Granda” – govori nam Nedeljković.
Od kada ste angažirani kao voditelj “Zvezda Granda”?
- Od 2013. godine, to je bilo u periodu kad je emisija u zabavno-muzičkom programu preuzela primat i rado sam pristao da je radim. Eto, nekoliko godina sam tu, a moja uloga je da u takozvanom bekstejdžu ili sobi emocija budem neko ko će, otprilike, držati pažnju pratnji takmičara, kao što su mame, tate, sestre, prijatelji... Moram priznati da je to vrlo kompleksan i težak zadatak, jer na neki način radim s ljudima koji nemaju osjećaja za kameru, brzo se uplaše, pojavi se trema.. Onda, ja sam tu kao neka osoba koja će ih smiriti i dati im osjećaj sigurnosti.
Dakle, bude različitih reakcija?
- Kako da ne, bude onih koji plaču pa skaču, vrište, razočaraju se... Onda ja tu nastupam kao psiholog. Veoma mi je važno da, prije svega, budem domaćin u emisiji pa tek onda sagovornik ili nešto slično. Bilo je čak trenutaka kad smo pojedincima morali davati lijekove za smirenje da bi se na kraju ispostavilo da čovjek ima probleme sa zdravljem i da to nije bio napad zbog kćerke koja je pjevala. Znači, nije bilo fizičke agresivnosti, a verbalne, bogami, jeste.
Pada li Vama teško ispadanje takmičara?
- Znate šta, ima tih nekih ljudi za koje se vežem, pogotovo kad su mlađe osobe u pitanju. U njihovim očima, jednostavno, vidim tu neku nadu i očekivanje pa, kad se razočaraju, bude teško njima, ali i meni. Posebno mi bude bolno kad vidim učesnike koji, maltene, imaju godina koliko moje dijete pa mi se skupi oko srca. Jednostavno, djeluju kao neki golupčići. Prema mlađim takmičarima imam taj roditeljski osjećaj.
Dva svijeta
U novoj sezoni i Vi ste uključeni u dešavanja u studiju.
- Da, to mi je nekako bila želja. Smetalo mi je na neki način što smo bili dio emisije, ali odvojeni pa sam priželjkivao to nešto drugačije. Jednostavno sam se osjećao kao da smo dva svijeta različita i teško smo pravili interakciju. Sretan sam što je napokon ubačena kamera koja direktno povezuje studio i bekstejdž. Mislim da se konačno napravila dobra sinergija između mene i ekipe u studiju.
Dosta žena prolazi kroz emisiju, osjetite li nekad da je supruga Maja ljubomorna?
- Ne, ona je veoma lijepa žena i svjesna je toga da je posebna. Zajedno smo već skoro 16 godina, imamo i sina. Ona je svjesna šta je i kakav moj posao. Nakon tih dugih snimanja, samo mi je želja da se istuširam i legnem. To su trenuci kad mi nije ni do čega, a kamoli da gledam druge žene. Vrlo sam iskrena osoba, a moja žena to zna.
Prestanimo osuđivati jedni druge
- Iza mene je 55 godina života, 30 godina rada i, jednostavno, bio je to lijep period. Najvažnije je da nas posluže zdravlje i sreća, jer sve drugo s vremenom dođe. Zato želim i poručujem vašim čitaocima da budu zadovoljni svojim životima, jer uvijek nam nešto nedostaje, a ako je suđeno, desit će se. Zato budimo velikodušno dobri i činimo sreću dragim ljudima. Prestanimo osuđivati jedni druge i, hajde, približimo se, komunikacija putem tehnologije neka bude minimalna – poručuje Nedeljković.
Do kada je suđeno
- Na radiju mi je nekako stalno radno mjesto, a s “Grandom” dugo sarađujem. Jednostavno je, neka traje dokle je suđeno – govori Nedeljković.