Posljednjih mjeseci BiH živi period pun izazova -  od pandemije koronavirusa do afera koje iz temelja potresaju naše društvo, a Emela Burdžović-Slipičević, novinarka, producentica i prezenterka na N1 televiziji, je među onima na prvoj novinarskoj liniji.

Puno predrasuda

- Poplave i pandemije samo izbace prljavštinu na vidjelo. Ne treba zaboraviti brojne afere koje su se desile u redovno vrijeme, mnogo veće čak i od ovih koje danas gledamo. Ne treba zaboraviti šta su sve razotkrili sjajni ljudi iz moje profesije tokom svih ovih godina. A ni to da je malo šta procesuirano. Teško je gledati da se rade malverzacije kad su ljudski životi i zdravlje ugroženi, ali nisu li zapravo uvijek u ovoj zemlji – pita se Burdžović- Slipičević na početku intervjua za „Avaz“.

Kako je danas biti žena u svijetu novinarstva? 

- Biti žena u ovom društvu uopće nije lako, ono je puno predrasuda prema ženi i uvijek spremno da je krvoločno dočeka, iako smo deklarativno svi zaštitnici “nježnijeg spola”. Svejedno je da li je ona novinarka, pravnica, spremačica, prodavačica, doktorica... Niti sam krhkija u intelektualnom smislu, niti treba neko da me štiti po svaku cijenu ili protežira što sam žena. Sve što treba je da imamo jednak tretman kao i muškarci u ovom društvu, jer smo odavno dokazale koliko i šta možemo. A taj put je bio strahovito težak i danas je za mnoge žene.

Nosite li posao kući?

- Naravno. Nema novinarstva bez toga, ali s tim se pomirite u startu. Ne možete se vi u 17 sati ili kad vam već završava smjena ugasiti i postati ljubopitljivi sutra u devet sati.

Zrelost je lijepa

Odnedavno ste prezimenu Burdžović dodali Slipičević.

- Jednostavno sam upoznala sjajnog čovjeka i shvatila da s njim želim biti do kraja života, onog starog što je počeo prije 40 godina, koji sad ima neke nove obrise i probuđena neka potpuno nova ili, bolje, drugačija osjećanja i spoznaje. Valjda će mi se želja ostvariti, ali i za to se valja truditi.

Nedavno ste proslavili 40. rođenadan, što Vaš izgled baš i ne odaje. Jesu li četrdesete nove dvadesete? 

- Ma, ne. Zašto bi bile? Dvadesete su divne, ali znaju biti i mnogo opterećujuće. Konfuzne i često autodestruktivne. U njih se ne bih vraćala, iskreno da vam kažem, za svu zategnutu kožu ovog svijeta. Došlo je vrijeme kad shvatamo koliko je zrelost četrdesetih lijepa, koliko treba uživati u tome. Stoji činjenica da je danas kult izgleda dobio novu dimenziju, da postoje tretmani kakve nismo mogli zamisliti prije 20 godina, pa je lakše i izgledati bolje, da se ne lažemo.

Vaš stav o estetskim korekcijama?

- Danas je to sastavni dio njege i ko voli, nek' izvoli. Ali, ja ne bih išla pod nož. Ne zbog toga što osuđujem, nego što se plašim. Botoks i fileri su danas kao krema, zašto se malo ne uljepšati ako imate novca i snagu da se kontrolirate i ne pretjerujete? Naročito ako ćete se bolje osjećati.

Naša šutnja

Koliko imperativ modernog vremena „vječno mlada i lijepa“ mlade gura u probleme?

- Sigurno mnogo. Nije to laka borba, naročito u doba adolescencije. Pa ni zrelijoj osobi danas nije jednostavno posmatrati svu tu, najčešće, montiranu ljepotu oko sebe u vidu savršenih fotografija na društvenim mrežama. Mene više brine što je ovo društvo nametnulo standard da se bez rada i truda može preko noći postati imućan i uspješan. Što imate žene kriminalaca, koje imaju čete djevojčica na Instagramu koje ih prate i uvažavaju, identificirajući se s njima, dok one na jednoj fotografiji imaju odjeću vredniju od onoga što mama i tata zarade vrijednim radom za godinu. Što se za kriminal najčešće ne mora odgovarati, što su malverzacije postulati. A svi smo dali doprinos tome, jer i šutnja je itekakav doprinos. Kako da se mi borimo protiv toga i kako da svojoj djeci objasnimo da uče, da se trude i da idu težim putem dok zajedno gledamo vijesti u kojima novinari rade umjesto tužilaštva, a tužilaštva grcaju pod političkim utjecajima? U kojem vam neko kaže da se stidite što pitate, da ste sami krivi što ste novinar ili valjda ljekar, policajac, pa imate manju plaću od parlamentaraca. To mene plaši.

E, pa tako neće moći...

- Žena novinarka, ako pita, ako se ne plaši, ako prekine sagovornika koji izbjegava pitanja i govori neistinu, najčešće je nekulturna, bezobrazna, “kako se smije usuditi“, a muškarac laf. Ženi novinarki se spočitava ako u kafani sjedi s izvorima, prišivaju joj se različiti epiteti, diskreditiraju je, a kad kolege to rade, najčešće se opravda onom da se “posao najbolje završava u kafani”. Upravo zbog toga me raduje posljednji primjer kada su me ljudi u većini podržali što sam povisila glas i izvila kičmu u odbranu sebe i svoje struke u trenutku kad mi je rečeno da se stidim što postavljam pitanja. E, pa neće tako moći, u ovoj zemlji žive žene koje itekako imaju petlju i ne sklanjaju se – poručuje Burdžović-Slipičević.

Tako mlad za umiranje

Koja se knjiga nalazi pored Vašeg kreveta?

- Opet sam uzela “Kako je lijepa moja Vectra” Ozrena Kebe. Dok razgovaramo, vidim da je umro Bekim Serjanović, što me strašno rastužilo. Tako mlad za umiranje, tako talentiran... Mislim da ću ponovo otvoriti neke njegove sjajne knjige.