Bosanskohercegovačku voditeljicu Naidu Kundurović pamtimo kao jedno od lica koje je svojevremeno bilo veliko osvježenje na našem televizijskom nebu. Ona je svjetska putnica koja nosi godine kao bisere na ogrlici života i svoju stvarnost bira po srcu. Kada priča, govori dušom, po kojoj i živi.

Naida je za „Avaz“ govorila je o televiziji s kojom je u vezi već dvadeset godina, psihologiji kao drugoj profesiji te izazovima s kojim se susreće u životu. 

Zrela faza 

Za početak, kako ste? Nedavno ste proslavili rođendan, kako izgleda ova faza života?

- Jako sam dobro, nikad bolje, napunila sam 39 godina u martu i tek sada uviđam koliko mi ulazimo s punoćom i cjelovitošću u tu drugu zrelu fazu na pragu četrdesetih pogotovo s aspekta majčinstva i s aspekta zrelosti žene, kako profesionalno, ali tako i, prije svega, duhovno.

Jeste li definitivno televizijski mikrofon okačili o klin?

- Ne bih davala finalne izjave s obzirom da me život naučio kako se sve u jednom trenutku može izmijeniti i uvijek ostavljam napola odškrinuta vrata, to me iskustvo naučilo. Ja sam od prošle godine na neplaćenom odsustvu s N1 televizije zbog završetka svog školovanja i drugog fakulteta, a to je Geštalt psihologija s obzirom da se školujem i za svoju drugu profesiju. Što se tiče televizije, ove godine simbolično proslavljam 20 godina svoje karijere zato što sam 2003. stala prvi put pred kamere, tako da je to jedan veliki jubilej.

Inače, koliko televizija crpi i troši čovjeka?

- Vjerujem da kvalitet života u mnogo čemu ovisi između balansa i privatnog i poslovnog. Odnosno ne dozvoliti da cijela ta karijera pojede čovjeka. Bivati izložen oku javnosti, raditi javni posao je još izazovnije, s obzirom da se svaka vaša pogreška motri pod mikroskopom, s obzirom da ste dostupni kritikovanju i od nepoznatih ljudi. Mnogo ste izloženi zapravo i osudama i kritikama. Ja sam se u jednom trenutku osjetila umornom i potrošenom, prvi put kad sam to osjetila, odlučila sam otići na postdiplomski studij u Amsterdam 2008. godine i tada je to osvježenje vrlo dobro došlo. Generalno smatram da čovjek treba uzimati pauzu od posla i karijere ma koliko je volio, jer tako možemo realnije sagledati situaciju.

 U kojem trenutku se desilo Vaše duhovno buđenje?

- Moje buđenje se desilo 2012. godine otprilike kada se veliki komad svijeta probudio. Mislim da je to bilo nakon završenog famoznog Mayinog kalendara kada su ljudi mislili da dolazi smak svijeta, ali u suštini okončanje svijeta se nije desilo na taj način već na poimanje svijeta kakav je do tada postojao. Moje duhovno buđenje se desilo kroz susret s knjigom „Razgovori s Bogom“ od Nil Donald Volša, tako da sam jako bila sretna u tom trenutku. Duhovno buđenje je za mene bilo blagoslov jer smatram da jedino budan i svjestan čovjek može biti zdrav pripadnik društva.

Iz Vašeg iskustva, da li se iz bola raste?

- Rekla bih da se kroz bol dolazi do mudrosti, a ona čini ovaj život podnošljivim. Moje lično stremljenje je postati mudra, dosad jedini način na koji sam uvidjela svoju mudrost jeste kroz bol. Čovjek ne raste baš mnogo u radosti, kad smo u svojoj zoni komfora nema potrebe da nadograđujemo sebe, tek kad smo suočeni s nekim izazovom koji nije ugodan, život nas sam primorava da iskoračimo, poletimo, slomimo neki otpor unutar nas samih. Danas bol smatram i prijateljem i učiteljem, tako da sve te lekcije u ovom prolaznom životu su trebaju shvaćati s neke više perspektive, a cilj i jeste ekspanzija, rast i razvoj. Bol nam je saputnik na tom kratkom proputovanju.

Veliki avanturista

Na svom putu ste obišli jako puno zemalja, koliko su Vas takva iskustva oblikovala i darovala širinu koju danas živite?

- Moj put je poprilično bio određen načinom života mojih roditelja, koji su također bili nomadski predodređeni. Živjeli su i radili na dva-tri kontinenta pa samim tim su i mene usmjerili tim putem. Ako želite istinu ko ste, potrebno je hodati tamo gdje vas niko ne zna. Putovanje je učitelj, može biti okrutan, s druge strane i gorak i predivan. Mislim da sam tokom svojih putovanja i života u inostranstvu naučila više o sebi nego da sam stotinu godina živjela na jednom mjestu. Veliki sam avanturista, zaljubljenica sam u drugačije rituale, jednako kako volim svoje tako volim i tuđe. Kozmopolitski duh je na neki način odraz svega čime se bavim i nastojim implementirati u BiH.

Prema Vašem mišljenju, koliko su ljudi na ovim prostorima osviješteni?

- Definitivno ima mjesta za nadogradnju i za bolje. Ne želim crniti, komparirajući sa stanjem u svijetu, kod nas je religija broj jedan kao pravac dok je duhovnost neistraženo polje, ljudi u neznanju su skloni i bojati se svega toga i na pogrešan način tumačiti duhovnosti.

Danas živite po mjeri duše, da li biste to nazvali najvećim uspjehom?

- Lijepo rečeno. Smatram da će najbolje tek doći, decenije, poslovi, odnosi i moja saznanja. Jeste jedan od parametara uspjeha život po mjeri duše, jer ovaj život je tako prolazan kao leptirov let - neko je nekada rekao, za koji čas sve nas prekrije zemlja, jedino što je važno bilo kako ste proveli to kratko vrijeme, da li ste bili u grču i borbi, ili ste bili u kreaciji i stvaranju, radosti i proživljavanju svih tih emocija koje nosi ovaj život. Duša diktira, ja pratim i sukladno tome donosim odluke.

Širenje istine

Koliko je danas teško isključiti se iz zone u kojoj vlada lažni elitizam. Gdje Vi pronalazite okrilje?

- Mogu reći da pronalazim okrilje u duhovnoj esenciji, životu koji je usmjeren na pitanje smisla, kreiranja, stvaranja boljeg svijeta o kojem svi maštamo. Istovremeno i na pomoći drugim ljudima, kroz svakog duhovnog učitelja sam spoznala kako poenta života nije biti usmjeren na sebe već i na zajednicu i društvo u cjelini, i pomoć drugom čovjeku. Tada zapravo vi krenete živjeti najbolji život. Koristim svoju platformu za širenje istine koja je mene oslobodila, kroz „Aya's Touch“ i davanje usluga kao geštalt psihoterapeutkinja kroz duhovno vodstvo, za mene je najvažnija stvar biti slobodan od sistema i biti svoj tako da vjerujem da će to biti moja misija u narednoj dekadi života.

Poći od sebe

Koliko se kao pojedinci moramo držati one da budemo promjena koju želimo vidjeti?

- Mi ne možemo promijeniti svijet ukoliko ne promijenimo sami sebe. Mnogo ljudi želi živjeti u boljem svijetu, ali zaista vrlo rijetko neko polazi od sebe i radi to unutar svog mikro okruženja. Smatram da mi mijenjamo svijet ne samo s onim što govorimo već je to posljedica i onoga ko smo postali.