Malo ko se ne sjeća Šurde iz „Vrućeg vetra“, Gige Popadića i njegove porodice iz „Boljeg života“, Golubovića iz „Srećnih ljudi“, Prleta i Tihog iz „Otpisanih“ ili Pantića iz „Tesne kože“.

Svi oni su specifični, svaki od njih je obilježio TV i filmsku scenu u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali i danas. I često se ponavljaju njihove replike iz ovih serija i filmova. A svima njima život je udahnuo jedan čovjek – Siniša Pavić (88).

Odlično zdravlje

Scenarista kultnih ostvarenja, koja žive i danas, u miru u svojoj kući u Vlasotnicama, daleko od Beograda, radi na nastavku „Junaka našeg doba“, serija koja je osvojila publiku. Krajem prošle godine dobio je i nagradu „Dositej Obradović“ za životno djelo.

Odličnog zdravlja, iako je nadomak desete decenije, u intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio je pandemiji koronavirusa, novim projektima, ali i onim starim, koji su se davno upisali na listu kultnih.

- Povukao sam se, pošto odavno ni ja ni supruga ne radimo, nego smo penziji. Povukli smo se u ovu našu kuću na obali rijeke Vlasine, zapravo smo to napravili da ne bi morali da sjedimo u Beogradu ako ne moramo. Tu smo u prirodnoj izolaciji. Kada imate svoju kuću i oko kuće baštu veliku, onda vi možete i da šetate i da kontaktirate sa onima i koji su vakcinisani i preležali ili nose masku. Onako pošteno i disciplinovano, tako da smo mi prošli bez toga. Evo, moja supruga dodaje: „Da ne čuje đavo“ – kroz smijeh nam govori Pavić.

Kažete da ste odavno u penziji. Međutim, to nije baš tako...

- Za neka zanimanja penzija stvarno ne postoji. Penzija je neka granica starosna gdje je procijenjeno da kod čovjeka dolazi do biološkog opadanja sposobnosti za rad. I treba, naravno, otvoriti mjesta i stvoriti za one mlade koji treba da počnu da rade. A, kad ste u penziji, možete i advokaturom da se bavite, možete biti pisac, a da ste u penziji, umjetnik, operski pjevač... Sve su to ljudi za koje ne postoji ta granica. Ta granica se osjeti u njihovom stvaralaštvu. Onog trenutka kad to stvaralaštvo počne da gubi dah onda je vrijeme da se pređe na čitanje, na šetanje i tako dalje.

Vi niste prešli tu granicu?

- Pa to će da kažu drugi. Ako mi kažu: „Počeo si pišeš koješta“, ja ću onda da to uvažim. Za sad mi ne govore.

„Junaci našeg doba“ su odlično prošli.

- To je imalo veliki odjek u javnosti, manje u medijima zato što su mediji sad preokupirani štampanjem onoga što donosi neku vrstu instant zarade, a ne bavi se niko dugoročnim stvarima. Oni su prošli u javnosti izvanredno. Ali sad, dugo smo čekali na nastavak, iz razloga više sile. Mislim zbog novca. Sad se snima nastavak. Ja radim seriju iz komada. Dakle, ovo je drugi dio, odnosno nastavak jer je ona prekinuta na najinteresantnijem dijelu kad pravi sudar likova počinje.

Ko su zaista junaci našeg doba?

- To je malo ironično. Znate da se junak koristi kao izraz i u negativnom kontekstu. Junaci našeg doba možemo slobodno reći su ovi trgovci drogom. Jer ovo je njihovo doba. Tako da kažem. A za naše junake je naziv, naravno, upotrijebljen u pozitivnom smislu. Ali naši junaci nemaju prilike da pokažu svoje junaštvo. Prosto oni su i u seriji manjina u odnosu na druge likove. A junaci su po mom kriterijumu zato što kad bi oni bili većina u društvu, onda bi ovo društvo bilo zdravo i normalno. Imalo bi neke kriterijume, principe, vrijednosti koje bi ljudi poštovali. Po svaku cijenu. Sve drugo proizvodi i otvara put ka sunovratu i ličnosti i odnosa, i unutar porodice i u društvu.

Mali pomak

Mislite li da će ikad ti pozitivni junaci postati većina u društvu?

- Ne, nikada neće postati većina. Pitanje je samo da li su oni oni koji vode društvo ili nisu. Jer ako nemaju prilike da se razmnožavaju, nego ih sve oko njih obeshrabruje i govori im da treba drukčije da bude, da manje rade, uče, da može da se uspije bez znanja, bez rada, da postoje laki načini do ugodnog života bez obzira kakve posljedice proizvedu. Dotle oni neće imati plodno tlo za sopstveno razmnožavanje kao likovi, kao činioci u društvu.

Jeste li u nastavak „Junaka našeg doba“ uvrstili pandemiju?

- Ne. Ovo je nešto što će ljudi vrlo rado zaboraviti. O pandemiji treba govoriti, ako neko bude radio to, kroz priču o ljekaru, onome ko je stvarno preživio, koji je stalno u bolnici, tamo gdje treba spašavati živote. E tu ima strašnih priča. A ovo nije to. Pandemija je jedna nesreća, to je pustoš među ljudima i to ne odgovara prirodi mog teksta.

Možete li povući paralelu između „Junaka našeg doba“ i nekog od prethodnih Vaših projekata koji su i danas tu?

- Mogu sa Šurdom (serija „Vruć vetar“, op.a.). Šurda je bio junak svog doba. Nije imao sve osobine pozitivne. Bio je poseban, imao je kriterijume kojih se držao sve dok nije pronašao sopstveni talent, koji je bio skriven, da bude damski frizer, a ne muški. Vrlo mali pomak mu je falio, a on se za taj pomak izborio. Dakle, on je bio junak koji se borio za svoj identitet. Za to da može da on odabere ženu, a ne drugi, da taj brak počiva na ljubavi, a ne koristoljublju, i da u poslu ne priznaje nijedan sumnjivi autoritet. I svaki posao izgubio zbog toga. Dakle on je bio junak svog doba jer je bio borac u okviru, u granicama sistema koji je postojao.

Isto tako Giga Moravac (serija „Bolji život“, op.a). Mada je on bio, ono što kažu, srednjak. Dakle čovjek koji trpi i nepravdu i nerazumijevanje i nema mogućnosti da se izbori ni na poslu pa čak ni u porodici za svoje. Ali je bio gigant kao čovjek. Nosio je u sebi niz dobrih, plemenitih, moralnih vrijednosti koje ga čine jakom ličnošću, jačim od svih drugih. Ne mora da junak bude samo onaj koji je poginuo za veliku stvar. Znate kako se kaže, nije teško umrijeti, živjeti je mnogo teže. Teško je živjeti časno.

Svima njima ste baš Vi udahnuli život.

- Ne mogu da kažem da je to samo moja zasluga, ali bez toga nema ničega. Ali potrebni su dobri glumci, potrebni su dobri reditelji. Uvijek sam imao dobre reditelje, ne mogu da se požalim na njih, oni su znali svoj posao. Glumci, kojih skoro da nema među živima, su također u rukama takvih reditelja i s mojim tekstom shvatali da je to šansa da igraju punom snagom i tako su stvarani ti likovi. Dakle, ne samo mojom zaslugom, ali bez teksta nema ničega.

Samo smo gori

Mnogim glumcima su ti likovi obilježili karijere.

- Jesu. Ja sam njima govorio: „Znate šta, to što igrate u pozorištu, to može da bude vrhunski, ali trebat će vam svjedoci živi da kažu potomcima kakvi ste bili glumci. Jer snimljena pozorišna predstava je jako loš doživljaj, ona mora da se gleda u pozorištu. A kakvi ste stvarno glumci bili, to će vaši potomci vidjeti tek u ovim serijama“.

Možemo li očekivati ikada bolji život?

- Ta serija daje odgovor. Život je nepredvidljiv. A moto sa špice govori nam svaki put kada se emituje epizoda da život traži bolje ljude da bi sam postao bolji. Bez boljih ljudi nema boljeg života, da se ne zavaravamo. Gori smo nego što smo bili prije 30 godina. To svi znamo. Gori smo u svakom pogledu. I ne možemo očekivati da život bude bolji.

Zadovoljan urađenim

Rekli ste da nastavke tih kultnih serija nikada neće raditi. Jeste li se predomislili?

- Ne. Zato što sam zadovoljan načinom na koji je svaka moja serija urađena. Ne očekujem da bi mogle biti bolje urađene. Nijedna. Možda „Diplomci“, prva koja je rađena na način na koji ja nikada ne bih radio. Ona zaslužuje daleko bolju obradu i to bi jedino mogao da uradim, a drugo ne.

Supruga pomogla

- Neke likove jeste supruga birala. Davala nam je sugestije. Ona pamti dobro likove glumaca, naročito glumica koje ostanu u sjećanju po dobrom radu, toj nekoj ekspresiji. Tako mi je naprimjer predložila Mariju Višković za Olgu. Ja se, iskreno da kažem, ne bih sjetio. Možda ona malo pažljivije gleda sve to – kazao nam je Pavić.

Učio sam od pisaca

Tolike godine su prošle, a Vi se i dalje svakog lika sjećate, bez da pogriješite ili ih pomiješate.

- Morate ako ćete se baviti ovim poslom. Morate imati nadzor nad svim likovima. Koja je dimenzija njegova, učešće u seriji, koji prostor, na koji način je on uticao na tokove, to se sve uči na... Ma kako se uči, ne znam ni ja, ja nisam učio. Ja sam učio od pisaca za koje smatram da treba čitati stalno i po dva ili tri puta.

Ja živim dugo

Poveznica između svih tih serija i filmova je da ih bazirate na tom vremenu u kojem ste Vi bili u tom trenutku.

- Pa bavim se vremenom u kojem ja živim. Pošto ja dugo živim, na sreću je li, uvijek sam u kontaktu s ljudima oko sebe. Ta doba su se mijenjala od „Vrućeg vetra“ ili „Pozorišta u kući“ do danas. Ova zemlja se promijenila, nekoliko puta se presvukla. Ali mladi ljudi koji dolaze ne znaju prošlost. Dolaze na ono što imaju pred sobom. A te serije izlaze pred njih kao nove. Dakle, oni koji ih gledaju ponovo, treći, peti put ne znam ni ja, to su naši vršnjaci. Ali oni koji prvi put gledaju, oni se suočavaju sa jednim tekstom koji govori i o njihovom vremenu i o prošlom. Tako da je to do sada uvijek bilo zanimljivo i za nove generacije. Nadam se da biti i dalje. Ne treba se čuditi što moji likovi žive 30 ilo 40 godina. Nije to tako mnogo. Ako su Romeo i Julija živjeli 400 godina. I dalje su živi kad ih se neko od umjetnika sjeti.