Poznati srbijanski folk pjevač Bojan Tomović (37) priznao je da boluje od bipolarnog poremećaja, teške, doživotne psihičke bolesti.
Obratio se svima koji pate od ovog i sličnih poremećaja kao pokušaj podrške i ispričao svoju priču.
- Bipolarni poremećaj mi je poprilično uništio život, brak, zdravlje, karijeru, ali i dalje se trudim da živim, naravno, uz terapiju koja mora da se pije godinama ukoliko ne želite da završite prije vremena jer statistike kažu da je najveći broj samoubistava zabilježen kod osoba koje boluju od bipolara. Saznao sam da imam bipolarni poremećaj kad sam imao 30 godina i već sedam godina živim s tim i borim se, uz lijekove i doktora, često je teško, preteško, nekad je super i kreativno, ali ipak te nagle i ničim izazvane promjene raspoloženja iscrpe i vas i sve oko vas.
Sa 37 godina osjećam se kao da imam 97 godina, toliko sam umoran od svega. Što je najgore, bipolar je često nasljedan i iskreno se bojim da imam djecu, da sutra moje dijete ne prolazi isto što i ja. U početku nisam prihvatao da sa mnom nešto nije uredu, mislio sam da mi je narav takva, jer ja odmalena nikad nisam imao sredinu, uvijek sam ušao iz krajnosti u krajnost, međutim, kada mi je skoro 10 psihijatara potvrdilo dijagnozu f 31.6 bipolarni poremećaj rapid cycling, shvatio sam da moram da se suočim s tim i započnem liječenje.
Bipolar je zapravo manično depresivna psihoza, to je doživotna psihička bolest u kojoj se često smjenjuju plus i minus faze raspoloženja. Kada sam u plus fazi, sve mi je super, euforičan sam, kažu i previše, a bez nekog posebnog razloga, kreativan sam, pišem pjesme (svoje najljepše pjesme poput "Nisam te zaboravio" i "Na distanci" napisao sam u toj kreativnoj fazi sa 22 godine, a tada nisam ni znao da sam bipolaran), nastupam, stalno putujem, snimim album i više od 20 spotova za nekoliko mjeseci, trošim previše novca, previše sam energičan, mogu i smijem bukvalno sve, ne spavam noćima, svađam se i sa razlogom i bez razloga, a kada je minus, depresivna faza, bukvalno ne možete da ustanete iz kreveta, nije vam ni do čega, ništa nema smisla i samo razmišljate kako da sebi prekratite muke.
Novi dan, novo jutro mi je nekad blagoslov, ali češće prokletstvo i pitam se zar opet… Smrt mog oca 2015. godine koji je umro od raka pluća u 57. godini za samo nekoliko mjeseci dodatno mi je pogoršala stanje i onda, naravno, opet lijekovi ''seroxat'', ''eftil'', ''rivotril'', ''bipodis'', ''lIitijum''… Zbog bolesti često nisam mogao da nastupam, pravio sam pauze u karijeri po 5,6 godina, ulazio sam u sukobe sa mnogim utjecajnim ljudima u medijima, zato sam u mnogim medija i zabranjen, ali ne kajem se zbog medija, opet bih. Uz bipolar često ide alkolizam, ali sam alkohol zauvijek ostavio. Riješio sam da progovorim o svojoj bolesti jer to nije sramota, to može svakome desi, od nagomilanog stresa, može i genetski, ja sam protiv stigmatizacije, jer bipolarne osobe (uglavnom) nisu ni ni lude ni agresivne, osim ponekad prema sebi.
Želim ovom prilikom da pružim javnu podršku svima koji boluju od bipolarnog poremećaja, Border linea, post traumatskog stresnog sindroma, paničnog i anksioznog poremećaja i bilo koje druge mentalne bolesti i da im poručim da obavezno piju terapiju i da će biti bolje, valjda… Teško jeste, ali najlakše je odustati od svega i predati se. Pokušajte da izađete iz tzv. zone komfora i suočite se sa svojim problemima, strahovima, okružite se pozitivnim ljudima, pokušajte da pronađete neki smisao, te savjete je meni dala divna doktorka Radmila Stupar Đurišić koju sam slučajno upoznao na jednoj televiziji u Podgorici i jako sam joj zahvalan na tome, jer su svi ostali uglavnom umjesto savjeta davali samo lijekove, koje naravno, morate redovno uzimati jer je terapija obavezna, zato što bipolar nije izbor, već ozbiljan hormonski poremećaj mozga, to je hronična bolest, nažalost sa velikim brojem samoubistva. Znači poenta je da vas nešto radi, da vam prija, da pronađete neki svoj lični antistres.
Meni su, naprimjer, najveći antistres šetnja sa mojom malom kućom, zatim kad odem na Žabljak, u Perast, na Adu Bojanu, a posebno mi prija moje Cetinje kad odem kod familije, pa uživam sa mojim strikom Rajkom koji najviše likom i ponašanjem podsjeća na moga pokojnog Taja, pa me sve mine želja.
Naravno, mnogo znači podrška porodice i prijatelja, mada nažalost često mnogi vam okrenu leđa. Ali da završim u malo vedrijem tonu. Rekao mi je jednom psihijatar: Znate, bipolar je bolest umjetnika, bolest Holivuda i nabrojao mi 20-ak svjetskih zvijezda koji su priznali da boluju od bipolara (a pola od njih se ubilo), ja se onako gorko nasmijah i kažem: ''Hvala, doktore, ali takav Holivud mi ne treba, baš ste me utješili sada."
