Kako raste temperatura zraka, tako se i u pozorištima bliži kraj aktuelne sezone. Tokom ljetnih mjeseci teatarske scene obično ostaju puste, ali se iza spuštene zavjese pripremaju priče koje će publika u BiH sa zanimanjem očekivati.

Nije to povjerenje na kredit, jer živa i poprilično kvalitetna pozorišna scena u našoj zemlji zaslužila je naklonost publike. Samo dušmani mogu isključivo kritizirati ono što se u sezoni na izmaku vidjelo na našim daskama koje život znače (a očekuje nas još jedna premijera).

Narodno pozorište Sarajevo, Kamerni teatar 55, SARTR, Pozoriše mladih Sarajevo, pa onda pozorišta u Zenici, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci... Pa festivali, i to ne samo u glavnom gradu, pružili su ljudima mnogo dobrih povoda da „ne daju na pozorišta“.

Bilo ju tu istinskih poslastica, vrhunskih kreacija, manje ili više uspješnih pokušaja, desio se i poneki promašaj, bilo jeste i amaterizma... Ali sve u žaru borbe.

Borbe s besparicom, za mjesto pod suncem, borbe s konzervativizmom, primitivizmom, komercijalizmom, nepismenošću... Na koncu, borbe za život.

Bilo je svega, ali bh. teatar živi i diše. Kako spajaju „od prvog do prvog“, publika i ne treba da zna. Ona kad dođe u ugodni pozorišni mrak, hoće da joj je lijepo.

Ima mjesta, naravno, i kritika velikog Paola Mađelija da je sramota što je posljednji teatar u bh. prijestonici izgrađen 1955. godine.

E, sad još pozorišta? Daleko je sunce? Ili nije? U svakom slučaju - jedna se sezona bliži kraju, živjela nova sezona!