Aleksandar Stanković, poznato televizijsko lice i autor emisije „Nedjeljom u 2“, koja se već godinama emitira na HRT-u, nedavno je objavio knjigu „Depra“. On je veoma otvoreno pisao o svojoj dugogodišnjoj borbi s depresijom.

Stanković samo za „Dnevni avaz“ otkriva kako ga je ovaj sve rašireniji poremećaj obgrlio, te koje su ga životne okolnosti dovele do mraka na duši.

Mnogo ljudi

Nedavno ste objavili knjigu „Depra“ u kojoj ste iznijeli svoje iskustvo s depresijom. Koji je glavni motiv za izdavanje?

- Glavni motiv je bio pomoći drugim ljudima koji imaju problem s depresijom, jer znam koliko je meni mnogo značilo kada sam slušao iskustva osoba koje već 10, 15 ili 20 godina žive s tom bolešću. One su me uvjerile da ne posustanem i da se borim.

Jeste li se knjigom željeli, takoreći, terapeutski osloboditi demona ili isključivo ukazati na pošast današnjice?

- I jedno i drugo. Knjiga ima terapeutski učinak na mene, ali, prema reakcijama nakon izlaska knjige, vidim da taj problem muči ogroman broj ljudi.

Koliko je važno da javne ličnosti progovaraju o tom stanju?

- Javne ličnosti dalje dobacuju od nepoznatih ljudi, tj. njih će više ljudi čuti, ali kod svega toga postoji i opasnost da se to protumači obiješću i neiživljenošću, jer kao "šta oni sad hoće, poznati su, slavni, imaju para šta im još fali?"

Vi ste eklatantan primjer da depresija ne pogađa samo krhke osobe, jer u javnosti ostavljate dojam jake ličnosti. Jesu li predrasude da samo obolijevaju slabići?

- Mi to volimo tako reći, ali nema slabih i jakih. Ako se gleda s biološke strane, do depresije dolazi zbog hemijske neravnoteže u mozgu koja može pogoditi i cara, ali i mljekara, tako da nema pravila.

Koliko su osobe s depresijom stigmatizirane, kako se boriti s tim?

- Mnogo. Psihičke bolesti su sramota, pogotovo u manjim sredinama. Hajde ti na selu u Bosni ili Hrvatskoj priznaj da si psihički bolestan. Pa imat će problem i tvoja porodica, a ne samo ti. Kažu seljaci, to se "zla krv uvukla u tu familiju, bjež' od njih!". Nije ni u gradu mnogo bolje, ljudi ne žele priznati tu bolest, da ne bi doživjeli otkaz na poslu, ismijavanje, sažaljenje okoline.

Šta je kod Vas bio okidač, da skrenete u mrak duše?

- Ne znam odgovor na to pitanje. Svašta se tu posložilo, od nekih malih trauma iz djetinjstva, ratne traume, posla koji iscrpljuje do odnosa s ljudima i slično. Nemam odgovor na pitanje zašto sam obolio.

 Šta je prva stvar koju ste osvijestili na putu ka ozdravljenju?

- Da moram potražiti stručnu pomoć i da ću sve na svijetu napraviti da budem bolji svojoj porodici, a na kraju i sebi.

Ne vidim kraj

Autor ste i voditelj čuvene emisije „Nedjeljom u 2“, formata koji godinama traje. U čemu je tajna dugovječnosti emisije?

- Znam raditi svoj posao, uporan sam, imao sam sreće ponekad kada je trebalo i to je to.

Koliko su danas televizije otišle stranputicom, potencirajući više izgled, nego lica kojima se vjeruje?

- Živimo u vremenu u kojem vlada tiranija sreće, a sugerira se da sretan možeš biti samo ako si lijep, bogat ili moćan. Drugo ne postoji. Televizija samo slijedi ta pravila. Da je dobro, nije, ali ja ne vidim kraj tome.

Pokojnog Balaševića ste u emisiju pozvali na neobičan način, iznajmivši bildbord u njegovoj ulici. Kako ste došli na tu ideju?

- Šta da vam kažem, domišljat sam. Ponekad se i u mojoj serotoninom siromašnoj glavi rodi neka pametna ideja, premda na kraju Đole, na moju žalost, ipak nije pao na tu foru.

Treba širiti optimizam

Radili ste i emisiju o BiH. Kakva iskustva nosite te odakle ljubav prema našoj zemlji?

- Prošle godine radio sam putopis na motoru po Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj se o BiH najčešće priča u kontekstu skandala, političkih sukoba i siromaštva. Ja sam namjerno izbjegao sve to i pokušao pokazati neku drugu BiH, koje svakako ima. Jest da je to malo uljepšana slika, ali šta ima veze. Treba širiti optimizam.

.